Koliko je Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj

U vrijeme kada se u hrvatsku javnost svakodnevno šalje loša slika o BiH, u Sarajevo na nogometni turnir doputuje hiljade dječaka iz svih dijelova Hrvatske. Vrijeme je da to shvati i hrvatska oficijelna politika. Bosna i Hercegovina zemlja je koja je, u posljednjih stotinu godina, Hrvatskoj dala neke od svojih najvećih umjetnika, pisaca, sportaša, kreirajući na taj način i dobar dio hrvatskog identiteta, uprkos tome što ju je taj egzodus itekako osiromašio. Prema nezvaničnim podacima, svaki treći građanin u Hrvatskoj porijeklom je iz Bosne i Hercegovine

Izuzimajući ratne godine, odnosi Bosne i Hercegovine i Hrvatske nisu nikada bili na nižoj razini kao što je to slučaj posljednjih mjeseci. Izravno uplitanje u unutrašnje stvari BiH, otvoreno stavljanje hrvatskog državnog vrha na stranu samo jedne političke partije u susjednoj državi, otvoreno lobiranje hrvatskih parlamentaraca u evropskim institucijama za zakone krojene po mjeri predsjednika samo jedne partije, ponašanje hrvatske policije kada su u pitanju migranti koji se preko BiH pokušavaju domoći susjedne države, izjave hrvatske predsjednice o hiljadama džihadista na granici samo sat i po vožnje od Zagreba…

Sav je taj komplot kulminirao sredinom mjeseca odlaskom Dragana Čovića, dvojice HDZ-ovih ministara iz Vijeća ministara BiH te hrvatskog ambasadora u Banju Luku na proslavu 9. januara. Taj je potez oštro osudila većina medija u Hrvatskoj, oglasili su se i neki tamošnji visoki politički zvaničnici, a Čović i njegovi saradnici ovih dana, putem svog službenog glasila, bh. izdanja Večernjeg lista, pokušavaju sve skupa odreda napraviti budalama tvrdeći kako se sva halabuka u vezi s njegovim odlaskom u Banju Luku digla kako bi “sarajevski” mediji ignorirali obljetnicu zločina nad Hrvatima u Buhinim Kućama kod Viteza.

Osim što izravno udara na inteligenciju svakoga ko ima imalo mozga, takva kampanja, potpuno besmislena, ne daje odgovor na samo jedno pitanje koje je važno kada se već ta dva događaja dovode u vezu – zašto tog dana Čović i njegovi najbliži saradnici, umjesto u Banju Luku, nisu otputovali u Buhine Kuće? Bila bi im to odlična prilika da podsjete na zločin koji se tamo desio 9. januara 1994. godine i pozovu sebi blisku Gordanu Tadić da konačno procesuira odgovorne. Umjesto počasti ubijenima, Čović i njegovi ministri odlučili su se na odlazak u Banju Luku.

Čini se kako je Čovićev odlazak prvo u Banju Luku, a zatim i u Beograd malo otvorio oči javnosti u Hrvatskoj, koja polahko počinje shvatati kako je službena politika te države talac Čovićevih i interesa HDZ-a BiH. Na to već odavno upozoravaju brojni evropski, ali i tamošnji političari koji traže ono što je jedino ispravno, punu saradnju s BiH na ravnopravnim osnovama, bez skrivenih namjera i, kako to tamo kažu, bez fige u džepu. Dvije su zemlje jednostavno previše okrenute jedna drugoj, previše je zajedničkih interesa, korijena, poslova, konačno, i emocija da bi se dalje nastavilo u ovako lošim, patronizirajućim odnosima.

