KO PREŽIVI NOĆ, UKRAO JE JOŠ JEDAN DAN OD ŽIVOTA

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

U sedam ujutro, kada se ostali uposleni podbuhli i tek prokrmeljali pojave u redakciji, Amir i ja preveli smo već, jezički obradili i otkucali sve tekstove za jutarnje emitiranje.

U osam smo u studiju, u devet odjavljujemo emisiju i zahvaljujemo se svekolikom čovječanstvu na pažnji, u pola deset idem na doručak, u jedanaest radim i snimam telefonske intervjue s bosanskim i bivšim jugoslavenskim političarima, u dvanaest montiram intervjue, pišem potrebna uputstva i ostavljam snimke u desk za drugu smjenu, u jedan se isparim i sakrijem u kantinu kod čajdžije Sejida.

Slušam iz tijesne kuhinje kako se kolege raspituju za mene i kako Sejid hladno masla da nema pojma gdje sam. Čini mu se, kaže, da me jutros vidio tu negdje, u hodniku, ali, opet, nije baš siguran, pa zakuca kako zaista ne zna gdje bih mogao biti.

Odmorim se lijepo tu, skriven u njegovoj kuhinji. Ponekad mu pomažem kada ima mnogo posla. Peremo skupa lonce, šerpe, tanjure, čašice za čaj, escajg. Peremo i razgovaramo. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir, nadojen strahom, strepnjom i nesigurnošću. Noću su hapsili i krive i prave. Noći su, veli mi, bile najgore: ko preživi noć, ukrao je još jedan dan od života.

Ja, opet, kada se zametne priča o tome, šutim, ne zapitkujem. Dobar je Sejid, ali ni ja nisam bez pameti, a od pameti nije daleko pomisao da bi ovaj dobrohotni čajdžija vrlo lahko mogao biti agent Sepaha ili prikriveni doušnik kakvih u ovoj zemlji ima na svakom koraku.

Stoga šutim, ne određujem se, ne zapitkujem, perem lonce i šerpe, a kada završimo, zahvaljujem mu se na druženju i posluženju, a on meni na pomoći uz poziv da navratim kad god mogu.

U dva sata ulazim u redakciju, opravdavam odsustvo kakvim iznenadnim poslom, spremam stvari u torbu i izlazim iz zgrade. Žurim prema parkingu, a Reza mi maše i smije se.

Šutke se vozimo. Okrećem glavu, gledam u grupe švercera duž autoputa. U rukama im banane i šteke Marlbora. Mašu njima, nude ih mušterijama. Banane, očito, nisu iranske: velike su i žute. Iranske banane, pak, sitne su, kržljave, zelenkasto-smeđe boje i groznog ukusa. Kupuje ih ko mora i ko ne zna šta su prave banane. Šteke Marlbora, opet, jesu iranske: skupi i dobri falsifikati punjeni još boljim horasanskim duhanom. Pitam Rezu, ne bez sarkazma, kako smiju nasred autoputa, javno, dakle, prodavati jedan od simbola gnusnog američkog imperijalizma.

– Zašto? Šta je u tome loše? Pa, to su samo cigarete – čudi se.

– Da, ali to je produkt “velikog sotone”, kako vi volite nazivati Ameriku! Zašto onda histerišete protiv Amerike ako vam ne smeta jedan od njenih simbola?!

– Pa, ti si, zaista, ljut?! Ljut si na mene, je li tako?!

– Ama, nisam! I daj nagazi ovu krntiju, čovječe! Nagazi to malo jače, vozimo se skoro dva sata!

– Jesi, jesi, Ljut si! Ljut si na mene što te nisam htio voziti kod onog šejha!

– Naprotiv! Ljut sam na sebe! Da sam to zaista želio, ti mi ne bi ni trebao!

– E, tu si u pravu!

– Hajde, vozi! I šuti!

Reza me odmjeri podsmješljivim pogledom, poče zviždukati neku melodiju, pa nagazi rasklimatanu krntiju iz sve snage.

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!