Ko su iluzionisti, ko patriote, a ko izdajice

Čovjek koji ponajviše imitira četnički narativ o postojanju izdajnika i veleizdajnika među Bošnjacima prije četiri godine vršio je funkciju ministra sigurnosti BiH. Ime mu je Fahrudin, prezime Radončić, a nadimak među narodom po društvenim mrežama Šćepo.

Jedna od najčešćih frazetina u predizbornoj kampanji za predstojeće izbore u BiH jeste sintagma “nužnost promjena”. Izgovaraju je, u pravilu, iluzionisti na političkoj sceni. Da ostvare svoje iluzije, kako tvrde, političkim iluzionistima smetnja je isključivo SDA. Promjene koje žele i najavljuju kažu da će nastupiti samo ako oni dođu na vlast.

Preciznije rečeno: ako u vlasti zauzmu mjesto koje im daje prostor da svoj interes za političkim opstankom mogu ostvariti zahvatima u državnim, entitetskim, kantonalnim i lokalnim budžetima, što omogućava zakon o finansiranju političkih stranaka, odnosno što omogućava direktan utjecaj na trošenje budžetskog novca u javnim nabavkama. Takvi politički subjekti, mentalno i praktički, ako im se pruži prilika, duboko zalaze u korupciju, što maskiraju vrlo intenzivnim etiketiranjem SDA da je ogrezla u korupciji.

Međutim, u zagovaranju “nužnosti promjena” iluzionisti ne nude rješenja za krupne političke i društvene probleme. Odnosno, aktuelni bošnjački opozicijski političari i njihovi stranački aparati, dok zagovaraju i obećavaju promjene, ako uspiju osvojiti vlast, ne odgovaraju na sljedeća pitanja:

– Kako bi oni odvratili srpske i hrvatske ekstremne desničare, nacionaliste i fašiste da u korist jačanja države BiH odustanu od svojih velikodržavnih ciljeva?;

– Kako bi oni preduprijedili i paralizirali negativne utjecaje na stanje ekonomije u BiH s obzirom na uvjete surove konkurencije na međunarodnom tržištu roba i kapitala?;

– Kako bi oni riješili otvorena politička, ekonomska i granična pitanja i sporove BiH s Hrvatskom i Srbijom?;

– Kako bi oni integrirali sistem obrazovanja, sisteme industrijske, energentske i poljoprivredne proizvodnje u BiH, pored ostalog i tako što bi se za te oblasti uspostavila ministarstva na nivou države BiH?;

– Kako bi oni na prostoru entiteta RS, a na prostoru entiteta FBiH u regionalnim i lokalnim sredinama pod vlašću HDZ-a, spriječili nacionalističku, desničarsku, velikosrpsku i velikohrvatsku hegemoniju, te kako bi osigurali jednakopravnost i funkcioniranje državnih institucija na cijelom prostoru BiH, odnosno kako bi osnažili državni suverenitet na cijelom prostoru BiH?

Na ova krupna pitanja nema odgovora. Umjesto toga, upire se prst i agitira za eliminiranje SDA s političke scene u BiH. Istodobno se poduzimaju intenzivne akcije i operacije, od kojih su neke suptilnog subverzivnog karaktera, inspirirane iz vanjskih antibosanskohercegovačkih centara u službi velikodržavnih ideologija. Takvima koriste političke snage unutar BiH koje se, u težnji da od SDA preuzmu vlast, naprežu u dokazivanju da je SDA desničarskog, nacionalističkog, islamističkog karaktera, negirajući tako njenu patriotsku ulogu u odbrani BiH.

Zapravo, nosioci takvih politika zloupotrebljavaju značenje patriotizma, neukusnim i pretjerano nametljivim pozivanjem na vlastiti patriotizam, što čine u nedostatku drugih važnih referenci koje trebaju imati politički lideri i nosioci vlasti. Takve politike od onoga što nude samo je patriotizam, iako ga ne treba posebno isticati jer se patriotizam podrazumijeva i prepoznaje u ukupnom ponašanju pojedinog političkog subjekta ili lidera.

Dakle, neumjesno, neukusno i nametljivo pozivanje na vlastiti patriotizam indikator je subjektivnih ideoloških, političkih, obrazovnih, pa i odgojnih manjkavosti koje se žele kompenzirati apstraktnim samohvalisanjem o patriotizmu i kada treba i kada ne treba, i gdje treba i gdje ne treba. U okviru apstraktnog i samohvalisavog pozivanja na patriotizam plasiraju se optužbe o izdajnicima državnih i nacionalnih interesa.

Matematički se može dokazati da oni politički subjekti i lideri koji najviše etiketiraju svoje konkurente da su izdajnici istodobno se i intenzivno pozivaju na vlastiti patriotizam. Ustvari, to je indikator da politički subjekt i lider s takvim ponašanjem traga za prostorima maskiranja svojih ideoloških, političkih, obrazovnih i odgojnih nedostataka, usporedo s težnjom da te nedostatke nečim kompenzira.

No, to nije sve. Propaganda putem paušalnog etiketiranja konkurenata da su izdajnici države BiH i narodnih interesa na bošnjačkoj političkoj sceni model je političke borbe pozajmljen od srpske politike i propagande. Kao nigdje drugdje, baš u Srbiji i RS-u se unutarsrpska politička borba odvija po matrici antagoniziranja i sukobljavanja između “pravih” Srba, koji dosljedno provode politiku na osnovama četničke velikosrpske ideologije, i Srba “izdajnika”, koji su kao takvi identificirani po pokušajima da se srpska politička scena normalizira saradnjom s narodima drugih kultura, vjera i susjednih država.

Bošnjačka politička kultura mora se distancirati od negativnih ponašanja koja pripadaju nacionalističkim i fašističkim ideologijama, po svim, pa i po pitanjima naprijed opisane četničke prakse etiketiranja idejnih neistomišljenika da su “izdajnici”. To distanciranje bošnjačka politika treba provesti, pored ostalog, i zbog toga što se težišno treba usmjeriti na izgradnju sigurnosnih institucija koje će na osnovu argumenata utvrđivati ko je izdajnik, uz mjere pravnog, moralnog i političkog sankcioniranja, što se čini u svakoj modernoj i demokratskoj državi.

Međutim, čovjek koji ponajviše imitira četnički narativ o postojanju izdajnika i veleizdajnika među Bošnjacima prije četiri godine vršio je funkciju ministra sigurnosti BiH. Ime mu je Fahrudin, prezime Radončić, a nadimak među narodom po društvenim mrežama Šćepo.

 

PROČITAJTE I...

Propusti ili zloupotrebe koje su pojedinci činili u prethodnom periodu vješto su korišteni da se pokuša demonizirati cijela jedna politika. A posebno bi bilo zanimljivo napraviti analizu kako to da je najglasniji u online napadima na prethodnu vlast čovjek koji je u Sarajevu bio njen glavni protagonist, do prije godinu prva violina izvršne vlasti, a danas skupštinski vođa

Radnička partija Kurdistana (PKK) teorijski je priznata kao teroristička organizacija od EU i SAD, dok praksa, najblaže rečeno, govori drugačije. PKK je od osnivanja 1978. promijenio više sponzora, počev od Sovjetskog Saveza kao glavnog, Sirije kao gostoprimca, Grčke kao simpatizera itd., da bi se posljednjih decenija čvrsto ugnijezdio u jasle Zapada. Da, tog istog na čijim se listama terorističkih organizacija nalazi. U praksi je jedino za Tursku PKK zaista teroristička organizacija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!