KO PREŽIVI NOĆ, UKRAO JE JOŠ JEDAN DAN OD ŽIVOTA

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

U sedam ujutro, kada se ostali uposleni podbuhli i tek prokrmeljali pojave u redakciji, Amir i ja preveli smo već, jezički obradili i otkucali sve tekstove za jutarnje emitiranje.

U osam smo u studiju, u devet odjavljujemo emisiju i zahvaljujemo se svekolikom čovječanstvu na pažnji, u pola deset idem na doručak, u jedanaest radim i snimam telefonske intervjue s bosanskim i bivšim jugoslavenskim političarima, u dvanaest montiram intervjue, pišem potrebna uputstva i ostavljam snimke u desk za drugu smjenu, u jedan se isparim i sakrijem u kantinu kod čajdžije Sejida.

Slušam iz tijesne kuhinje kako se kolege raspituju za mene i kako Sejid hladno masla da nema pojma gdje sam. Čini mu se, kaže, da me jutros vidio tu negdje, u hodniku, ali, opet, nije baš siguran, pa zakuca kako zaista ne zna gdje bih mogao biti.

Odmorim se lijepo tu, skriven u njegovoj kuhinji. Ponekad mu pomažem kada ima mnogo posla. Peremo skupa lonce, šerpe, tanjure, čašice za čaj, escajg. Peremo i razgovaramo. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir, nadojen strahom, strepnjom i nesigurnošću. Noću su hapsili i krive i prave. Noći su, veli mi, bile najgore: ko preživi noć, ukrao je još jedan dan od života.

Ja, opet, kada se zametne priča o tome, šutim, ne zapitkujem. Dobar je Sejid, ali ni ja nisam bez pameti, a od pameti nije daleko pomisao da bi ovaj dobrohotni čajdžija vrlo lahko mogao biti agent Sepaha ili prikriveni doušnik kakvih u ovoj zemlji ima na svakom koraku.

Stoga šutim, ne određujem se, ne zapitkujem, perem lonce i šerpe, a kada završimo, zahvaljujem mu se na druženju i posluženju, a on meni na pomoći uz poziv da navratim kad god mogu.

U dva sata ulazim u redakciju, opravdavam odsustvo kakvim iznenadnim poslom, spremam stvari u torbu i izlazim iz zgrade. Žurim prema parkingu, a Reza mi maše i smije se.

Šutke se vozimo. Okrećem glavu, gledam u grupe švercera duž autoputa. U rukama im banane i šteke Marlbora. Mašu njima, nude ih mušterijama. Banane, očito, nisu iranske: velike su i žute. Iranske banane, pak, sitne su, kržljave, zelenkasto-smeđe boje i groznog ukusa. Kupuje ih ko mora i ko ne zna šta su prave banane. Šteke Marlbora, opet, jesu iranske: skupi i dobri falsifikati punjeni još boljim horasanskim duhanom. Pitam Rezu, ne bez sarkazma, kako smiju nasred autoputa, javno, dakle, prodavati jedan od simbola gnusnog američkog imperijalizma.

– Zašto? Šta je u tome loše? Pa, to su samo cigarete – čudi se.

– Da, ali to je produkt “velikog sotone”, kako vi volite nazivati Ameriku! Zašto onda histerišete protiv Amerike ako vam ne smeta jedan od njenih simbola?!

– Pa, ti si, zaista, ljut?! Ljut si na mene, je li tako?!

– Ama, nisam! I daj nagazi ovu krntiju, čovječe! Nagazi to malo jače, vozimo se skoro dva sata!

– Jesi, jesi, Ljut si! Ljut si na mene što te nisam htio voziti kod onog šejha!

– Naprotiv! Ljut sam na sebe! Da sam to zaista želio, ti mi ne bi ni trebao!

– E, tu si u pravu!

– Hajde, vozi! I šuti!

Reza me odmjeri podsmješljivim pogledom, poče zviždukati neku melodiju, pa nagazi rasklimatanu krntiju iz sve snage.

PROČITAJTE I...

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!