Ko u Bosni nije vidio i u punom sjaju doživio dvostrukost, zapravo, nije vidio ništa

Bosna je, dakle, oduvijek bila istureni Istok na Zapadu, najzapadnije prokletstvo južnoslavenskog istoka. Živjela je od devera do devera. Često ponižen, obeščašćen, obezvrijeđen, nedorečen..., Bošnjanin, odnosno Bošnjak, živio je u poštenju svog srca. O njemu se početkom 13. stoljeća govori s divljenjem, istodobno i s gnušanjem. Drugačije rečeno, Bošnjak bilo kojeg vjerozakona rođen je s pogledom na obje strane granice Istoka i Zapada. Nije slučajno u doba patarena cvao narodni dualizam s filozofijskim posljedicama

 

Piše: Nusret IDRIZOVIĆ

Bosna i Hercegovina oduvijek bijahu Istok na Zapadu i na Zapadu Istok. Dakako, sve u ovisnosti s kojeg je i kakvog motrišta geopolitička i zemljopisna tačka promatrana, ko joj je i kakvu sudbinu predviđao i ko je s kakvim nakanama ulazio u mirisne perivoje poprskane planinama, brežuljcima, pašnjacima, tankim tjesnacima i bistrim rijekama kojima su se stropoštavali odroni.

Drugačije rečeno, Bošnjak bilo kojeg vjerozakona rođen je s pogledom na obje strane granice Istoka i Zapada. Nije slučajno u doba patarena cvao narodni dualizam s filozofijskim posljedicama. Zapadnjački orijentalizam ili tajanstveni otok Istoka gradio je sretnu spregu skepticizma i misticizma. Svuda se mogao osjetiti i doživjeti idejno-stilski preplet Istoka i evropskog Zapada. Na jednoj strani mješavina vjera i kultura, na drugoj strani kultura osobnog nadahnuća i poticaja. U koegzistirajuće različitosti svako je utkivao sebe na način imanentan svom biću. Prema tome, nije izlišno reći da je Bosna, zajedno sa svojom posestrimom Hercegovinom, oduvijek bila mosnica za premošćivanje svjetova.

Pokušamo li to reći slikovitije, kažimo da je onima sa Zapada Bosna bila avlija Istoka, a onima s Istoka avlija Zapada. Ko u Bosni nije vidio i u punom sjaju doživio dvostrukost, zapravo, nije vidio ništa – tako je govorio ugledni putopisac iz 16. stoljeća Benedikt Kuripečić, tako su razmišljale mnoge čelebije, a obilato pisao Evlija Čelebi, čija dženaza bi godine 1682.

Učeni Vitomir Lukić rado je pisao i govorio da je Bosna kristijanizirana još u apostolskim vremenima. Citirajmo ga: “Sveti Pavao se mogao pohvaliti pred Rimljanima da je Evanđele proširio od Jeruzalema sve do Ilirika. (…) Južni odvojak je vodio prema Rimu, Akvileje i Senja u Salonu, a odatle kroz Livanjsko polje za Srednju Bosnu prema rimskom Sirmijumu.”

Dogodio se susret povijesne relevancije. Bilo je to susretište civilizacija različitih korijena i uzrasta. Ne samo taj susret, ne samo ta transferzala, o da, bilo ih je mnogo više nego što smo danas kao prolazeći mogli zapamtiti. Bošnjak je uistinu oduvijek bio čovjek i Istoka i Zapada, čovjek i za Istok i za Zapad, biće Istoka i Zapada; i Zapada i Istoka upravo u onolikoj mjeri koliko su Istok i Zapad kao općenite zemljopisne, kulturološke, civilizacijske kategorije međusobno povezane na način koji nije uvijek vidljiv, nije jednostavno spoznatljiv, bilo iz kojih razloga kadikad apriorno nije ni prihvatljiv.

Bosna je, dakle, oduvijek bila istureni Istok na Zapadu, najzapadnije prokletstvo južnoslavenskog istoka. Živjela je od devera do devera. Često ponižen, obeščašćen, obezvrijeđen, nedorečen…, Bošnjanin, odnosno Bošnjak, živio je u poštenju svog srca. O njemu se početkom 13. stoljeća govori s divljenjem, istodobno i s gnušanjem. U aprilu 1203. godine papa se putom svog poklisara Casamarisa s Kulinom banom sastaje na Bilinom polju. Dokumentu je ime: Bilinopoljska abjuracija, a radi se o uzdržavanju od hereze, o patarenskom obećanju datom Papskoj kuriji da će se ubuduće živjeti u skladu s papskim “pravovjerjem”.

