Ko se još sjeća Čerkeza!?

Svega 10 posto Čerkeza preživjelo je (raseljeno) unutar Ruskog carstva, a 90 posto iskorijenjeno je što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Tragedija Čerkeza sastoji se od više od sto godina otpora ruskom imperijalizmu i mizerije koju je slom tog otpora 1864. godine donio

Apokrifna bi Hitlerova rečenica “A, ko se još sjeća Jermena?” bila mnogo primjenjivija na Čerkeze danas, a još više tada kada je navodno izrečena (1939. godine). Da cinizmom povijesti zimska Olimpijada nije dodijeljena Sočiju u Rusiji, događaji koji se nazivaju genocid nad Čerkezima bili bi u još tamnijem zapećku povijesti. Zapravo, možda se radi o cinizmu Međunarodnog olimpijskog komiteta ili je pak o cinizmu što je Rusija kandidirala Soči kao domaćina Olimpijskih igara?! Kako god, teško je ne vidjeti cinizam u činjenici da se ta olimpijada odigravala baš na 150. godišnjicu prvog etničkog čišćenja modernog doba na teritoriji Euroazije, baš na mjestu gdje je stogodišnji otpor Čerkeza bio slomljen.

Čerkezi su etnička grupa sastavljena od više plemena koja su naseljavala sjeverozapadno područje Kavkaza i sjeveroistočnu obalu Crnog mora skoro četiri milenija u kontinuitetu. Plemena su bila malo poznata vanjskom svijetu prije 19. stoljeća. Na ruskim je mapama iz ovog stoljeća samo najveće obilježavano imenom – Kabardinci, dok je sintagma “slobodna plemena” korištena za ostala. Feudalno-patrijarhalno su društvo koje se ponašalo u skladu s etičkim kodom uporedivim sa samurajskim Bušido kodeksom. Pod utjecajem su Bizantije Čerkezi primili kršćanstvo tokom petog i šestog stoljeća. Kasnije, u osamnaestom stoljeću, prelaze na islam.

Najtvrđi orah među kavkaskim narodima

Želja za teritorijom bez ljudi koji na njoj žive neminovno vodi nepočinstvima, zločinima protiv humanosti i/ili genocidima. Želja je Ruskog carstva da osvoji i kolonizira Kavkaz upravo takva, klasični slučaj. Amerikanac Georg Leighton Ditson, koji je 1847. putovao kroz Čerkeziju i kavkaske oblasti, u knjizi Circassia; or Tour to the Caucasus piše „da bi Amerikanci prepoznali mnoge besramne i okrutne karakteristike naših ratova s Lošim ljudima (Bed Men u originalu – odnosi se, naravno, na američke indijance) kako smo ih protjerivali pleme po pleme iz njihovih domova, s njihove zemlje i svetih grobova predaka.“ U istom dahu Ditson priznaje „prosvjetiteljsku i civilizatorsku ulogu“ ruske Crkve i Carstva glede kavkaskog originalnog stanovništva – klasično orijentalističko-rasističko pranje savjesti, ali danas takve relativizacije zvuče šuplje. Naročito zvuče šuplje kada znamo da je svega 10% Čerkeza preživjelo (raseljeno) unutar Carstva, a 90% iskorijenjeno, što masakrima, bolestima, glađu i smrzavanjem, što deportacijama. Tragedija Čerkeza sastoji se od više od sto godina otpora ruskom imperijalizmu i mizerije koju je slom tog otpora 1864. godine donio. Čerkezi su narod koji se najduže opirao Ruskom carstvu. Etički je Bušido kodeks sigurno doprinio tome da budu najtvrđi orah od svih kavkaskih naroda. U svakom je slučaju doprinio nerazumijevanju između osvajača i branilaca, odnosno ruskom uvjerenju da vazalski odnos nije moguć te da Čerkezi moraju biti iskorijenjeni s tih prostora po svaku cijenu. Ta je percepcija direktno bila u sukobu s povijesnim iskustvom jer su od sredine 16. stoljeća Kabardinci, najveće čerkesko pleme, bili ruski saveznici s kojim su imali dobrosusjedske odnose. Kako piše Walter Richmond u knjizi Genocid nad Čerkezima (The Circassian Genocide): „Od momenta kada je Petar Veliki bacio oko na osvajanje Irana, ruski vladari prestali su da gledaju na narode sjevernog Kavkaza kao na susjede i počeli su da ih tretiraju kao subjekte koji čekaju da budu pokoreni.“ Druga strana te medalje jeste da su ruski oficiri-karijeristi činili sve da se stekne dojam da u prijestolnici pokoravanje Čerkeza nije moguće. Stoga, aktivno su sabotirali mirovne inicijative čerkeskih lidera, a naročito pokušaje da se plemena ujedine i stvore neko centralno rukovodstvo. To drugo jeste najviše korišteni alat imperijalizma (zavadi pa vladaj), samo u ovom slučaju to nije bila svjesna politika Carstva, nego produkt intriga i manipulacija oficirskog kora u nastojanju da svoje karijere učine što važnijim.

Otpor malog naroda na obodu ogromne, snažne imperije nije bio slijepa samoubilačka misija pod parolom „bolje grob nego rob,“ nego iznudica. Intrige koje spominjem podrazumijevale su podrivanje ličnosti kakva je bio Izmail-Bey Atazhukin, kabardinski aristokrat i ruski oficir. Godine 1795. on i njegov brat Adil-Girey, također ruski oficir, bivaju uhapšeni i optuženi za nelojalnost. Do hapšenja su obojica pokušavali posredovati u mirovnim pregovorima i ubijediti svoj narod da provokacija ruske carevine nije u njegovom interesu. Adil-Girey je tri godine kasnije pobjegao i postao vođa otpora. Izmail-Beya je Aleksandar I amnestirao 1801., a 1803. mu je dao čin pukovnika. Izmail-Bey je nastavio sa svojim (neuspješnim) mirovnim inicijativama do smrti pod misterioznim okolnostima 1811. Skoro identične sudbine imali su kasnije drugi čerkeski mirotvorci Krym-Girey (ubijen od strane čerkeskih antiruskih elemenata) i sin mu Khan-Girey, otrovan 1842. Khan-Girey je napisao jedinu antropološku studiju o Čerkezima, pripremajući posjetu cara Nikole Kavkazu 1837. godine. Istovremeno je to priča o pijunima velikih sila u Velikoj igri, kako se eufemistički nazivalo strateško rivalstvo ruskog i britanskog carstva – naziv koji ako ne baš da daje veseo prizvuk potezima kojima stradaju milioni, a ono bar (uspješno) zaklanja te tragedije.

Gurni pa ostavi na cjedilu

Kvariigre, odnosno mirotvorci, smetali su svima. Da bi se njihov utjecaj neutralizirao priskakale su dodavanjem ulja na vatru u vidu obećanja, da l’ intervencije da l’ oružja – zavisilo je od trenutka, druge velike sile, prije svih Velike Britanije, mada ni Osmansko carstvo nije bilo imuno na tu igru „gurni pa ostavi na cjedilu.“

Prvi pucnji Krimskog rata obilježili su početak završne faze. Poslije Pariškog sporazuma (1856. godine) bilo je jasno da Britanci, nakon 20 godina obećanja, Čerkeze prepuštaju njihovoj sudbini. A tu sudbinu zapečatio je general Nikolai Evdokimov, postavljen za komadanta vojnih operacija 1860. Svaki pokušaj opisa te završne faze i količine patnje na obalama Crnog mora, gdje je preostalo stanovništvo stjerivano ne bi li bilo ukrcano u lađe koje će ih odvesti u crnomorske gradove Osmanske imperije Trabzon ili Samsun, s moje bi strane bio pretenciozan. Prema opisima drugih, zamišljam to kao sadašnji egzodus koji se dešava na Mediteranu, em vremenski zgusnutiji em su bolest i glad bili prisutniji i očigledniji nego danas. Mnogi Čerkezi ni danas ne jedu ribu iz poštovanja/sjećanja na plavu grobnicu koja je progutala ne zna se koliko brodova.