Običan svijet s obiju strana granice to već odavno shvata. U vrijeme kada se u hrvatsku javnost svakodnevno šalje loša slika o BiH, u Sarajevo na nogometni turnir doputuje hiljade dječaka iz svih dijelova Hrvatske. Vrijeme je da to shvati i hrvatska oficijelna politika. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je, u posljednjih stotinu godina, Hrvatskoj dala neke od svojih najvećih umjetnika, pisaca, sportaša, kreirajući na taj način i dobar dio hrvatskog identiteta, uprkos tome što ju je taj egzodus itekako osiromašio. Prema nezvaničnim podacima, svaki treći građanin u Hrvatskoj porijeklom je iz Bosne i Hercegovine.

POLITIČARI U HRVATSKOJ

Ne zalazeći duboko u prošlost, reći ćemo kako su u bližoj historiji tri perioda bila ključna kada su u pitanju seobe Hercegovaca ka Hrvatskoj, ali i dalje ka zapadu Evrope. Prvi je period nakon Drugog svjetskog rata, zatim početak šezdesetih godina prošlog stoljeća te godine tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Kako je pisao pokojni hercegovački historičar Radoslav Dodig (inače poznat kao kralj Kviskoteke, najbolji igrač u historiji tog omiljenog televizijskog kviza), hercegovački Hrvati zdušno su prigrlili Nezavisnu Državu Hrvatsku a poveći dio Vlade NDH-a potjecao je iz Hercegovine. Dodig nastavlja kako su nakon kraja NDH hercegovački Hrvati doživjeli golgotu. Oko 60 posto svećenika koji su preživjeli rat bilo je uhićeno i saslušavano, na Bleiburgu i na križnom putu ubijen je ili nestao svaki treći vojno sposoban muškarac. Prema njegovim podacima, nakon Drugog svjetskog rata u Hercegovini je stradalo 10.973 Hrvata.

Dodig je dalje tvrdio kako se otpor prema novoj “narodnoj” vlasti očitovao bježanjem iz Hercegovine, da je iz nje dnevno odlazilo oko 30 ljudi. U 90% slučajeva bili su to Hrvati, uglavnom iz ruralnih sredina jer su, kaže on, “nosili stigmu ustaškoga kraja, narodnih neprijatelja, vjerskih fanatika i nekooperativnih građana”. Šezdesetih godina prošlog stoljeća slijedi masovni odlazak hrvatskog življa na “privremeni rad” u inozemstvo, a nije mali broj Hercegovaca koji su odlučili život nastaviti u Hrvatskoj. Upravo su iz tih porodica izrasli neki od najpoznatijih Hercegovaca koji su godinama bili ključne osobe na političkoj i društvenoj sceni Hrvatske. U Hrvatsku su otišli u potrazi za boljim životom i tamo izgradili političku, vojničku, umjetničku ili sportsku karijeru.

Najpoznatiji je od njih svakako Milan Bandić, vječni gradonačelnik Zagreba, rođen u selu Pogana Vlaka u blizini Gruda. U blizini Gruda je i selo Ružići, gdje su rođeni nekadašnji nogometni reprezentativac Hrvatske, danas nogometni trener Krunoslav Jurčić, ali i Ljubo Jurčić, ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana. U obližnjim su Drinovcima rođeni pjesnik Antun Branko Šimić i general Hrvatske vojske Ante Roso.

U središtu Livanjskog polja nalaze se sela Rujani, Lištani i Ćaprazlije, odakle korijene vuku Ivan Šuker, ministar finansija u Vladi Ive Sanadera, ali i poznati nogometaš, danas predsjednik HNS-a, Davor Šuker. Na drugoj strani Livna rođen je Vlado Šola, golman hrvatske rukometne reprezentacije. U mjestu Zidine rodna je kuća oca Zdravka Mamića, godinama najmoćnijeg čovjeka hrvatskog nogometa. Mamić je rođen u Bjelovaru, gdje mu je otac našao posao nakon što je odselio iz Zidina. U susjednom selu Korita rođena je majka poznatih hrvatskih nogometaša, braće Darija i Josipa Šimića.