Tridesetih godina 14. stoljeća ban Stjepan Kotromanić je Bosni, kontinentalnoj zemlji, silom pripojio Hum (Hercegovinu), pa je, slobodnije rečeno, u skladu s dualističkim učenjem posijao svojevrsnu antinomičnost mentalitetâ Mediterana i, uvjetno kazano, Kavkaskog gorja.

Njegov nasljednik kralj Tvrtko proširio je svoju državu na Gornje Podrinje i Trebinje s Primorjem, a 1382. godine osvojio i Dalmaciju, proglasivši se kraljem Bosne, Raške, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.

Godine 1463. sultan Mehmed Fatih II osvaja Bosnu, a 1482. i Hum. Sobom dovodi pravoslavno‑bizantijske obrtnike, komornike, čuvene konstantinopoljske majstore koji će zajedno s patarenima i dijelom kršćana prijeći na islam, pa će to biti početak bosanskohercegovačkog “svetog trojstva”: kršćani – muslimani – hrišćani. Ipak, nema svijeta do bipolarnog svijeta. Ne dâ Bosna da se nezamjetljivo izgubi njena dvogubost. Muslimani, krišćani i hrišćani mogu biti tri lica jedne države, ali je dualizam temeljna istina iako ne i posljednja. Nije lahko dokazati prividno proturječje između dvije istine, makar i obične tvrdnje. Nema ništa nepomirljivije na svijetu nego što je sukob između dviju protuslovnih teza o dvoznačnosti Dobra i Zla. Što se može, Bošnjani prije Fatiha, Bošnjaci nakon njega, eto, dvovaljani su, dvovrijedni, dvoznačni. Sačinjeni od dva lica iste stvarnosti.

Inače, nasuprot domaćem dualizmu i došljačkoj triangulaciji, u modu je najednom ušla jednina. Sve je – Jedno. Polovi jedinstvenosti jednakovrijedne su cjeline. Znači da jedan dio cjeline neotklonjivo utječe na odgovarajući dio druge cjeline. Žitelji Bosne su “pravovjerni” jednovjerci. Fatih je mnoštvenost domaće stvarnosti sveo na jedinstveno prvotno biće. Dakle, jedan narod, jedan vođa. Pozivajući se na članak 25. Berlinskog ugovora, dvojna monarhija mogla je bez bojazni od međunarodnih nesporazuma obznaniti ispunjenje davnašnjeg sna: preuzimanje uprave nad provincijom Osmanskog carstva, nad bićem značajnim za čitavu rumelijsku Tursku, nad zemljom stećaka i uspješnih poklonika svetog Franje.

Evropa je marširala Evropom, često raznoseći brutalnosti vojničkog nasilja, zaboravivši, ili dobro znajući, da je Evropa malih zemalja drugačija od ostalih evropskih zemalja – kako će kasnije napisati Kundera – jer ona misli i postoji na drugačiji način. Evropa ne mora uvijek biti ono što se održava kao jednakost u različitostima i univerzalnosti u pojedinačnosti. Veliko je pitanje da li će marširajuće trupe evropske velesile biti obećanje novog svijeta ili novog poretka kao apsolutnog Dobra!

Bosna tada bijaše slabo pismena, ali se u njenu potkovanu usmenost nije smjelo sumnjati. Slijedimo misao. Od usta do usta, od uha do uha, niz bosanske prdoline prosu se glas da je stigao kraj učahurenog provincijalnog egzistiranja.

“Je li nam Evropa uistinu neophodna? Je li upisana u našu sudbinu?”, pitao je povjerljivo komšija komšiju.

“Upisana, upisana… Sve je upisano… Sudbina nam upisala da imamo dvije domovine, našu Bosnu i našu s hajrom Evropu.”

Komšije su muhabetile o njemačkom umovanju, o disciplini prusko-švapskih časnika, o engleskim trkaćim konjima, o gotičkim katedralama, o grčkoj plastici – gledali su je u obilju carigradskog naslijeđa, o rimskom pravu, o ruskim i srpskim komitama, o francuskoj i ruskoj beletristici –  Evropu su učene komšije spoznavale posredstvom radikalne misli i težnje ka sreći, te u iskonskoj želji zapadnjaka približiti se istočnjačkoj osjećajnosti i religioznosti, pri čemu bi ipak ostali idolopoklonici evropskog konformizma i neobične brze izmjene vrijednosti ljudskog postojanja.

Muhabetlije su, kako sarajevska povijest tvrdi, bili učenjaci. Iako izvrsni poznavatelji turskog, arapskog i perzijskog jezika, stjecajem okolnosti, prekonoć su postali “nepismeni”.

Izišli u čaršiju, i gle, tamo se pismena promijenila! Krenuli prema prodavnici novina, i novine se izmijenile. Htjeli ući u Sveučilište, drugačijim pismom i drugim jezikom napisano: ZABRANJENO! Osim azijskim pismima, bili su vični i bosančici, ali latiničnom pismu nisu bili rođaci ni u prvom niti u drugom koljenu.

Dakako, sve ovo shvatiti kao metaforu prijelaznog stanja u okviru jedne nužnosti.

Islamska civilizacija i njena sociostruktura spojena i prožeta duhom Kur’ana i hadisa nalazila se na raskrižju različitih putova, ali je Allah, dž. š., bio i ostao transcendentna savršenost. Bosna u samoj sebi ostaje neiskazana tajna. U prošlosti se pjevalo na više jezika. Je li moguć povratak velikim duhovnim tradicijama? Kako nadolazeću inspiraciju usmjeriti negdje između Istoka i Zapada? – pitali se tadašnji umovi. Kako se nerijetko dešavalo nekritičko prihvaćanje vrijednosti “uvozne” kulture i civilizacije sa surogatima improvizacija i umjetnih kalemljenja, nije bilo druge nego prihvatati donesene vrijednosti uz očuvanje vlastitog duhovnog bića.

I tako je, eto, stiglo prvo djelo tiskano latinicom (1887). Knjizi je bilo ime Risalei Ahlak, a potpisao ju je ugledni, možda tada najugledniji među bosanskim muslimanima Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Knjigu su svesrdno pozdravili tadašnji intelektualni uglednici Janko Ibler i Franjo Kuhač. “Poslovica je među riječima kao mjesec među zvijezdama”, to je bila ideja vodilja evropejca Ljubušaka, koji naklonost nastupajućim vremenima nije običavao skrivati. Vladimiru Ćoroviću i kasnije Todoru Kruševcu će u osvrtima na djelo muslimanskog uglednika smetati Ljubušakova lojalnost austrougarskim vlastima, ali će zbirku umotvorina Narodno blago pozdraviti i preporučiti kao djelo umna i dostojanstvena Bošnjaka.

Put je, dakle, bio izabran: pravovjerje utkano u pomiješanost usmeno-pisane refleksije. Budućnost će se iskazivati i ostatkom prošlosti. Poetski trenutak mladih stvaralaca imao je i metafizičku perspektivu. Svaki čin Uzvišenog jeste ponavljanje nedokučive tajne. Istočnjačka mistika i orijentalna egzotika na putu je dokazivanja drugačijim mjerilima. Muslimanski pisci ističu da nisu nikakvi Azijati, nisu došljaci, nisu nikome ništa dužni. Oduvijek pripadaju podignutoj razini kulture življenja. Neizmjerna je ljubav prema Bosni, svojevrsnom raskrižju svjetova, pa je čuvanje svjetski relevantnog prostora i čast i dužnost. Bošnjak ne može živjeti bez poezije, bez istine svoje povijesti, bez slobode obilježene bogatstvom vlastite tradicije, prije svega i nadasve bez spoznaje svoje moralne i etičke vrijednosti. Život njihove kulture stvar je tisuće godina. Mladi talenti ne žive i ne stvaraju samo u svom vremenu. Djelovanje je to u kulturi starijoj od jednog naraštaja, pa se valja pronaći i dokazati i u bazenu inspiracije velikih kultura.

Traži se, dakle, formula evropeizma. S već postojećim potencijalima – mislilo se tako – mnogo je lakše do cilja stići kulturom nego materijalnom proizvodnjom. U svijet poći, dakle, kulturom. U odajama čardaka ispisivati rime i ritmove, a u Beču i Pešti stjecati iskustva i postupno ostavljati prve tragove.

“Bilo je uvijek ljudi koji su se dizali visoko iznad svoje okoline i svojim djelima zadužili potomstvo da im čuva uspomenu”, pisao je dr. Bašagić u djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti.

Poetska mlađarija insistira na pripadanju islamu, a istodobno ističe bošnjačku kulturu i političku ukorijenjenost u bh. prostoru, što je uveliko civiliziran, demokratski i tolerancijom obojen potez. Na bezbroj načina varira se misao da je prvo i najpreče živjeti u miru, skladu i prijateljstvu s komšijama bilo koje vjere i imena. Kad to nije išlo bez poteškoća, začuo bi se glas druge spontanosti.

Ima riječ Antun Radić.