Osmansko carstvo uspjevalo je jedva nositi se s tolikim prilivom stanovništva. Povrh svega, vlasti su se igrale demografijom, raspoređujući Čerkeze tako da nigdje ne dominiraju i time kidajući klanske i plemenske veze među njima. Na Balkanu je bilo naseljeno oko 250 hiljada, da bi deceniju kasnije ponovo bili protjerivani, ponovo od Rusa, tokom Tursko-ruskog rata 1877–1878. Najkonzervativnije procjene kažu da bi s prirastom od 2% današnja populacija Čerkeza, da se genocid nije desio, bila oko 30 miliona. Međutim, današnja svjetska čerkeska populacija procjenjuje se na maksimalno 6 miliona. Od toga, svega 700 hiljada živi na teritoriji Ruske Federacije. Najviše ih je u Turskoj, od pet miliona koji se izjašnjavaju kao ljudi čerkeskih korijena, svega se dva miliona izjašnjavaju kao Čerkezi, a manje od miliona govori čerkeski. Godine 1992. umro je posljednji čovjek koji je (prirodno) govorio ubik jezik – Tevfik Esenç (Ubykh).

Tabu s teme čerkeskog stradanja u SSSR-u skinut je krajem osamdesetih prošlog stoljeća, no ozbiljna debata, na svjetskom nivou, pokrenuta je tek kada je Soči izborom za mjesto održavanja Olimpijskih igara ušao pod svjetlosti reflektora.

Da li je to bio genocid? Prema raspoloživoj arhivskoj građi, struka misli da jeste. U svojim izvještajima general Evdokimov redovno koristi riječ čišćenje. Historičarima nije promaklo da je isti izraz uz dodatak etnički bio patentiran u balkanskim klanicama oko 130 godina kasnije. No, teško je, da ne kažem nemoguće, očekivati da Rusija bilo šta prizna. Uostalom, genocid je pravnički termin. Ono što bi svaki pristojan čovjek morao primiti ka znanju (priznati) jeste patnja čerkeskog naroda, koji je tim događajima postao prvi narod bez države u modernim vremenima. Priznavanje patnje, bez obzira na etničko porijeklo onoga koji je podnosi, ono je što nas čini ljudima.

Dan kada je posljednji otpor slomljen u malom kanjonu zvanom Qbaada (u prevodu utvrđena jaruga), 40 kilometara od Sočija, bio je 21. maj 1864. godine pa se sad obilježava 152. godišnjica stradanja Čerkeza. Ovaj tekst nastao je u cilju da obavijesti (podsjeti) na te događaje. Najmanje što možemo učiniti jeste da odamo počast žrtvama, makar tiho u sebi, misleći o njima.

PROČITAJTE I...

Knjiga Unutar Bratstva Hazema Kandila govori o velikom društvenom i političkom pokretu Muslimanska braća, kojeg je osnovao Hasan el-Benna u Egiptu 1928. godine. Članovi ovog pokreta decenijama su hapšeni, šikanirani, zatvarani i ubijani, a u očima muslimana širom svijeta uživali su status revnosnih vjernika. Autor ove knjige dobio je priliku da pripadnike pokreta promatra u njihovom prirodnom okruženju punih pet godina, a onda je 2013. godine obavio intervjue s nekim od njih. Tada mu je omogućen pristup dokumentima pokreta iz njihovog ličnog arhiva, a svoja zapažanja u iskustvima s pripadnicima ovog pokreta zabilježio je upravo u knjizi Unutar Bratstva. Ona nam može pomoći da razumijemo zbog čega se reputacija Bratstva, uspostavljana tokom osam decenija, srušila za kraće od osam mjeseci. Cilj ove kritičke knjige jeste dati odgovor na pitanje kako su ideje Bratstva osnažile i ograničile ovaj pokret u njegovoj borbi za političku moć Unutar Bratstva, Hazem Kandil; “Bookline”, Sarajevo, 2016. godine; s engleskog prevela: Nazifa Savčić

S obzirom na to da je kandidatkinja Demokrata Hillary Clinton predstavljala kontinuitet politike predsjednika Baracka Obame, s možda tvrđim stavovima i mogućim akcijama u vezi s temama koja su u Turskoj presudna pitanja nacionalne sigurnosti, ona nije uživala podršku većine turskog stanovništva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!