Ćaprazlije su rodno selo HSP-ova Ante Đapića, njegova je porodica otamo početkom ‘60-ih godina prošlog stoljeća odselila u Osijek. U Širokom Brijegu i njegovoj okolici rodne su kuće nekadašnjeg Tuđmanovog ministra finansija Borislava Škegre, generala Kreše Ćosića, hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška…

U Ljubuškom su porodične kuće Bosiljka Mišetića, nekadašnjeg hrvatskog ministra za dijasporu, Ivana Milasa, bivšeg ministra pravde i čuvara državnog pečata RH, Vice Vukojevića, sudije Ustavnog suda Hrvatske. Važne dužnosti na raznim nivoima vlasti u Hrvatskoj obavljali su ili još uvijek obavljaju Josip Leko, Ljubušak Damir Mandić, godinama je siva eminencija hrvatske politike bio Ivić Pašalić, rođen u Šuici, a u aktuelnoj Vladi Hrvatske Hercegovka Marija Pejčinović-Burić je potpredsjednica i ministrica vanjskih i evropskih poslova Vlade RH.

 SPORTAŠI U DRESU HRVATSKE

Ne postoji oblast društva u kojoj su bh. Hrvati toliko proslavili susjednu državu kao što su to kultura i sport. I vjerovatno da ne postoji bolji primjer za takvu tvrdnju od rukometa, odnosno rukometne reprezentacije Hrvatske za koju su bh. sportaši osvajali medalje na velikim takmičenjima.

Na Olimpijskim igrama u Atlanti Hrvatska je osvojila zlatnu medalju. U tom timu bilo je sedam rukometaša rođenih u Bosni i Hercegovini. Bili su to Slavko Goluža, Vladimir Jelčić, Božidar Jović, Venio Losert, Zoran Mikulić, Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić. Kada je Hrvatska 2003. godine postala prvak svijeta, medalju su osvojila i četiri igrača iz BiH. Bili su to Mario Kelentrić, Vlado Šola, Slavko Goluža i Božidar Jović. Mirza Džomba, Bošnjak porijeklom iz Bosanske krajine, jedan je od najboljih i najuspješnijih hrvatskih rukometaša ikada, u hrvatskoj reprezentaciji osvajač velikog broja medalja.

Osim ovih igrača, za Hrvatsku su nastupali još i Denis Buntić, Mirko Alilović, Dalibor Anušić, Željko Musa, Marino Marić, Igor Karačić, Krešimir Kozina. Na Svjetskom prvenstvu koje se upravo ovih dana igra u Njemačkoj i Danskoj za Hrvatsku nastupa pet igrača rođenih u BiH. To su Željko Musa, Marin Šego, David Mandić, Igor Karačić i Krešimir Kozina. Trenutno najpoznatiji košarkaški reprezentativci Hrvatske, Bojan Bogdanović, Ivica Zubac i Dragan Bender, rođeni su Hercegovci. Prije njih reprezentativci su bili i Josip Sesar, Zoran Planinić, ali i Damir Mulaomerović ili Damir (Omerhodžić) Markota. Selektor košarkaške reprezentacije bio je Čapljinac Jasmin Repeša.

Sandra Perković dvostruka je olimpijska i svjetska prvakinja, a njen je trener Edis Elkasević, rodom iz Prijedora. Prije no što je započeo trenersku karijeru, Elkasević je pod zastavom Hrvatske bio svjetski juniorski prvak i rekorder 2002, olimpijac, pobjednik Mediteranskih igara i višestruki državni rekorder i prvak u bacanju kugle. Dva trenutno najbolja hrvatska tenisera su Hercegovci Marin Čilić i Ivan Dodig, a kada je tenis u pitanju, ne smiju se zaboraviti Banjalučanin Ivan Ljubičić ili teniserka Mirjana Lučić.

