Koliko je u godini dana, toliko je pod Ljubišnjom vrela

Do planine ne vode asfaltirani putevi, već sa sjeverozapada makadamska džada iz pravca Foče (oko 40 kilometara) te nešto kraća s jugoistoka iz Pljevalja. Na Ljubišnju se mora ići maksuz, s mogućnošću noćenja pod šatorom, u planinarskim domovima u Meštrevcu i crnogorskoj Slatini ili brzog povratka u Foču ili Pljevlja

Ne postoji nijedan valjan razlog zbog čega najjužniju bosansku planinu – Ljubišnju, koju bratski dijelimo s Crnom Gorom, tako rijetko posjećuju domaći planinari i ljubitelji nedirnute prirode. Omeđena Ćehotinom i Tarom, zelenija i od same Zelengore, čak i na najvišem vrhu – Dernečištu (2.238 metara), Ljubišnja poput usamljenog i već odavno zaboravljenog gorostasa naprosto dominira čelebićko-meštrevačkim i pljevaljskim platoom. Posjećuju je samo rijetki planinari, što se vidi iz knjige posjetilaca na samom vrhu, te crnogorski stočarski nomadi tokom ljetnih mjeseci jer je većinu zimskog perioda, zbog visokih snjegova, odsječena od ostatka svijeta. Tajna se vjerovatno skriva u činjenici što do ove planine ne vode asfaltirani putevi, već sa sjeverozapada makadamska džada iz pravca Foče (oko 40 kilometara) te nešto kraća s jugoistoka iz Pljevalja (30 kilometara), preko Šula i Bobova, što u njenom podnožju nema luksuznih etnosela i motela. Na Ljubišnju se mora ići maksuz, s mogućnošću noćenja pod šatorom, u planinarskim domovima u Meštrevcu i crnogorskoj Slatini ili brzog povratka u Foču ili Pljevlja.

 Preljub hercega Stjepana Kosače

Masiv Ljubišnje izdiže se s gotovo ravnog čelebićko-meštrevačkog platoa višeg od 1.000 metara, a uz Dernečište, značajni su vrhovi Mala Ljubišnja (2.073) i Šuplja Stijena (1.497). U podnožju planine smjenjuju se stoljetne crnogorične šume i planinski pašnjaci, dok se nisko rastinje i kleka praktično penju do samog vrha. Najlakši ulaz u planinu vodi s prostranog Konjskog polja od Teševića katuna, gdje je manji pojas crnogorice, a onda se uz odličnu markaciju do vrha može stići za manje od dva sata laganog hoda travnatim pašnjakom. Na samom vrhu, na Dernečištu, nalaze se ostaci temelja austrijske karaule ili osmatračnice, a vode za piće treba ponijeti dovoljno jer je na planini nema. Zato ispod nje planinskih vrela ima na svakom koraku i, prema pričanju okolnih mještana, ima ih koliko je u godini dana. Oni skloniji mitovima i legendama tvrde da Ljubišnja ima 77 ili 99 izvora, tu su i priče o vilama i vilenjacima koji su se kod vrela ukazivali “odabranim”, sve dok oni nekom bliskom ne otkriju tajnu, ali glavna legenda vezana je za njeno ime.

Naime, srednjovjekovni gospodar teritorija od Bara do Sarajeva i Ljubuškog, od Lima i Drine do Cetine (Omiš), posebno nakon smrti njegovog strica Sandalja Hranića, herceg Stjepan Kosača isprosio je u Mlecima djevojku za svog sina Vladislava i iz Herceg Novog preko Pljevalja poveo u jedan od svojih gradova, da li u dolinu Sutjeske ili vjerovatnije ljetnu rezidenciju Samobor kod Goražda, gdje se, navodno, u obližnjoj crkvi u Sopotnici (tu se već nalazila prva štamparija u BiH) trebao obaviti vjerski obred i vjenčanje.

