Kodrić: Proučavaocima bosanskog jezika prijeti se optužbom da su nacionalisti

U nekim slučajevima neke naše intelektualce, čak i bosniste, dovodi se u stanje da se pasiviziraju ili čak distanciraju od onoga čime se zapravo bave i po prirodi stvari trebaju baviti

Prof. dr. Sanjin Kodrić u svom se izlaganju na konferenciji bavio problemom modela relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i književno-kulturalnih sadržaja na bosanskom jeziku, odnosno bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture. U tom kontekstu ukazao je najprije na više od jednog stoljeća dugu i tvrdokornu tradiciju lingvističkog nacionalizma i proces tzv. “nacionaliziranja muslimana” kao pojavu koja se prati od devetnaestostoljetnog nacional-romantizma na Slavenskom jugu pa nadalje, a u svojim ne samo reliktima već i u novim oblicima prisutna je i danas, i to upravo u smislu novih vidova relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja.

Kao ključnu ishodišnu tačku pojava lingvističkog nacionalizma u ovom smislu te kao model za kasnije slične procese “nacionaliziranja muslimana” posebno je prepoznao članak Srbi svi i svuda Vuka St. Karadžića iz 1836. godine, prema kojem su Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani tek “Srbi turskog zakona”, a njihov jezik, književnost i kultura srpski.

“Na temelju ovih i ovakvih devetnaestostoljetnih velikodržavnih nacional-romantičarskih ideologema i njihova anahronog oživljavanja u savremenom trenutku, čak i u naučnoj javnosti, a posebno u političkom diskursu, danas se plasira i kao naučna činjenica naglašenim ponavljanjem pokušava se nametnuti ono što je čista pseudonaučna neistina – da je bosanski jezik novovjeka izmišljotina, npr. politički projekt Benjamina Kallaya iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, uz niz drugih sličnih potvora, iako je u stvarnoj nauci, čak i onima koji plasiraju ovakve neistine, itekako dobro poznata duga tradicija imena bosanskog jezika, koje je potvrđeno u brojnim svjedočanstvima i stotinama godina prije Kallaya, i to ne samo u izvorima koji bi se danas mogli smatrati ‘bošnjačkim’ već i u brojnim drugim izvorima izvan korpusa bošnjačke zajednice. Kao i svaka druga ideologija i ideološka manipulacija činjenicama, lingvistički nacionalizam negira očitu povijesnu realnost i tako zloupotrebljava i ideološki angažira nauku“, objašnjava profesor Kodrić te dodaje kako bosanski jezik jeste i lingvistička, i književna, i kulturalna činjenica i u povijesti i u savremenom trenutku, ali da upravo i iz spomenutih razloga u političkoj i društvenoj sferi danas i dalje lebdi između zvanične priznatosti ili nepriznatosti.

“Pored ovoga, bosanski jezik dovodi se u pitanje i s pozicija tzv. ‘anacionalizma’. Kako to pokazuju upravo velikodržavne i velikonacionalne ideologije, nacionalizam u jeziku i u vezi s jezikom itekako postoji, i takve u konačnici anticivilizacijske projekte nužno je demaskirati i boriti se protiv njihove maligne penetracije u širu društvenu svijest. No, jednako je pseudonaučno, ali i krajnje neetično demokratska zalaganja za afirmaciju jednog desetljećima marginaliziranog jezika kakav je upravo bosanski jezik i prava na njegovo korištenje kod njegovih diskriminiranih govornika, kako je to slučaj upravo kod Bošnjaka u RS-u, ali i drugdje, proglašavati jednako nacionalističkim i stavljati u isti kontekst s agresivnim pojavama lingvističkog nacionalizma o kojima je ovdje riječ. To je drugi, također vrlo dominantni i danas sve prisutniji model rastakanja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, odnosno također direktan prilog relativiziranju, negiranju i apropriranju bosanskog jezika te bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture. Označiti ideju bosanskog jezika nacionalističkom, kako to neki čine, znači proglasiti bavljenje bosanskim jezikom i njegovim književno-kulturalnim sadržajima također nacionalizmom.

Time se proučavaocima bosanskog jezika te posebno bošnjačke književnosti i kulture prijeti optužbom da su i sami nacionalisti, a što onda u nekim slučajevima neke naše intelektualce, čak i bosniste, dovodi u stanje da se pasiviziraju ili čak distanciraju od onoga čime se zapravo bave i po prirodi stvari trebaju baviti. Tako dolazimo i do trećeg modela relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, tj. do situacije kad svojim eksplicitnim ili implicitnim, manjim ili većim odustajanjem od ideje bosanskog jezika ili bošnjačke književnosti i kulture i sami bosnisti na neki način nehotice učestvuju u nametnom nam antibosanskom projektu. Uz zamke optužbi za tobožnji nacionalizam u afirmaciji bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, riječ je o svojevrsnoj autonegaciji i modelu koji je vjerovatno i najopasniji onda kad je riječ problemu odnosa prema bosanskom jeziku i njegovim književno-kulturalnim sadržajima danas”, pojasnio je profesor Kodrić.

PROČITAJTE I...

Od 2013. do 2015. godine nije bilo promjena u poretku razvijenosti kantona, ali prošle su se godine desile dvije promjene koje, da budemo precizni, nisu rezultat stagnacije nekog od kantona, jer su svi ostvarivali značajan napredak, samo su neki malo više napredovali u odnosu na druge. Tako je Bosansko-podrinjski kanton preskočio Zeničko-dobojski, pa je sada Bosansko-podrinjski kanton na petom, a Zeničko-dobojski na šestom mjestu. Istovremeno, Posavski kanton pobjegao je sa začelja, a to mjesto prepustio Kantonu 10

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!