Hrvatska nogometna reprezentacija dva je puta na svjetskim prvenstvima osvajala medalje. Prvi put 1998. godine u Francuskoj, kada su u timu bila četverica nogometaša rođenih u BiH – Krunoslav Jurčić, Goran Jurić, Mario Stanić i Vladimir Vasilj. Još dvojici, Zoranu Mamiću i Davoru Šukeru, roditelji su iz BiH, a selektor je bio Travničanin Miroslav Blažević. Prošlog ljeta, na SP u Rusiji, Hrvatska je osvojila drugo mjesto, a u timu su bili Vedran Ćorluka, Mateo Kovačić i Dejan Lovren, sva trojica rođeni u BiH. Ivanu Rakitiću, koji je rođen u Švicarskoj, majka je rodom iz Žepča. Dugogodišnjem kapitenu hrvatske reprezentacije Dariju Srni otac Uzeir rođen je u Čajniču. Selektor reprezentacije je Livnjak Zlatko Dalić, a u direktnim televizijskim prijenosima njihove uspjehe slavio je komentator Drago Ćosić, rođen u Tesliću. Prije Dalića, selektor Hrvatske bio je Niko Kovač, danas trener minhenskog Bayerna, čiji su roditelji rodom iz sela u okolini Livna.

GLUMCI I PISCI

Posljednjih godina ključne osobe hrvatske kulture su iz Bosne i Hercegovine. Već odavno je Sarajlija Miljenko Jergović najčitaniji hrvatski pisac. Antonio Nuić dobitnik je Zlatne arene za režiju, Sarajka Daria Lorenci nagrađivana je kao najtalentiranija mlada glumica, a iznimno popularna u glumačkim vodama je Mostarka Ornela Vištica. Sandra Bagarić, jedna od najpopularnijih zagrebačkih opernih i operetnih pjevačica, rođena je u Zenici, odrasla u Sarajevu odakle je kao izbjeglica došla u Zagreb. Ka muzici ju je usmjerila Ljiljana Molnar-Talajić, čuvena operna pjevačica, profesoricu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, također porijeklom iz BiH.

Sarajlija Darko Lukić obavljao je dužnost prodekana zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Jedan od najutjecajnijih producenata u Hrvatskoj jeste Dobojlija Boris Matić. Za film Obrana i zaštita Mostarac Bobo Jelčić u Puli osvojio je sedam Zlatnih arena. Jelčićev stric Zdenko, rođen u Čapljini, jedan je od najpoznatijih jugoslavenskih i hrvatskih glumaca. Baš kao i Mostarac Dragan Despot, zet pokojnog Fabijana Šovagovića.

Već je decenijama na desetine umjetnika iz BiH koji stvaraju i rade u Hrvatskoj. Nabrojati samo glumce zahtjevan je posao. Od Ive Gregurevića, Gorana Bogdana, Dejana Aćimovića, Nives Ivanković, Zijada Gračića, Tarika Filipovića… Hercegovka Blaženka Cigić-Milić bila je prvakinja Opere zagrebačkog HNK, Miljenko Puljić, Mostarac, vodio je Zagrebačku filharmoniju, Čapljinac Niko Pavlović Kazalište komedija, a Matko Raguž utemeljitelj je zagrebačkog teatra Exit.

Dramski pisac Miro Gavran porijeklom je iz BiH. Baš kao i umjetnici Anđelko Vuletić, Saša Zalepugin, Đorđe Novković, Julijana Matanović, Tomislav Ladan, Jozefina Dautbegović, Ivica Đikić, Ivan Kušan, Mile Pešorda, Nikola Šop, Mirko Kovač, Predrag Matvejević, Igor Štiks, Tvrtko Čubelić… Oskarovac Dušan Vukotić karijeru je izgradio u Hrvatskoj, a rodom je iz Bileće. Jedno od najvećih imena hrvatskog novinarstva jeste Veselko Tenžera, rođen u Prozoru-Rami, gdje jedna škola nosi njegovo ime.