Riječ je, prema predanju, o Stjepanovoj drugoj ženi Barbari. Zanoćili su pod Ljubišnjom, a nestašni vjetar što ovdje neprestano pirka, podlac muškog roda, otkrio je nenadano ispod vela lice mlade Latinke i Stjepan se odmah smrtno zaljubio u nju. Prva mu je žena Jelena Balšić već bila umrla i te kobne noći obljubio je mladu, zbog čega planina i dobi takvo ime, a on dobi smrtnog neprijatelja u svom sinu s kojim će ratovati sve do smrti. “Zabranjeno voće” uvijek je najskuplje, a Stjepan će se zbog toga provesti k'o “bos po trnju” i dugo kajati.

Razočarani i smrtno zaljubljeni sin odmah diže vojsku na oca i ponovo bi poražen, ali ne odustaje. Bježi u Dubrovnik, u kojem s Dubrovčanima kuje novu osvetu. Kivni na Stjepana što je izgradnjom Novog prestao trgovati s njima, organizira atentat na oca u okolini Prijepolja pri povratku iz manastira Mileševa. Po instrukcijama Dubrovčana dobro upućenih u Stjepanove dugove Osmanlijama, odlazi Turcima koji mu vojnički otimaju, 20 godina prije dolaska sultana Mehmeda Fatiha u BiH, sve teritorije u Sandžaku i Podrinju. Pošto je znao sve slabe tačke odbrane, tvrđave hercega Stjepana – Samobor, Gradac kod Foče, Kosman (tu mu bila kovačnica novca), Tođevac i Vratar u dolini Sutjeske, Soko na ušću Pive i Tare – padaju kao kule od karata. Navodno se Vladislav, 30 godina kasnije, ipak dokopao prelijepe Latinke.

Gromovi ovdje udaraju rafalno

Ako je ružan dan i prijeti kiša, na vrh se ne treba ni peti jer ovdje gromovi pucaju rafalno, što se može vidjeti na nagorjeloj kleki na vrhu Ljubišnje, ali i nadgrobnoj spomen‑ploči 14-godišnjeg čobanina Radomira Ivanovića, kojeg je ubila munja dok je pokušavao s ovcama spustiti se u dolinu. Vjerovatni razlog za tu pošast jeste prisustvo brojnih metala u njenoj utrobi jer odmah ispod planine, s crnogorske strane, već 50-tak godina egzistira rudnik olova i cinka u Šupljoj Stijeni, a odskora jedna slovenačka firma dobila je koncesije za istraživanje i eksploataciju s bosanske strane Ćehotine te priprema otvaranje rudnika istih metala. Navodno, ima tu još i drugih ruda, čak i žive, a dugo se provlači i priča da zbog toga avioni izbjegavaju niske prelete Ljubišnje jer im ometaju elektroniku. Za tu priču zna i moj suputnik, bivši pilot MIG-ova i komandant izviđačkih eskadrila JNA u Bihaću, Prištini i Batajnici, penzionirani brigadir Armije RBiH Zaim Bešević, ali lično takvih iskustava nije imao.

