Ko se ovdje pravi Englez

Mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” jeste upravo ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS

Poslije kratke vijesti o bosanskoj državnosti – radio Beograd govori tekst protiv bosanskog jezika! … Smeta im bosanski jezik i tome poklanjaju, tj. namjenjuju, trostruko više vremena od vremena koje je trebalo namijeniti ovome historijskom činu (bosanskoj državnosti, op. a.) – zapisao je Alija Isaković u svojoj dnevničkoj bilješci od 6. aprila 1992. godine. Interesantno, Beogradu je trostruko više zasmetala bosanska samostalnost u jeziku nego vraćanje bosanske državne samostalnosti i stečene nezavisnosti nakon odvajanja od Jugoslavije. Ovih dana nesrazmjerno mnogo pažnje cijele tzv. regije poklanja se “sarajevskom odvajanju” onog B od HS u nazivu jezika, što neodoljivo podsjeća na okolnosti iz citata s početka ove priče, ne?

Kažem sarajevskom, jer, osim što B u jeziku nikad nije ni bilo uz H i S, samo ovo H i S odavno su i svugdje već razdvojeni (a sada nam kažu da mi razdvajamo jezike?). Zato se ovdašnjom uredbom Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo nalaže prestanak korištenja neustavnog termina “BHS jezik” u sarajevskim školama i upućuje na zakonske osnove po kojima se jezik, odnosno nastavni predmet maternjeg jezika u školi, može zvati ili bosanski, ili hrvatski, ili srpski. O, pa to je nešto slično kao u novembru ratne 1993. godine, kada smo bosanski vratili kao službeni jezik i u Ustavu Republike Bosne i Hercegovine u najtežim ratnim okolnostima pokazali toleranciju prema našim komšijama i susjedima pa im, kao i danas, zakonski omogućili da imaju i svoj srpski, odnosno hrvatski – a oni nama još nisu, ali recimo da rade na tome (i, onda neko nama drži lekcije o segregaciji?).

Ali, otkud baš sad najednom nakon svega tolika prašina? Je li se to ona iz devedesetih možda još nije dovoljno slegla? Zato je možda na samom početku ili, ako hoćete, i na početku i na kraju, ovdje posebno trebalo postaviti pitanje zašto baš uvijek toliko raspravljamo kada govorimo o bosanskom jeziku i o mogućnosti da govornik bosanskog jezika nazove svoj jezik svojim pravim imenom i da ga kao takvog uči u školi? (Sjetite se Jajca, Stoca, Livna i Vrbanjaca.) Šta je, na koncu, zapravo, na stvari? Šta je suština cijele priče? Naprosto, riječ je o tome da je od službenog vraćanja bosanskog jezika u našu društvenu i političku zbilju prošlo već toliko mnogo, a on se, na jedan način, još nije vratio onako kako treba, baš kao što se ni njegova Bosna još nije vratila kako treba (da jeste, sve bi bilo kako treba), pa pod nekim snažnim pritiskom još dahće umjesto da u miru diše svojim punim plućima (ili, ne daj Bože gore, na aparatima, Bože me prosti, gluho i daleko bilo!).

No, krenimo malo u budućnost. Isto pitanje koje danas postavljamo za naziv jezika u sarajevskom školstvu (u Kantonu Sarajevo) možemo postaviti na drugi način: Kakva će biti formulacija za službeni jezik buduće evropske BiH? Podsjetimo, Hrvatska je već u EU, u Hrvatskoj žive i Bošnjaci, a Ministarstvo je tamošnjem Vijeću Bošnjaka dalo garant za učenje bosanskog jezika u hrvatskom školstvu, iako službeni jezik u Evropskoj uniji za Hrvatsku nije BHS, ni neki drugi tročlani ili dvočlani, već samo hrvatski. Dakle, bosanski se ondje ne uči kao HB, već posebno. Slično, u EU se čeka i na Srbiju, a u Srbiji se po odobrenju tamošnjeg Ministarstva danas bosanski jezik izučava posebno, a ne u nekoj zajedničkoj skraćenici sa srpskim. Bosanski se posebno uči čak i u Sloveniji, Makedoniji i na Kosovu, a bosanskog ima i u Crnoj Gori. No, ovdje sve vrijeme govorimo o kovanici BHS (koja neodoljivo podsjeća na onu SH/HS, je l’ de?) i odnosu između ovog B, H i S, pa se zadržimo malo na tome. Dakle, budućnost?