BIZNISMENI I BRANITELJI

Bosanskohercegovački Hrvati, poslovni ljudi, među najbogatijim su i najutjecajnijim osobama u susjednoj državi. Prije nekoliko mjeseci preminuo je Anđelko Leko, rodom iz Gruda, jedan od najvećih hrvatskih hotelijera. Kada je prije nekoliko godina magazin Forbes pravio listu najbogatijih Hrvata, Leko, vlasnik firme HUP Zagreb, u čijem su sastavu, između ostalog, zagrebački hoteli “Sheraton” i “Westin”, našao se na osmom mjestu, a imovina mu je procijenjena na sto miliona maraka.

Jedan od najbogatijih Hrvata jeste i Širokobriježanin Mirko Grbešić, koji je, između ostalog, vlasnik “Saponije” i “Koestlina”. Tu su još i Tomislav Jović iz Uprave “Kraša”, zatim Zvjezdan Stanić, naftaš Tomislav Antunović, Dubravko Grgić, Marijan Primorac, bivši predsjednik splitskog Hajduka Marijan Brbić, Mladen Lončar, Ciril Zovko, Milan Artuković, Luka Rajić, Darinko Bago, Marinko Zadro… Ipak, trenutno najpoznatija osoba u svijetu biznisa jeste Mate Rimac, tvorac najbržeg električnog automobila na svijetu. Sin je Ivana Rimca, rođenog u selu Lištani kod Livna, agronoma, građevinara i vlasnika projektantske kuće iz Samobora. Kada je posao u pitanju, recimo i to da je, kada je imenovan, Sarajlija Darko Tipurić bio najmlađi dekan u historiji zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Brojni su bosanskohercegovački Hrvati vodili jedinice Hrvatske vojske u odbrani te zemlje od srpske agresije, među poginulima je veoma veliki broj Hrvata iz Hercegovine. Najpoznatiji među njima, heroj odbrane Vukovara, ikona Domovinskog rata, jeste Blago Zadro, rođen u Ledincu, selu između Gruda i Širokog Brijega.

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

No, nisu samo bosanskohercegovački Hrvati ti koji su svoje ime ugradili u hrvatsku politiku, sport ili kulturu. Od kraja 19. stoljeća naovamo Bošnjaci u Hrvatsku doseljavaju u potrazi za obrazovanjem i boljim poslovnim mogućnostima, što je posljednjih stotinu i pedeset godina jedan od ključnih uzroka njihove visoke društvene afirmiranosti. Savremena prisutnost Bošnjaka u Hrvatskoj traje mnogo dulje od prisutnosti Bošnjaka u zemljama Zapadne Evrope, pa je i stepen integriranosti i institucionaliziranosti znatno viši. Veliki broj Bošnjaka je nakon Drugog svjetskog rata svoje visokoškolsko obrazovanje postizalo u Zagrebu, gdje ih je mnogo i ostalo zbog boljih mogućnosti zapošljavanja, profesionalne i društvene afirmacije.

U periodu savremenosti, nakon Drugog svjetskog rata, navest ćemo samo neke u hrvatskoj javnosti prepoznate značajnike bošnjačkog porijekla. Popis, naravno, niti je konačan, niti izbliza potpun, ali sa sigurnošću možemo reći da savremena Hrvatska u svim oblastima ne bi bila ista da u najpozitivnijem zamislivom smislu nije bilo utjecaja i prisutnosti Bošnjaka.

Osnivač satiričkog kazališta Kerempuh, jedan od najvažnijih animatora hrvatske kulture poslije Drugog svjetskog rata, jeste književnik i režiser Fadil Hadžić, značajni prozaik i dramatičar je Feđa Šehović, slijede u Hrvatskoj visoko ocijenjeni i višestruko antologizirani književnici Sead Begović i Tahir Mujičić, zatim Enver Čolaković, Enes Čengić, Nusret Idrizović, Salih Alić, Nasko Frndić, Enes Kišević, Ibrahim Kajan, Kemal Mujičić Artnam, Tarik Kulenović, Ervin Jahić, esejista i filozof Sead Alić, esejiste i publiciste Faris Nanić i Filip Mursel Begović.

