Kodrić: Proučavaocima bosanskog jezika prijeti se optužbom da su nacionalisti

U nekim slučajevima neke naše intelektualce, čak i bosniste, dovodi se u stanje da se pasiviziraju ili čak distanciraju od onoga čime se zapravo bave i po prirodi stvari trebaju baviti

Prof. dr. Sanjin Kodrić u svom se izlaganju na konferenciji bavio problemom modela relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i književno-kulturalnih sadržaja na bosanskom jeziku, odnosno bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture. U tom kontekstu ukazao je najprije na više od jednog stoljeća dugu i tvrdokornu tradiciju lingvističkog nacionalizma i proces tzv. “nacionaliziranja muslimana” kao pojavu koja se prati od devetnaestostoljetnog nacional-romantizma na Slavenskom jugu pa nadalje, a u svojim ne samo reliktima već i u novim oblicima prisutna je i danas, i to upravo u smislu novih vidova relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja.

Kao ključnu ishodišnu tačku pojava lingvističkog nacionalizma u ovom smislu te kao model za kasnije slične procese “nacionaliziranja muslimana” posebno je prepoznao članak Srbi svi i svuda Vuka St. Karadžića iz 1836. godine, prema kojem su Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani tek “Srbi turskog zakona”, a njihov jezik, književnost i kultura srpski.

“Na temelju ovih i ovakvih devetnaestostoljetnih velikodržavnih nacional-romantičarskih ideologema i njihova anahronog oživljavanja u savremenom trenutku, čak i u naučnoj javnosti, a posebno u političkom diskursu, danas se plasira i kao naučna činjenica naglašenim ponavljanjem pokušava se nametnuti ono što je čista pseudonaučna neistina – da je bosanski jezik novovjeka izmišljotina, npr. politički projekt Benjamina Kallaya iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, uz niz drugih sličnih potvora, iako je u stvarnoj nauci, čak i onima koji plasiraju ovakve neistine, itekako dobro poznata duga tradicija imena bosanskog jezika, koje je potvrđeno u brojnim svjedočanstvima i stotinama godina prije Kallaya, i to ne samo u izvorima koji bi se danas mogli smatrati ‘bošnjačkim’ već i u brojnim drugim izvorima izvan korpusa bošnjačke zajednice. Kao i svaka druga ideologija i ideološka manipulacija činjenicama, lingvistički nacionalizam negira očitu povijesnu realnost i tako zloupotrebljava i ideološki angažira nauku“, objašnjava profesor Kodrić te dodaje kako bosanski jezik jeste i lingvistička, i književna, i kulturalna činjenica i u povijesti i u savremenom trenutku, ali da upravo i iz spomenutih razloga u političkoj i društvenoj sferi danas i dalje lebdi između zvanične priznatosti ili nepriznatosti.

“Pored ovoga, bosanski jezik dovodi se u pitanje i s pozicija tzv. ‘anacionalizma’. Kako to pokazuju upravo velikodržavne i velikonacionalne ideologije, nacionalizam u jeziku i u vezi s jezikom itekako postoji, i takve u konačnici anticivilizacijske projekte nužno je demaskirati i boriti se protiv njihove maligne penetracije u širu društvenu svijest. No, jednako je pseudonaučno, ali i krajnje neetično demokratska zalaganja za afirmaciju jednog desetljećima marginaliziranog jezika kakav je upravo bosanski jezik i prava na njegovo korištenje kod njegovih diskriminiranih govornika, kako je to slučaj upravo kod Bošnjaka u RS-u, ali i drugdje, proglašavati jednako nacionalističkim i stavljati u isti kontekst s agresivnim pojavama lingvističkog nacionalizma o kojima je ovdje riječ. To je drugi, također vrlo dominantni i danas sve prisutniji model rastakanja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, odnosno također direktan prilog relativiziranju, negiranju i apropriranju bosanskog jezika te bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture. Označiti ideju bosanskog jezika nacionalističkom, kako to neki čine, znači proglasiti bavljenje bosanskim jezikom i njegovim književno-kulturalnim sadržajima također nacionalizmom.

Time se proučavaocima bosanskog jezika te posebno bošnjačke književnosti i kulture prijeti optužbom da su i sami nacionalisti, a što onda u nekim slučajevima neke naše intelektualce, čak i bosniste, dovodi u stanje da se pasiviziraju ili čak distanciraju od onoga čime se zapravo bave i po prirodi stvari trebaju baviti. Tako dolazimo i do trećeg modela relativiziranja, negiranja i apropriranja bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, tj. do situacije kad svojim eksplicitnim ili implicitnim, manjim ili većim odustajanjem od ideje bosanskog jezika ili bošnjačke književnosti i kulture i sami bosnisti na neki način nehotice učestvuju u nametnom nam antibosanskom projektu. Uz zamke optužbi za tobožnji nacionalizam u afirmaciji bosanskog jezika i njegovih književno-kulturalnih sadržaja, riječ je o svojevrsnoj autonegaciji i modelu koji je vjerovatno i najopasniji onda kad je riječ problemu odnosa prema bosanskom jeziku i njegovim književno-kulturalnim sadržajima danas”, pojasnio je profesor Kodrić.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!