Jesam li u pravu kad kažem da rasprava o “BHS jeziku” nije ništa drugo nego poznata jednako tako aktuelna priča o “zajedničkom” jeziku? Jesam li u pravu kad cijeli slučaj prenosim na buduću evropsku Bosnu? Ili kad tražim da se malo osvrnemo i na našu bližu i dalju prošlost? Pogledajte, u jednom aktuelnom izvještaju Evropskog pokreta u Srbiji koji govori o srpskom jeziku kao 25. jeziku Evropske unije stoji ovo: “Bojazan od uvođenja zajedničkog BHS jezika koji bi objedinio jezike nastale nakon raspada srpsko-hrvatskog jezika neutemeljena je, s obzirom da je poštovanje jezičke različitosti jedna od osnovnih vrednosti zaštićenih Ugovorom o EU i Poveljom EU o osnovnim pravima, koje državama članicama garantuju mogućnost da svom jeziku osiguraju mesto među zvaničnim jezicima Unije.” Zato će sutra za Srbiju morati biti S ako je danas za Hrvatsku H. Krajem septembra i ove godine proslavili smo Evropski dan jezika. Na službenoj internetskoj stranici za obilježavanje ovog važnog datuma u odabiru jezika posebno su dati i B, i H, i S.

Radi li se ovdje o tome da službeno Sarajevo (i dalje) ne može svom jeziku osigurati mjesto kao samosvojnom zvaničnom jeziku? Govorimo li ovdje opet o mogućem povratku unazad? Pa, vidite da cijelo pitanje BHS-a upravo najviše podsjeća na nekadašnje pitanje zajedničkog SH/HS jezika, pri čemu ovdje moramo istaći da ovo B trpaju skupa s ovim HS/SH upravo oni koji su nedovoljno obaviješteni ili nedovoljno sigurni u samosvojnost ovog B, pa mu pridodaju H i S, oslanjajući se pritom na dvije staklene noge:

  • Misle da su Bosna i bosanski jezik nastali raspadom bivše Jugoslavije i raspadom srpskohrvatske jezičke zajednice, ili pak “ni tada”, i da bosanski jednostavno ne postoji (i to zastupaju uglavnom govornici srpskog i hrvatskog jezika koji onda traže da se bosanski zove bošnjački, ali ne samo oni – a to je već priča za sebe).
  • Nisu obaviješteni o stvarnom odnosu bosanskog i srpskohrvatskog jezika i glavnim sociolingvističkim tokovima i kretanjima kroz stoljeća – pri čemu se jasno zna da je u vrijeme formiranja srpskohrvatskog (namjerno ističem ovo FORMIRANJA) bosanski postojao u upotrebi kao živa realija koja iz naše društvene zbilje formalno nestaje tek nasilnim ukidanjem i uvođenjem srpskohrvatskog 1907. godine, a stvarno tek desetak godina kasnije, prilikom formiranja Kraljevine SHS (poslije Jugoslavije), u kojoj nemate ni Bosne, ni Bošnjaka, ni bosanskog jezika. Već u drugoj Jugoslaviji bosanski jezik postepeno se vraća, još 1965. godine, kao što se vraćaju i Bošnjaci (tada Muslimani) već u Ustavu iz 1974.

No, kad sam na sve ovo ovih dana pročitao neke medijske izvještaje o učenju maternjeg jezika u sarajevskim školama, odnosno o pitanju naziva nastavnog predmeta, kao u izvještaju poput ovog: “Sarajevo: U školama uskoro nastava na tri jezika”, kako prenosi TANJUG, prvo sam pomislio: “Neko je promašio temu, ovo nije moja šolja čaja!” – a onda čujem gospodičnu iz našeg Ureda ombudsmena za ljudska prava kako javno poziva da sarajevski učenici dva mjeseca slušaju bosanski, dva mjeseca hrvatski, dva mjeseca srpski – pa rekoh: Vidi, stvarno, Tanjug konačno u pravu. Ali, ja dvije matere nemam niti mi je mati tol’ka jezikara da priča ko troglava aždaha, odjednom tri, i ovo može pričati i pisati samo neko ko ne zna ništa o maternjem jeziku. Zato mi nećemo tri u jedan, mi hoćemo jedan. Jer, u vremenu poznatih orkestriranih i sistemskih napada kroz samo negiranje bosanskog jezika, a nerijetko i same države Bosne i Hercegovine (to slušamo svaki dan), govornike bosanskog jezika zbunjuju na razne načine. Zato je forsiranje BHS-a i navika na “BHS jezik” dovela do toga da čak ni sami govornici bosanskog (vjerovatno iz nedovoljne obaviještenosti) nisu još svjesni svoje samosvojnosti, pa stidljivo uz naziv svog jezika, počesto iz obazrivosti, dodaju i druga dva naziva – kao da se bosanski jezik sam za sebe još nije dovoljno afirmirao. Posljedica upotrebe termina “BHS jezik” upravo je ta – nazivi srpski i hrvatski jezik ostaju samosvojni, a, umjesto bosanskog, koristi se termin BHS. Ako biste ovo stavili u jednu cjelinu, imali biste (smiješno i žalosno) dva puta srpski i hrvatski, a bosanski nigdje sam. Pa, nije li odveć jasno šta se hoće, zaboga? Ne znate? Evo, da nacrtam. Otiđite na službenu internetsku stranicu Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini. (To vam je Press Council, ili Savjet za štampu, odnosno Vijeće za tisak.) Ako mislite da ćete u izboru jezika ondje sasvim lahko pronaći svoj bosanski, varate se. Ako otvorite stranicu Vijeća za tisak, u izboru jezika imate: BHS, English, Srpski. Ako otvorite stranicu Savjeta za štampu, u izboru jezika imate: BHS, Hrvatski, English. Ako otvorite stranicu Vijeća za štampu, u izboru jezika imate: English, Hrvatski, Srpski. Stranicu Press Councila nećete ni otvarati, zašto biste se pravili Englez? Eee, ovako stvari stoje. Ako se kojim slučajem odlučite praviti Englez, i cijelu stvar malo pogledate izvana, dobit ćete bosanski u izboru jezika. Plus srpski i hrvatski, naravno. Dakle, samo vam Englez priznaje samosvojnost. Ako se, kojim slučajem, odlučite na pogled iznutra, onda ide malo teže. Srpski i hrvatski ćete imati kao posebne, bosanski nećete. Plus što ćete, osim kao posebne, dodatni srpski i hrvatski dobiti u BHS koje stoji na mjestu bosanskog. Eto kuda hoće da vas vode.

P. S. Na kraju, i ako bi Beograd i Zagreb odlučili da se spoje, ne znam zašto bismo mi morali ići tim putem? Naša samosvojnost uvijek je bila postojanija i trajnija, zato su i htjeli da je nema. No, mi smo uvijek bili najtolerantniji, pa recimo da ne treba ni pod svaku cijenu bježati od mogućeg BCHS modela, ali on može biti u primjeni samo za cijelu regiju, nikako samo u Bosni ili, još gore, smo u Sarajevu. Ali, i to “vrlo eventualno”, i pod posebnim okolnostima u kojima će se morati čuvati, a ne uništavati bogatstvo različitosti. Zar upravo to nije krajnji stadij slobode? Ali ne – oni ovo naše B kod sebe neće i ne žele vidjeti ni u skraćenici, a kamoli samo! Ma, šta kod sebe, evo ne žele ni kod nas! Zato ćemo moći govoriti o zajedništvu i spajanju samo ako ovom B prvo upravo oni drugi omoguće da opstoji samo, kada ga ostave na miru. Jer, kada nadležno ministarstvo u Hrvatskoj i nadležno ministarstvo u Srbiji, daleko od matice bosanskog jezika, omogućuju učenje bosanskog jezika, šta bi trebalo da se dešava u matici bosanskog jezika? U matici bosanskog jezika vam ne treba bosanska samosvojnost? Ili, kada službeni Zagreb ima svoj službeni i samosvojni hrvatski, a službeni Beograd svoj službeni i samosvojni srpski, kome treba ostaviti službeni i samosvojni bosanski? Nikome? Neka se utopi u BHS. Ali: Bosanskohercegovačko područje (i Sarajevo) ne može se bezbolno priklanjati (još manje da ih drugi priklanja) ni zapadnom ni istočnom govornom području. Ako Sarajevo nema ništa čega ne bi bilo u Zagrebu i Beogradu, ono ni Zagreb ni Beograd nemaju ono što nosi Sarajevo – lijepo je govorio Alija.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!