Poznati dramski umjetnici i filmski glumci Bošnjaci jesu Mustafa Nadarević, Izet Hajdarhodžić, Sabrija Biser, Asim Bukva, Tarik Filipović, Amir Bukvić, Amar Bukvić, Zijad Gračić, Semka Sokolović Bertok, Zlatan Zuhrić. Ne smiju se zaboraviti režiseri Aida Bukvić i Miran Kurspahić, filmski snimatelji Enes Midžić i Edib Ahmetašević, baletna prvakinja Almira Osmanović i balerina Edina Pličanić te karikaturist Ismet Ico Voljevica.

Grandiozan je i spisak slikara, na njemu su Mersad Berber, Izet Đuzel, Dino Nuradin Trtovac, Munir Vjezović, Osman Berberović, Fadil Vejzović, Hamo Ibrulj, Hamo Čavrk, Dženana Voljevica Čičić, Alem Korkut, Zlatan Vehabović. Čuveni glazbeni umjetnici jesu braća Đelo i Ibrica Jusić, Husein Hasanefendić Hus, Ismet Kurtović, Edin Karamazov, braća Denis i Hari Ahmetašević, Edin Osmić, odnosno Edo Maajka, zatim muzikologinja Seadeta Midžić. Osnivač dubrovačkog folklornog ansambla Linđo je Sulejman Muratović, a tekstopisac nekih od najvećih hitova hrvatske zabavne glazbe je Namik Tarabić.

Poznati orijentalni filolozi su Ekrem Čaušević i Muhamed Ždralović, lingvista i akademik Amir Kapetanović pa prevodioci Sead Muhamedagić i Fikret Cacan. Kada je nauka u pitanju, jedan od osnivača Fakulteta političkih znanosti i autor kapitalnih djela islamistike jeste Nerkez Smailagić. U medicinskim znanostima poznati su Ibrahim Ruždić (osnivač kliničke hemije u Hrvatskoj), akademici Zijad Duraković i Nijaz Hadžić, Asim Kurjak, Muradif Kulenović, Sead Midžić, Asaf Duraković, Džemal Pezerović i Zlatan Bahtijarević.

Profesori tehničkih znanosti su Zijad Haznadar, Osman Muftić, Nedžad Pašalić, Ibrahim Jašarević, Enes Hercegovac i Sead Berberović. Tu su još i rudarski inžinjer i akademik Ifet Ibrahimpašić, matematičar i akademik Ibrahim Aganović, matematičar Husein Pašagić, arhitekti Vahid Hodžić, Mustafa Forto i Senad Nanić, građevinski inžinjeri Kemal Nanić, Adnan Selimbegović, i Muhamed Čokljak, agronom Sulejman Čamdžić, sociolog religije Esad Čimić, Sulejman Mašović i Salih Kulović u polju socijalnog rada, pedagog Salih Ljubunčić, bioetičar Fahrudin Novalić, poznati novinari Salih Zvizdić, Sead Saračević, Dželo Hadžiselimović, Sejda Obarčanin Bukvić, Bahrija Golubović, Nedžad Haznadar, Ahmed Salihbegović i Lamija Alečković.

Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj je industrijalac Enver Moralić, a u privredi je kao delegat Udruženja obrtnika Zagreba u Vijeću udruženog rada sabora bio značajan i Salim Šabić. Najljepša žena u Hrvatskoj 1998. bila je Lejla Šehović, ali kruna joj je bila skandalozno oduzeta, po mnogima, zbog porijekla, da bi je nakon mukotrpne borbe vratila.

Osman Muftić bio je bivši ministar znanosti i bivši ambasador Hrvatske u Iranu, Muhamed Zulić saborski zastupnik i ministar u trećoj Vladi Republike Hrvatske, biznismen Suad Rizvanbegović bio je intimus Franje Tuđmana, Hidajet Bišćević bio je državni tajnik za vanjske poslove, Esad Prohić (bio je i ambasador) i Izet Aganović savjetnici Predsjednika Republike Stjepana Mesića, Naima Balić pomoćnica ministra kulture. Historičar Zlatko Hasanbegović, iako se deklarira Hrvatom, trenutno je saborski zastupnik, a bio je i HDZ-ov ministar kulture.

