Kod Ljubuškog Vitina

Zaborav polahko uzima danak, ne žuri, vrijeme ide u njegovu korist, a jest da je insanski prepustiti mu se, a jest da je u njemu katkad i milost Božija – a jest da je u njemu i propast. Ali, eto, neka se zna, da još jednom otrgnemo od zaborava, da mu se narugamo i da se sjetimo: Kako su višnje, kao nigdje na svijetu, ujedno slatke i ujedno kisele u Vitini. U Vitini i u Ljubuškom

Ko zna koliko su puta vjerničke oči zastale na velikoj levhi u Gazi Husrev-begovoj džamiji, pozlaćenoj u Beču za vakta Austro-Ugarske, ne sluteći čija je to levha!? Ista je djelo vrijednih ruku Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Izgleda napredno za trenutak kada je nastala, kao što je i vlasnik ruku koje su je načinile. Bio je Mehmed-beg u dva navrata gradonačelnik Sarajeva, u dvije različite carevine. Ali, nije samo levha dostojna zijareta i posmatranja, nego i džamija Kapetanovića u Vitini, sagrađena dolaskom Turaka. Obnovi je 1856. godine Ali-beg, sin posljednjeg Ljubuškog kapetana Sulejman-bega i otac još poznatijeg Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka.

Porijeklo toponima Vitina neki pronalaze u latinskoj riječi “vita”, što znači život. U Vitini je odvajkada kao voda život tekao, od Rimljana, preko bosanskog kralja Dabiše, hercega Stjepana do Turaka, koji 1465. godine dođoše u ovaj kraj. A ima i onih koji kazuju kako je Vitina dobila ime baš po vodi koja je krasi, po rijeci Vriješnici, koja se nekada zvaše Vitina.

Osta još zapamćeno kako Vitina, za davnih vremena, bijaše znamenito mjesto. Šta se god događalo u hercegovoj zemlji, u Vitini se pretresalo, raspravljalo i o tome se vijećalo. Ovdje je bio zbor i sastanak prvih vijećnika hercega Stjepana. Kako se tada vijećalo o svemu i svačemu, o dobrom ili zlu, od toga “vijeće, vijećnici”, ili, kako sam narod kaže, “vitnici”, ovo pitomo i romantično mjesto ponese svoje ime “Vitina”. Jedna od Stjepanovih žena zvala se Libuša i po toj njegovoj ženi Libuši i grad Ljubuški dobi svoje ime. A Libušu i lijepu Vitinu spominje i pjesma: “Kad bi znala carica Libuša svu ljepotu Vitinskog polja, nju bi vila u Vitinu snila.”

Mehmed-beg je prvi Bošnjak koji je počeo koristiti latinično i ćirilično pismo za vakta Austro‑Ugarske. Svojim je radom pripremio teren za pojavu kasnije bošnjačke inteligencije u vidu Safvet-bega Bašagića ili Muse Ćazima Ćatića. Njegov sin Riza-beg među prvim je Bošnjacima koji je pohađao vojno-kadetsku školu u Sarajevu, drugima će trebati desetljeća da shvate da je znanje izgubljena stvar, a ne asimilacija, pa gdje god da ga nađu, trebaju ga pokupiti kao svoje, bez stida i ustručavanja, makar to znanje bilo i kod crna kaurina.

U maloj Vitini rodilo se sijaset znamenih Bošnjaka, među njima i tragično skončali Zija Dizdarević, presudila mu je u Jasenovcu zlikovačka kama i presjekla spisateljski dar. I baš s tog puta prema stratištu Zija napisa svoje posljednje retke, napisa pismo majci, istoj onoj o kojoj govori možda najsenzibilnija Zijina pripovijetka. A godinu poslije, na gornji svijet krenu majka za njim, i otac isto tako. Od čega? Od jada. A nekada, Kapetanovići i Dizdarevići, kapetani i dizdari, jednim dahom, za Ljubuški za Vitinu, složno u ista jedra.

MEHMED-BEGOV NASIHAT

Mehmed-beg kao da je gledao stoljeće unaprijed u odnosu na okruženje. Makar to i pretjerivanje bilo, njegov hizmet vlastitom narodu u teškim trenucima vrijedan je spominjanja. Njegovo je djelo, nažalost, i danas aktuelno, i može poslužiti kao nasihat. Proputovao je Evropu i baš zahvaljujući putovanjima u novoj austrougarskoj vlasti vidio je ono što drugi nisu, novu veliku priliku za Bošnjake u trenutku kada se veliki broj odlučivao na muhadžirluk u Tursku, kada je vladalo beznađe, s razlogom ili bez razloga, a još tuđina kao opcija. Prošlost nikad ne završava, voli se vrtjeti u krugovima, ili barem da poput pjesme rimuje; nekad i sad. Gdje drugi vidješe opasnost, on prepozna priliku, znanje i dobro, to je odlika plemenitih ljudi.

