“K’o raj, a nigdje ljudi”

Nakon što sam u džamijskom haremu u Koraju golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga

Kako starim, kako moji bližnji, tiho i gotovo preko noći, odlaze s ovog svijeta kao da ih neko krade, kako svim svojim bićem jasno osjećam da u poklonjenom nam vremenu bereketa više nema (ramazan je, barem meni, prošao kao dlanom o dlan), kako i sam jasno uviđam da i moje vrijeme, darovano mi i neponovljivo vrijeme, bezmalo galopirajući, prolazi i brzo, prebrzo, primiče se svom, odnosno mom ovodunjalučkom bitisanju, sve više, češće i intenzivnije – u prisjećanjima, promišljanjima i srazmjerno čestim posjetama – (evidentno je to i u mojim tekstovima) vraćam se mjestu mog porijekla, mom svekolikom izvorištu, mjestu u kojem nisam rođen, ali, ni sam ne znam objasniti kako, držim ga svojim, meni pripadajućim, mjestu, opet ne znam zašto, u kojem se osjećam i najljepše i najugodnije.

Dakako, nije to Koraj kakvog se sjećam. Niti može biti. Četnici su ga 1992. godine opljačkali, spalili i sravnili sa zemljom, uništili njegovu prelijepu arhitektonsku ambijentalnost, narušili skladnu prostornu matricu i, najgore od svega, ostavili ga bez ljudi, dobrih, vrijednih i svekolikoj estetici sklonih ljudi, onih, dakle, koji su učinili da Koraj u mom djetinjstvu doživljavam kao ogromnu, lijepo uređenu i miomirisima ispunjenu avliju.

Tako, dok koračam opustjelim korajskim mahalama i iz djetinjstva znanim mi sokacima i kraticama, sve je oko mene do krajnosti neprepoznatljivo. Nema više starih, tipično bosanskih kuća, s hajatom, ružičnjacima i živom vodom koja protječe kroz kaldrmisanu avliju, a na mjestima na kojima su nekad bile, i to ne na svim, izgrađene su velike, moderne, ali hladne, obezličene i, uglavnom, prazne kuće. Shvatam i zašto. Nostalgični je to refleks Korajaca rasutih diljem svijeta. Baš nostalgični refleks i ništa više od toga. Žele imati kuće u svom rodnom mjestu, kuće koje, kako rekoh, zjape prazne i u koje teško da će se iko od njih vratiti.

Obaram pogled, ne želim kvariti lijep hal, spuštam se, nakon što sam razgledao novoizgrađenu Čaršijsku džamiju i tekiju uz nju, lošom, izlokanom cestom, pješačkom stazom, zapravo, (vlasti u RS-u zdušno se trude da povratnicima u Koraj život učine što težim, pa o infrastrukturnim projektima u mikrosocijalnim zajednicama naseljenim Bošnjacima nema ni govora) do Donje Mahale i Atik ili Stare džamije u njoj.

I ona je, kao i ostale korajske džamije, novoizgrađena i, istodobno, najstarija u mjestu. Dugo stojim na izlokanoj cesti, prije no što ću ući u harem i obići kabure mojih djedova, i pažljivo posmatram džamiju, svaki detalj.

Legenda kaže da je sultan Mehmed Fatih II vlastitom rukom položio kamen temeljac ovoj bogomolji u Donjoj Mahali i da je za njeno trajno izdržavanje odredio prihode tadašnjih sela Tobuta i Vučjaka (uzgred, tako knjige kažu, sultan Mehmed Fatih preminuo je 1481, a ova je džamija izgrađena 1516. godine, pa neposredne veze s njenom gradnjom nije mogao imati, ali nejse).

Dalje, prema podacima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ova je džamija podignuta 1516. godine i slovi kao jedna od starijih džamija na našim prostorima. Također, legenda kaže da je po sultanovoj naredbi džamijskim vakufom upravljao izvjesni Dajanli Mustafa, koji je u blizini džamije izgradio dvorac čiji se temelji i danas mogu vidjeti, a ostala je i predaja da od Mustafine kćerke Begzade vodi porijeklo porodice Begić, jedne od najstarijih u Koraju.

Helem, dugo gledam u džamiju. Bitno je veća od prethodne, spaljene i srušene, i, iskreno, nimalo mi se ne dopada. Projektant je, da se to jasno vidjeti, baš onako prilježno i “maštovito” eksperimentirao na njoj i učinio da svojim “postmodernističkim” izgledom ponajmanje liči na džamiju i, pride, snažno odudara od okruženja u kojem se nalazi.

Nakon što sam u džamijskom haremu golim rukama očistio podobro zatravljene kabure mojih djedova, oprao ruke na izvorištu Dajankuša, nazvanom po već rečenom Dajanli Mustafi, sjeo na klupu i razgledao također neprepoznatljivu mi okolinu, sinu mi da u proteklih dva sata, koliko sam se zadržao u Donjoj Mahali, nisam vidio živog čovjeka, ni na ulici, ni u avliji. Nigdje nikoga.

Najednom, između dviju novoizgrađenih kuća, ugledah na trećoj, nedovršenoj, dio ispisanog grafita: “… nigdje ljudi.” Ustajem, odlazim do kuće i čitam: “K’o raj, a nigdje ljudi.”

“Da si ovdje, a ne u Americi, bilo bi ih”, prošaputah, okrenuh se i pođoh dalje.

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!