Političari bošnjačkog porijekla aktivni u svim strankama i na svim razinama, primjerice, jedno vrijeme gradonačelnik Opatije bio je Amir Muzur. Do sada su bila dva bošnjačka manjinska zastupnika u Hrvatskom saboru – Šemso Tanković (SDAH) i Nedžad Hodžić (BDS), a značajni utjecaj u hrvatskom društvu su ostvarila i dvojica muftija Ševko ef. Omerbašić i sadašnji Aziz ef. Hasanović.

Bošnjaci su dali nemjerljiv doprinos odbrani Hrvatske od srpske agresije. Od 8.147 poginulih hrvatskih vojnika tokom Domovinskog rata, njih 1.100 su Bošnjaci, što je gotovo desetorostruko veći udio od svih drugih s obzirom na njihovu brojnost u Hrvatskoj 1991. godine. Hrvati se vole razmetati da su zaslužni što Bihać nije postao nova Srebrenica, a uporno izostavljaju podatke o tome da bi Dubrovnik najvjerojatnije pao u ruke Srba i Crnogoraca da tamošnji Bošnjaci u presudnim trenucima nisu vodili špicu odbrane tog mediteranskog bisera. Da nije bilo Bošnjaka, dakle, Srbi bi vjerovatno pili kaficu u “srpskom” Dubrovniku.

Od imena čuvenih branitelja da navedemo tek Šefika Pezerovića, prvog Bošnjaka poginulog u odbrani Hrvatske, po čijem je imenu nazvana jedna ulica u Zagrebu, održava se manifestacija “Memorijalni dani Šefika Pezerovića”, a spomenik njemu u čast nalazi se u općini Dvor, gdje je ranjen, zarobljen i nakon višednevnog mučenja ubijen. Da navedemo činjenicu da, bez obzira na nevjerovatan doprinos, Hrvati nisu niti jednog Bošnjaka imenovali generalom tokom Domovinskog rata i u periodu poraća. Tome je bio blizu brigadir HV-a Mesud Šabanović, inače jedan od inicijatora osnivanja HVIDRE, Udruge vojnih invalida domovinskog rata. U današnje vrijeme funkciju načelnika Uprave za operativne poslove Glavnog stožera Hrvatske vojske vrši brigadni general Senad Fejzić.

PROČITAJTE I...

Građansko-ljevičarski blok platio je danak vlastitoj nedosljednosti i nesnalaženju. S tri stranke, koliko je imao na svom početku, suštinski je prepolovljen na Našu stranku i tzv. “progresivni” dio SDP-a, iako za “izdaju” principa optužuju samo Demokratsku frontu, čiji su lideri, svjesni savremenog trenutka i izazova pred kojima se država nalazi, donijeli važnu odluku da se uhvate ukoštac s realnošću i preuzmu političku odgovornost

Nažalost, može se očekivati da vladajuća srpska politička elita pod kontrolom vladajuće elite srpske “kulture”, posebno crkve, pokuša inscenirati nešto što je perfidno sračunato s ciljem da patriote BiH kompromitira, a mrziteljima BiH donese povod i “opravdanje” za novi genocidni zločinački pohod. Patrioti BiH imaju svoju državu, u njoj imaju oružane snage i neće praviti nikakvu parastrukturu. Bh. patriotima ne trebaju nikakvi spiskovi vojno sposobnih građana, što u svojim posljednjim istupima učestalo spominje vođa srpskih ekstremista Dodik. Životi bosanskih patriota i svi oni koje je poubijala politika koju nastavlja Dodik njihov su vojni spisak. Njima ne treba nikakav klasični spisak, ni na papiru ni u elektronskoj formi. Kod njih se svi smatraju vojno sposobnim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!