“Iz Bosne se sveudilj još sele naši muslimani u Carigrad i Aziju. Jedne srpske novine pažljivo broje svaku familiju koja se seli i kao da se tome vesele. Čuje se da srpska banka iz Zagreba kupuje ono zemljište što naši muslimani ostavljaju. Misle neki Srbi: neka ‘Turci’ samo putuju!” – Dom, broj 3, 1901.

U franjevačkom samostanu u Fojnici godine 1913. napisani su i ovi reci dobre namjere:

“Moramo zaboraviti stare rane kada nas svu jednokrvnu braću mora spajati ljubav u zajedničkoj domovini koju svojoj vjerskoj snošljivosti i slozi moramo voditi sve boljim danima.”

Aludirajući na famu o duhovnoj zaostalosti Bošnjaka, sin Ljudevita Gaja Vladimir piše:

“Vama se čini Bošnjak ili Hercegovac kano čovjek gluhonijem koji je od nasilja ogluhnuo i od čuda i barbarstva onijemio. Ali se pazite, sinovi ostarjele Evrope, kad ovaj čovjek svom dušom svojom očuje glasove vjekovnog jezika svoga, kad progovori gorostasnim stresom i govorom, kano što teče gorostasna rijeka! Svi ćete se čudom začuditi. A on će biti slavom pobjednik!”

U literaturi bošnjačkih “začinjavaca” uveliko se osjeća utjecaj predstavnika mladog građanstva Hrvatske Augusta Šenoe. Paralelno s literarnim iskustvima novijih traženja, egzistiraju i stari istočnjački žanrovi: kasida, ilahija, rubaija, gazel. Iz sevdalinki je izranjao neki drugi, nepoznat, a tajanstven svijet neke nove duhovnosti. Zapadnjaci su nastojali približiti se istočnjačkoj osjećajnosti i religioznosti, pri čemu bi, dakako, ostali Evropljani. U poeziji i kratkoj prozi osjećao se šapat muslimanskih legendi i blagougodnih povijesnih sjećanja. Kulturni i javni poslenici okupljeni oko listova Behar, Biser, Gajret i drugih vlastitih izdanja ljubav prema domovini ističu kao izuzetno značajan dio vjere.

Poetski trenutak, znači, mora biti prilagođen skladu odnosa dviju suprotnosti. Ako se hoće inkorporirati realizam u pozornost čulnosti konpletativne naravi, pisana riječ se, iako na drugačiji, tvrđi način, mora vratiti veličanju ljubavi, jednakosti, pravde, slobode, dobrote, milosrđa, sažaljenja, vjernosti i hrabrosti. U tim se djelima osjeća miris mahala. Ne dijele ih ideologije ni vjere, samo bašče. Vjere dijele nužno vlasništvo zidova i kapidžika, a ne filozofija različitosti. U odnosima prema komšijama bilo koje svećeničke melodije sve je svedeno na ljudsku mjeru. Istina, Evropa jeste misaona os svijeta, u nju niko ne dira, ali tamo se ne nazire tajna sudbina čovjeka u ukupnosti svjetskih sila. Gdje je drama uzajamnih odnosa između Boga i Čovjeka? Književna mladost naviješta čitavo klupko zagonetki i proturječnosti. Bošnjak nije imao industrijsku revoluciju i nije ubrzao ritam proizvodnog stroja, ali svojom uzdržljivosti i blagošću prema suživotnicima umije unijeti pomirenje u kasapnicama evropske proturječnosti. Vrijeme je da neko zaviri u tu mračnu, zlokobnu dubinu ljudske duše.

Iako mladi talenti još uvijek tumaraju bojnim poljima prošlosti, ne znači da uspješno ne nadvladavaju različite etape traženja.

Izuzetno je značajna pojava književnog tandema Osman-Aziz. Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević, skoro vršnjaci, mladići slične radoznalosti, obrazovanja, talenta, može se reći, udružili su pera da bi zajedničkim osvjetljenjima sjenčili novonastalo doba. Uskoro im se pridružuje slavna plejada stvaralaca slične leksike, morfologije, sintakse. Premda nije nestao utjecaj orijentalne komponente duhovnog naslijeđa, već se primjenjuje slobodniji zahvat erotskog senzibiliteta koji, udružen s čulnošću i zagonetnošću istočnjačkih pripovjedaka, ostvaruju posve nov pristup ljubavi kao obliku nadvladavanja osamljenosti. Iako je pokornost sudbini bila najbitnija crta duhovnog lika bošnjačke svijesti i literarnog procedea, čovjek je postupno prestao postojati u sablaznima i iskušenjima neprestanih podvala kosmičkog neba i ljudskog zemnog dna. Vjerovatno je tada mladi pisac počeo zanemarivati grubo sjenčenje konflikta tradicionalnog dvoboja i Sotone, svjetlosti i tame, života i smrti.

Nastaje povijesna drama čovječije sudbine u literaturi naših mentaliteta bez lokalne aprioristike. Moderna književnost prelazi u okrilje maštovitosti životnih situacija. Opisivanje događaja iz jednog davno završenog vremena pripadalo je epigonstvu. Tužaljka nad zemljom Bosnom preobrazila se u aktivistički kredo Hasana Kikića, da spomenem samo njega, iako mi je na srcu više Zija Dizdarević. Knjiga nije više simbol duhovne kreposti nego aktivistička poluga društvenog napretka. Do Kikića, može se reći, na cijeni su bile knjige ugođaja, sentimenta, a njegovom prozom počinje prodirati nešto što je Hegel nazivao: pravo biće čovjeka je njegova akcija. Savremena znanost matematizira realnost.

Neka mi bude dopušteno reći: tek se Hasanom Kikićem i filozofom Safetom Krupićem u hrvatskoj prijestolnici otvoreno izražava bošnjačka začuđenost evropskim duhom, što se buni protiv svega pa i protiv samog sebe, tek se evropskim duhom nešto podređuje, negira. Dakako, u društvenom kontekstu. Posredstvom snažnog talenta i eruptivne naravi Hasana Kikića, oplođene impulsivnošću jednog maga Miroslava Krleže, doći će do osude tradicionalizma koji sluganski djeluje samo kultu prošlosti radi prošlosti same. Tek tada nastaje žešće kolebanje između slike o sebi i slike koju vam drugi upućuju.

Ne znam kako će ko doživjeti podatak da je u austrougarskom dijelu Evrope živjelo petnaestak nacija jedna pokraj druge, svaka sa svojom osobitošću, te da se među njima nađoše i talentirana imena bošnjačkog porijekla. Uloga kulture od izuzetne je važnosti jer ona oblikuje čovjeka kao sebesvjesno biće i prema tome ljudi imaju pravo ostati tamo gdje su rođeni. Bošnjački pisci vjerovatno su baš time stali na svoje noge, time su postali svjesni sebe, time su postali možda svjesniji svoje tradicije, kulture i na kraju opstanka svog naroda. Sve te knjige kultura su u službi samoprepoznavanja. Kultura, kao što je poznato, ima prirodnu unutarnju težnju putom nadilaženja osloboditi se svojih ograničenja i putom težnje ka univerzalnom.

 

O AUTORU:

Bošnjački književnik Nusret Idrizović rođen je godine 1930. u Bijelom Polju, u sandžačkoj obitelji učitelja vjere. U Zagrebu je završio srednju školu i pohađao Filozofski fakultet. Do umirovljenja godine 1991. radio je u Umjetničkom programu Hrvatskog radija kao samostalni umjetnik-dramaturg. Idrizović je nadasve bio poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne. Napisao je sedam romana i tri zbirke poezije, ali je, iznad svega, u Hrvatskoj prepoznat s harizmatičnim i esejiziranim romanima u kojima je nakon svih bezazlenih tumačenja fenomena stećaka napokon dotaknuo “tajnu”.

Idrizovićeve interpretacije povijesnog i religioznog karaktera ponajviše se otkrivaju u značajnoj trilogiji Kolo bosanske škole smrti, 1984; Kolo tajnih znakova, 1987; te Kolo svetog broja,1989. U tom tzv. “bogumilskom ciklusu” ostvario je esejističku meditaciju o svjetonazoru i usudu žitelja srednjovjekovne Bosne i Huma. Fenomenologiju stećaka prepoznajemo kao njegovu životnu temu, u koju je ušao s punim sklonostima svoje književne, umjetničke osjećajnosti i pjesničke maštovitosti. Idrizović književno reagira i u novijem dobu bošnjačke povijesti.

Ratna stradanja u Bosni i Hercegovini, utjelovljena u užasima silovanja Bošnjakinja, potresla su autora i jednostavno ga “prisilila” da napiše dokumentarni roman: Hude sudbe: Silovanje Azre. Dakle, on svojom umjetničkom tankoćutnošću uporno osvjetljava povijesne tajne koje se samim znanstvenim postupkom ne bi mogle ni rasvijetliti ni oživjeti. Godine 2000. izlazi mu knjiga eseja i putopisa pod nazivom Dvostruka avlija, u kojoj se nalazi slabo poznati esej Islamska kultura u zemlji neislamskoj, napisan aprila 1996, a kojeg objavljujemo kao sjećanje na ovog znamenitog književnika koji još uvijek čeka na zasluženu valorizaciju.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!