Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga
, kako i sam jasno uviđam da i moje vrijeme, darovano mi i neponovljivo vrijeme, bezmalo galopirajući, prolazi i brzo, prebrzo, primiče se svom, odnosno mom ovodunjalučkom bitisanju, sve više, češće i intenzivnije – u prisjećanjima, promišljanjima i srazmjerno čestim posjetama – (evidentno je to i u mojim tekstovima) vraćam se mjestu mog porijekla, mom svekolikom izvorištu, mjestu u kojem nisam rođen, ali, ni sam ne znam objasniti kako, držim ga svojim, meni pripadajućim, mjestu, opet ne znam zašto, u kojem se osjećam i najljepše i najugodnije.</p>
<p>Dakako, nije to Koraj kakvog se sjećam. Niti može biti. Četnici su ga 1992. godine opljačkali, spalili i sravnili sa zemljom, uništili njegovu prelijepu arhitektonsku ambijentalnost, narušili skladnu prostornu matricu i, najgore od svega, ostavili ga bez ljudi, dobrih, vrijednih i svekolikoj estetici sklonih ljudi, onih, dakle, koji su učinili da Koraj u mom djetinjstvu doživljavam kao ogromnu, lijepo uređenu i miomirisima ispunjenu avliju.</p>
<p>Tako, dok koračam opustjelim korajskim mahalama i iz djetinjstva znanim mi sokacima i kraticama, sve je oko mene do krajnosti neprepoznatljivo. Nema više starih, tipično bosanskih kuća, s hajatom, ružičnjacima i živom vodom koja protječe kroz kaldrmisanu avliju, a na mjestima na kojima su nekad bile, i to ne na svim, izgrađene su velike, moderne, ali hladne, obezličene i, uglavnom, prazne kuće. Shvatam i zašto. Nostalgični je to refleks Korajaca rasutih diljem svijeta. Baš nostalgični refleks i ništa više od toga. Žele imati kuće u svom rodnom mjestu, kuće koje, kako rekoh, zjape prazne i u koje teško da će se iko od njih vratiti.</p>
<p>Obaram pogled, ne želim kvariti lijep hal, spuštam se, nakon što sam razgledao novoizgrađenu Čaršijsku džamiju i tekiju uz nju, lošom, izlokanom cestom, pješačkom stazom, zapravo, (vlasti u RS-u zdušno se trude da povratnicima u Koraj život učine što težim, pa o infrastrukturnim projektima u mikrosocijalnim zajednicama naseljenim Bošnjacima nema ni govora) do Donje Mahale i Atik ili Stare džamije u njoj.</p>
<p>I ona je, kao i ostale korajske džamije, novoizgrađena i, istodobno, najstarija u mjestu. Dugo stojim na izlokanoj cesti, prije no što ću ući u harem i obići kabure mojih djedova, i pažljivo posmatram džamiju, svaki detalj.</p>
<p>Legenda kaže da je sultan Mehmed Fatih II vlastitom rukom položio kamen temeljac ovoj bogomolji u Donjoj Mahali i da je za njeno trajno izdržavanje odredio prihode tadašnjih sela Tobuta i Vučjaka (uzgred, tako knjige kažu, sultan Mehmed Fatih preminuo je 1481, a ova je džamija izgrađena 1516. godine, pa neposredne veze s njenom gradnjom nije mogao imati, ali nejse).</p>
<p>Dalje, prema podacima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ova je džamija podignuta 1516. godine i slovi kao jedna od starijih džamija na našim prostorima. Također, legenda kaže da je po sultanovoj naredbi džamijskim vakufom upravljao izvjesni Dajanli Mustafa, koji je u blizini džamije izgradio dvorac čiji se temelji i danas mogu vidjeti, a ostala je i predaja da od Mustafine kćerke Begzade vodi porijeklo porodice Begić, jedne od najstarijih u Koraju.</p>
<p>Helem, dugo gledam u džamiju. Bitno je veća od prethodne, spaljene i srušene, i, iskreno, nimalo mi se ne dopada. Projektant je, da se to jasno vidjeti, baš onako prilježno i “maštovito” eksperimentirao na njoj i učinio da svojim “postmodernističkim” izgledom ponajmanje liči na džamiju i, pride, snažno odudara od okruženja u kojem se nalazi.</p>
<p>Nakon što sam u džamijskom haremu golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga.</p>
<p>Najednom, između dviju novoizgrađenih kuća, ugledah na trećoj, nedovršenoj, dio ispisanog grafita: “… nigdje ljudi.” Ustajem, odlazim do kuće i čitam: “K’o raj, a nigdje ljudi.”</p>
<p>“Da si ovdje, a ne u Americi, bilo bi ih”, prošaputah, okrenuh se i pođoh dalje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
STOLJEĆIMA KASNIJE, FIJAKERI SU JOŠ VOZILISljedeći članak
Burek
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo