Kojoj je naciji pripadao Mehmed-paša Sokolović

U dvjema odvojenim objavama istog teksta na dvama različitim portalima s bosanskohercegovačkom adresom Mehmed-paša Sokolović jednom je Srbin, a drugi put Bosanac. To se dešava onda kada savremenici svoj svjetonazor učitavaju ličnostima koje su pod zemljom već stoljećima

Jedno od ključnih pitanja historijske nauke predstavlja terminologija. Stručni termini u historiografiji nastaju nakon dugogodišnjeg istraživanja primarne i sekundarne izvorne građe o određenoj temi. Kroz pera historičara postaju dijelom historiografije. I kao takvi općepoznati su i priznati u naučnoj i stručnoj javnosti. Terminologija u historiografiji izraz je ukupnog identiteta onoga što se istražuje, kao i stepena stručnosti historičara. A iz pera historičara termini se dalje šire za opću upotrebu.

Postoji i drugi način nastanka i širenja terminologije, a to je da svi slojevi društva slobodno usvajaju određena znanja iz historije bez stručne edukacije ili da pod utjecajem neke druge oblasti, poput književnosti, pojedini termini završe u historiografskim djelima. Tako nastaje vododijelnica između znanja, struke, objektivnosti i tačnosti te subjektivnosti, diletantizma i mitomanije.

Mnoge nejasnoće, nedorečenosti te (ne)razumijevanje historijskih procesa plod su neispravnog, nepreciznog, neadekvatnog i vremenski netačnog korištenja određenih termina. Jednim je dijelom riječ o anahronizmu, tj. postavljanju ljudi, događaja, predmeta, običaja, načina mišljenja ili naziva za određene pripadnosti u pogrešne periode.

Terminologija je posebno važna i za izučavanje osmanske epohe. To se najbolje vidi na mnogim primjerima dijela čija je tema bila određena po nekom od stručnih termina: ajani, kapetanije, esnafi, džizja, harač, odžakluk, martolosi, mu'afijet, istimâlet, in'am itd.

Osmanistika je u bivšoj Jugoslaviji za sobom ostavila i niz problema terminološke naravi. Od pojmova turski/osmanski, pašaluk/ejalet, nadarbina/timar pa sve do danka u krvi/devširme ili termina čifluk, čifčija i raja.

Međutim, postoji jedno pitanje koje nije posljedica lingvistike, gramatike, semantike, prijevoda ili ekvivalenata u jeziku, već i nečega drugog, a na čemu je posebno insistirala (i dijelom još uvijek insistira) “velikosrpska” historiografija. To je pitanje etnonacionalnih odrednica, odnosno terminološkog definiranja identiteta ljudi i naroda u historiografiji. Pitanje koje naizgled ne predstavlja važan problem, ali koje se nalazi možda i u srži svih nerazumijevanja, suprotstavljenosti i antagonizama na Balkanu. Kako riješiti začarani krug interpretacije historijskih događaja ako i danas đaci, u Crnoj Gori naprimjer, “otmicu 200 turskih ovaca” sredinom 19. stoljeća zovu “junačkim djelom”, a za “otmicu dviju crnogorskih ovaca” kažu da je to “pljačka”? Ako neko pet stoljeća vlastite prošlosti definira terminom “jaram”, kako uopće onda doći do nečega što se naziva objektivan pristup prošlosti? Srećom, bilo je i onih, poput beogradske historičarke Olge Zirojević, koji su na takve fenomene postavili logično pitanje: “Jesmo li mi volovi pa za jednu veoma važnu epohu naše historije koristimo takve termine?”

“Velikosrpska” historiografija nastojala je tokom 20. stoljeća svim silama pisati i dokazivati da je “srpsko” prisustvo u Bosni u kontinuitetu od ranog srednjovjekovlja. Uvijek se pisalo o “Srbima u Bosni”, a ne “bosanskim Srbima”. Premda je nacija produkt 19. stoljeća, oni su je uporno i sistematski “utjerivali” čak i u 15. stoljeće. To se u znatnoj mjeri čini i danas, bez obzira na to što je odveć jasno da u građi osmanske provenijencije koja se odnosi na Bosnu nazivi Srbi i Hrvati označavaju jedinke koje su došle sa srpskog, odnosno hrvatskog teritorija, za razliku od domaćeg krstjanskog i kršćanskog (pravoslavnog i katoličkog) stanovništva. Za bosanski historijski prostor valjani su isključivo izrazi “Bosna”, “bosanski”, “bošnjački”. Ne postoji osmanski dokument za pet stoljeća prisustva Osmanlija na Balkanu u kojem su Srbi ili Hrvati bili narodnosno definirani i spomenuti na području od Novog Pazara do Bihaća. U tim se dokumentima spominju samo Bošnjaci. Svejedno je li taj izraz domaćeg, što je vjerovatnije, ili osmanskog porijekla. Čak i sredinom 19. stoljeća, kada se “uvozila” srpska i hrvatska nacija u Bosnu, nemuslimani oko Sarajeva kazali bi da se osjećaju “rišćanima”, a ne Srbima ili Hrvatima. Vjerska pripadnost druga je stvar. U predosmansko su doba u Bosni živjeli krstjani (pripadnici Crkve bosanske) te jedan manji broj katolika i pravoslavaca. Dolaskom Osmanlija, Bosna se obogaćuje islamom, a poslije i jevrejstvom. Osmanlije su u vjerskoj identifikaciji administrativno razlikovale muslimane i nemuslimane (gebran).

Posljedice mitološkog pristupa pisanju historije traju i danas. Prema nekim vijestima, čini se da još nismo svjesni razornih posljedica historiografske produkcije u prethodnom stoljeću. Nedavno objavljeni tekst na portalima s bosanskohercegovačkom adresom očit je prilog za takvu procjenu stanja. U dvjema odvojenim objavama istog teksta na dvama različitim portalima Mehmed-paša Sokolović jednom je Srbin, a drugi put Bosanac. To se dešava onda kada savremenici svoj svjetonazor učitavaju ličnostima koje su pod zemljom već stoljećima. Postaju glasnogovornici njihovih osjećanja i svjetonazora. Kada se tome doda poslovni amaterizam, cirkus postaje potpun. Kakvog li apsurda?!

Nesporno je da je bosansko stanovništvo u jednom postepenom procesu prihvatalo islam tokom 15. i 16. stoljeća. Činjenica je da je u tom periodu u bosanskim porodicama vladala vjerska šarolikost. Dok je, naprimjer, Ferhad-beg, potomak stare sarajevske porodice Vuković‑Desisalić, gradio džamiju Ferhadiju u Sarajevu (1561/62), njegov je brat Ivan od ikono-slikara Tudora iz Meina kraj Budve poručivao sliku Marije s Hristom.

Sokolovići su veliki rod čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Najpoznatiji Sokolović, Mehmed-paša, bio je pripadnik već druge generacije muslimana u svojoj porodici. Sin je Džemaludina Sinan-bega. Iako postoji mogućnost da je imao neke rođake nemuslimane, to nema veze s mitološkim i nacional-romantičarskim naklapanjima i pokušajem njegovog nemuštog “srbiziranja” u 20. stoljeću. Bosansko dijete, koje je vjerovatno već kao musliman putem sistema devširme (jer su se u Bosni kupila i muslimanska, pored nemuslimanske djece) dospjelo u Istanbul, gdje je započeo svoju veličanstvenu karijeru. O Mehmed-pašinom porijeklu najbolje govore njegove zadužbine koje je izgradio diljem Bosne počevši od svoga sela Sokolovići kod Rudog. Međutim, ima nešto i više od toga. On sasvim sigurno unutar sebe nije bio zatvoren u uske etničke granice kako to danas mnogi čine, posebno na Balkanu. Njegov vidik bio je veoma prostran. Pripadao je generaciji kojoj pasoš nije bio potreban od Cazina do Bagdada i Jemena. Ostavio je neizbrisiv trag od Mađarske do Arabije. Volio je svoju rodnu grudu, ali je bio uvjereni Osmanlija. Krasila ga je još jedna osobina. Bio je pravi musliman. Posebno alergičan na sinkretizam i radikalizam u vjeri. Veliki strateg i vizionar, odlučan privrednik i graditelj.

Postoji samo jedan način da se potisne mitomanija. Kvalitetna produkcija historiografskih djela (pa i historijskih romana) prema savremenim standardima nauke. Zapitajmo se: Je li sazrelo vrijeme da bosanskohercegovačka historiografija ponudi studiju o Mehmed-paši Sokoloviću? Nije li došlo vrijeme da se umjesto “dotrajalog” romana Mehmed-paša Sokolović Radovana Samardžića iz 1971. godine ponudi novi, mitologijom neopterećen, historijski roman iz bosanskog pera. To je naš dug i prema precima, ali i unucima.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!