Tako, očinski savjetuje, a ja te riječi prenosim, osjećam, navodim kao da su moje vlastite, a nisu: “Žalibože da su neke prazne glave svoju lijepu domovinu ostavile i hidžret učinile, to jest iselile se u tuđi svijet. Od toga većeg belaja i muke na svijetu nema, s takvim postupkom nit su sebi neku korist načinili niti mjestu gdje su se naselili. Za malu stvar i bez teške muke ostaviti vlastiti zavičaj i u tuđinu otići, to je baš veliki grijeh, to neće učiniti rodoljub. Ne dao Bog da je ikakva teška muka, treba donekle pretrpjeti, boriti se, nastojati da tu muku od sebe odbijemo, a ne odmah odlučiti se na iseljenje. Naš je Poslanik rekao: ‘Hubul vatani minel iman.’ To znači: Ljubav prema zemlji dio je vjere. Znamo kako je onome koji dođe u tuđi svijet: ‘I psi laju više na tuđinca, nego na svog najvećeg krivca.’”

Mnogi ga ne poslušaše, digoše ruke u zrak, prepustiše se ravnodušju i pogubnim izborima. A neće ni danas, a nije da nemaju razloge i nije da ih treba osuditi – to bi bilo kao da lajemo na same sebe – jer i najtvrđi kamen kad se pokrene i malo ga dijete može valjati. Danas je malo begovih Ljubušaka u Ljubuškom i u Vitini, može se moliti Bogu da se ne zatre i ono malo što je ostalo, a može se i pomoći, bez njih bi bila golema tuga i golemi jazuk. Po kršu i polju ostala bi još mezarja pradjedova, oni nigdje ne idu. A odavde se uvijek u svijet išlo zbog različitih povoda. Na ovom prostoru nastala je balada Hasanaginica, i ona je otišla po butum dunjaluku, i neka je, ne treba je žaliti, ne treba žaliti pjesmu, a i kulturno-historijsko blago Bošnjaka, što dijelom obnovljeno, što dijelom otišlo. Otišao je u bespovrat i lijepi dvor ljubuškijeh kapetana. Samo ga još stara fotografija i poezija njeguje i čuva. I kao što je Zijo pred smrt, tako i Mehmed‑begov sin Riza-beg, dan prije smrti, zapisa:

 

Tamo gore na brijegu

Viš šipkovih onih grana

Tu su bili nekad

Dvori ljubuškijeh kapetana

 

A sad se ori, ruši

Sve je bilo, sve je prošlo

U zemanu tako došlo

Ni odžak se više ne puši.

I baš je u tome napuštenom odžaku i ognjištu čudo, jer Bog bijaše izdašan darujući ovaj kraj prirodnim ljepotama – od kojih dah zastaje, čovjek poželi da sjede, da predani, da gleda ono što danas butum dunjaluk dolazi da gleda. Da gleda Kravicu, da gleda Koćušu, da se divi i ibretom ibreti kolika i kakva to sila, koliko je i kakvo je to zlo, kakva i koliko duboka nevolja natjera insana da ostavi takvu ljepotu? Radi čega, gdje i kuda? I nikako da se okrenemo, da pogledamo unazad… Zamandalili smo vrata, zvekirom se urijetko kuca, izgubili smo kalauz i kao nekad na Istok danas pravac Zapad, a kome Bosna, tome dosta.

Zaborav polahko uzima danak, ne žuri, vrijeme ide u njegovu korist, a jest da je insanski prepustiti mu se, a jest da je u njemu katkad i milost Božija – a jest da je u njemu i propast. Ali, eto, neka se zna, da još jednom otrgnemo od zaborava, da mu se narugamo i da se sjetimo: Kako su višnje, kao nigdje na svijetu, ujedno slatke i ujedno kisele u Vitini. U Vitini i u Ljubuškom. A moglo bi se isto reći i za druga mjesta po zelenoj Bosni i po kamenoj Hercegovini…

PROČITAJTE I...

“Rahmetli Alija je uvakufio pet miliona maraka u vidu dionica u BOR banci s ciljem da se ta sredstva umnožavaju. Može se iz vakufname izvući zaključak da se osnovna sredstva čuvaju, a da se iz dobiti stipendiraju studenti i učenici. Moram napomenuti da je uvakufljeno 5 miliona, a da smo mi za nekih 15 godina ostvarili oko 11,7 miliona maraka, u obrazovanje i nauku smo investirali 4,5 miliona maraka. Fond je u cijelosti sačuvan i mi sada raspolažemo s nekih 6,2 miliona maraka. On je osnovao još ovakvih sličnih fondova, ali uglavnom su svi propali, osim Fonda 'Bošnjaci'”, priča direktor Fonda Šahin Kerla

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina Mesuda podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!