Ako je lijep dan i dobra vidljivost, onda se s Ljubišnje vidi pola Bosne i Crne Gore. Bukvalno vam na dohvat ruke izgledaju vrhovi Sinjajevine, Durmitora, Bioča, Maglića, Volujaka, Zelengore, Lelije, Bjelašnice itd. Odmah ispod planine, na istočnoj strani, nalaze se Šula, gledajući iz ptičije perspektive izgledaju kao lijepo uređen gradić, do njih Gradac, nekadašnja postojbina Mašovića, Ljuca, Žiga, Pucara, Džehovića… Nekim čudom dio Bošnjaka iz ovih familija održao se do danas u Gracu. Naravno, nešto su južnije Pljevlja. Njih je lahko prepoznati po crvenobijelom dimnjaku termoelektrane iz koje neprekidno suklja dim. Pomjerajući pogled ponovo prema jugu, vidi se kao na dlanu Žabljak, grad podignut na najvećoj nadmorskoj visini u Crnoj Gori, a vjerovatno i šire, pa Durmitor s Bobotovim Kukom kao usamljenim zubom iskeženim prema nebu. Krajolik oko Ljubišnje neodoljivo podsjeća na Alpe, sve čisto i zeleno, jer nema ljudi da to zagade i zaprljaju. Ispod Ljubišnje fočanski ŠIP “Maglić” posjekao je i odvezao milione kubika najbolje oblovine, a pred samu agresiju na BiH pozvali su novinare da svjedoče obaranju džinovske homore koju ni pet ljudi nije rukama moglo opasati. Ovaj je div stoljećima prkosio vremenu i ljudima, zapamtio turski vakat, austrijsku monarhiju, Kraljevinu Jugoslaviju, Titovo doba, ali se nije uspio sačuvati od motorne pile “Maglića”.

Iako ih nema ni na vidiku, mora se progovoriti i o ljudima ovog kraja. Odmah do katuna Teševića, na obodu Konjskog polja nalazi se i lijepo uređeno selo Tanovići, u kojem se rodio Bogdan Boša Tanjević, legendarni košarkaški strateg “Bosne”, s kojom se 1978. godine u Grenoblu popeo na evropski tron. Otac mu je ovdje živo praktično do smrti. Boša je kao trener velikih evropskih klubova i selektor reprezentacija nastavio nizati trofeje širom Evrope, a trenutno je selektor najboljih košarkaša rodne mu Crne Gore.

S bosanske strane prava pustoš. Na vidiku samo napuštena škola i zvonik crkve u Čelebićima i rijetki krovovi kuća oko nje te u selima Draževo, Ječmišta, Borja, Hoćevine… Nekada je ovdje vrilo od naroda te nepreglednih stada stoke, sve do “kristalne decembarske noći” 1941. godine, kada je pod komandom Draže Mihailovića, a po dokumentaciji prvog komandira milicije u Čelebićima u Titovoj Jugoslaviji Alije Pašalića, u trima fočanskim mjesnim zajednicama ubijeno oko 2.400 Bošnjaka, a u susjednoj pljevaljskoj Bukovici, odmah preko Ćehotine, još i više. Više desetina porodica iskorijenjeno je. Istu sudbinu doživjela je i porodica sjajnog beogradskog glumca, rođenog Pljevljaka, Miše Janketića, čiju majku i još puno rodbine kao simpatizere NOR‑a poklaše četnici predvođeni lokalnim popom.

O ljudima kojih više nema

Rijetki preživjeli Bošnjaci nisu se vraćali s fočanske strane Ljubišnje, ove krajeve zaposjeli su “novi ljudi”, ali nakratko. Kako tvrde rijetki sadašnji stanovnici čelebićkog platoa, s “muslimanima je otišla i nafaka”, pa su lokalni Srbi iscurili prema Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu… Kada bi se u Srbiji pravila “reprezentacija” ljudi iz ovog kraja, bila bi to strašna ekipa uglednih univerzitetskih profesora, ljekara, inženjera, ekonomista, pravnika, biznismena, književnika… Nažalost, oni rijetko dolaze u zavičaj. Sada ovdje uglavnom žive đuturumi, babe i djedovi, s čijim će se odlaskom na onaj svijet zauvijek ugasiti vjekovna domaćinstva.

Nedaleko od Čelebića, u selu Rijeke nalazi se vjerovatno najstarija crkva u ovim krajevima. Po ličnom odobrenju Mehmed-paše Sokolovića, ova crkvica sagrađena je tako što su joj dvije trećine ukopane u zemlju, a u njoj je čuvana ikona Svete trojice iz 13. ili 14. vijeka neprocjenjive vrijednosti. Pored Čelebića je i Vakuf, selo u kojem se rodio Hasan Nazir, vakif čuvene Aladža‑džamije. Nakon što je bez očeva izuna (blagoslova) pobjegao u Stambol, završio visoke škole, kao čuvar carske blagajne uspješno služio nekoliko velikih vezira i sultana, Hasan (po predanju Ćerimović) je od svoje ušteđevine odlučio u svom mjestu podići džamiju, ali je sudbina odredila da ne bude tako. Slučajni susret s majkom na obali Ćehotine u Foči, kojoj prepuče srce od sreće kada ga je prepoznala, džamiju je podigao na tom mjestu, a svu svoju imovinu kod Čelebića uvakufio za potrebe Aladža‑džamije, po čemu se taj dio i nazva Vakuf. Nažalost, i selo s tako lijepim imenom iznjedrilo je zlotvora – Karadžićevog omiljenog ministra Velibora Ostojića.

Odmah ispod Dernečišta, s bosanske strane, nekada je bilo živopisno selo Selišta, u kojem su živjele familije Belkića, Ibrića, Jusufovića… Danas mu se ne zna ni za trag. Pred Drugi svjetski rat u Selištima je rođen i otac nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH Beriza Belkića, a od svega, ovdje je ostalo samo čuveno Belkića vrelo, čiju vodu sad koriste sva domaćinstva čelebićkog platoa. Ista sudbina zadesila je i obližnju Krnju Jelu, u kojoj su živjele Kaljače, Tahte, Fazlići, Opurdije, Pehare… Da ne nabrajamo ostala sela i familije.

Tik uz planinu, s pljevaljske strane, živopisno je selo Bobovo. O njemu su se nekad pjevale pjesme Mala moja iz Bobova, uzmi bukvar uči slova, pa poslije Prodaj ovce, kupi kola… Nekadašnji pastir iz Bobova otisnuo se u svijet i za kratko vrijeme pokorio južnoameričke narkokartele i stekao ogromno bogatstvo. Naravno, riječ je o Darku Šariću, koji sada polaže račune pred sudom u Beogradu. Nije daleko ni pljevaljsko selo Zminje, u kojem su nedavno njegovi prijatelji i Srpska pravoslavna crkva podigli i osveštali spomenik legendarnom direktoru beogradskog ZOO‑a Vuku Bojoviću. Priča se da je preminuo od tuge jer sin Luka, bos zemunskog klana, služi kaznu u zatvoru u Španiji, a drugi sin Nikola likvidiran je u mafijaškoj sačekuši. Očevo srce to nije moglo izdržati.

Na koncu, šta lijepo nove generacije mogu učiniti za ovaj kraj i krasnu Ljubišnju? Najracionalnije rješenje jeste izgradnja pristojnog puta uz Ćehotinu na postojećoj trasi od Foče do Pljevalja (nedostaje kratka dionica od Vikoča do Šuplje Stijene) i približiti ih na manje od sat vožnje. Tako bi Pljevljaci za dva sata bili u Sarajevu i na koridoru 5C, a ovako im treba 5-6 sati truckanja preko Metaljke i Čajniča do Sarajeva. Evropski fondovi za prekograničnu saradnju nisu nedostižni jer žalosno je da ova dva stara grada, iz kojih se duže od tri i po vijeka naizmjenično vladalo Hercegovačkim sandžakom, kao u osmanska vremena povezuje prašnjava makadamska džada preko Čelebića.

PROČITAJTE I...

“Psihologiju žrtve ima onaj ko prihvata ulogu objekta historije i pristaje zavisiti od milosti i bijesa nekog drugog. Mislim da su u znatnoj mjeri Bošnjaci prihvatili biti objekt historije. Govorim posebno o Crnoj Gori jer najbolje poznajem situaciju – ta psihologija žrtve ovdje se prelama kroz stanje političke svijesti, kroz nekritičko okretanje prema centrima moći kao garantu zaštite, kroz glasanje kao plaćanje reketa, odlučivanje strahom, a ne savješću”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!