KO O ČEMU, ILI KĆERKA ZASTAVNIKA MURTAŠA

Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje

Nekad sam želio napisati priču čiji bi naslov bio KZM (Kćerka zastavnika Murtaša). Kao Puškinova Kapetanova kći. Sjećam je se kroz maglu. Dolazila je često svom ocu u posjetu. Uvijek napadno odjevena. Kao neka današnja starleta. Vojska je to gromoglasno pozdravljala. Osim starog zastavnika Murtaša (to je moj naziv, naravno), koji je izgledao zaista nesretno u tim trenucima. Dopadala joj se ta provokativnost koju su joj podarile okolnosti iako je naizgled bila sasvim jednostavna i lijepa djevojka.

Neke priče pamtimo iz dnevnih ili sedmodnevnih novina. Zaista, mnogo godina kasnije, ne možemo se sjetiti ko ih je napisao. Dogodi se da pročitamo priču o kojoj najedanput svi govore, a mi znamo da smo je nekad već pročitali i da je tamo bio potpisan neki drugi pisac.

Kako sad pronaći tu priču? Sjećam se pomalo zaboravljenog romana koji je pisao jedan od majstora kratke priče O. Henry. O kupusu i kraljevima. Od njegovog naslova do pretakanja priče u priču činilo se da je istinska magija imaginacije i spisateljske vještine.

O banana-državama koje se u ovoj knjizi spominju neki drugi put. Jednu njegovu priču pročitao sam davno u vojsci i još je ne mogu zaboraviti. Kao što ne mogu zaboraviti ni knjigu Euripidovih tragedija i trilogiju o kukcima Mauricea Maeterlicka.

U trenutku dok ovo bilježim sve zaista djeluje kao uspomena iz nekog bivšeg života. Kraj u kojem sam služio vojni rok dičio se i danas se diči uspomenom na Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog (za kojeg se vjeruje da je prototip Vronskog iz Tolstojeve Ane Karenjine), koji je ovdje poginuo u vrijeme kad je Tolstoj završavao svoj roman i za čiju je uspomenu podignuta crkva. Jedan od njenih narodnih naziva jeste Ruska crkva.

Nekoliko puta umalo nisam doživio njegovu sudbinu. Razlozi koje pronalazim danas (kao što sam znao i onda) u svemu su samo ne u mojoj nespretnosti. Gazio sam po mnogim planinama u tom kraju, osobito sam zapamtio Rtanj, Tresibabu i Bukovik. Mnogo uspomena vezano je uz njih.

Zašto sam uopće bio u vojsci? Danas je to stvar samo za mene. Naravno, da nisam služio, bio bih opasan dezerter. Zemlje u kojoj sam služio više nema. I sjećanje je samo moje.

 

Vojska kao vojska. Nije se mnogo promijenilo stoljećima. I njen neprevaziđeni politički odgoj.

– U toj Americi neprestano kindapuju ljude.

Svi smo se probudili u neobuzdanom smijehu.

Kapetan je nedodirljiv u svom predavačkom miru.

– Samo se vi smijte, ali oni kindapuju, kindapuju…

 

Mlada žena došla je u posjetu svom mladom mužu. Međutim, zbog nekih obaveza, nisu ga taj dan pustili. Ko zna zašto, možda joj se dopao osmijeh ili otvorio neki svijet o kojem dotad nije ništa znala, ali pronašla je odmah drugog mladića među onima koje su pustili. Naravno, muž i ona potom su se svadili i rastali. On je odslužio vojni rok i otišao. Ona je ostala. Čekala je nove mladiće i dolazila im u posjetu. Vječna posjetiteljica svakom svom budućem mužu. Viđao sam je ponekad na kapiji. I tako saznao čitavu priču. Nikad tako nešto nisam čuo.

Sjetio sam se ovih prizora u razgovoru u kojem se čula rečenica: ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju. Zaista, to je bila uobičajena rečenica. Zašto se vojska toliko voli porediti s noćnim damama (ili ljepoticama dana, ovisno kako na to gledate)?

Zaista, zašto? Zar samo zbog uzrečice: ko o čemu, kurve o poštenju, vojska o skraćenju? Kurvimetar, naravno, nije sprava za mjerenje poštenja, nego dužine krivina na topografskim kartama. Krivinomjer pogotovo ne može izmjeriti kad će vojnik odslužiti i otići svojoj kući.

Mnogi predmeti koje smo učili bili su mi smiješni, zapravo njihovi skraćeni nazivi, npr. ONAN (obuka na artiljerijskom naoružanju) ili PEGAZA (pravilo gađanja zemaljske artiljerije)… I drugi nazivi imali su svoj mračni zvuk. HAD, na primjer (haubički divizion). O PS-u da se ne govori (to je izreka koja se može čuti i danas). Ipak, među svim tim skraćenicama najvažnija su, gotovo kultna, bila tri slova: SMB. SMB odjeća, SMB vozilo, SMB šator… Čitav je svijet bio SMB.

Kad je odlazio naš baterijski (to je onaj vojnik koji u artiljeriji sve zna, kao ćata u pješadiji, sve zapisuje i izdaje), dobar čovjek inače, Stevo iz mjesta Ravne na Koroškem, skupili smo se na stanici da ga ispratimo. Pričali smo uobičajene u tim prilikama dosjetke i šale, kad je Stevo najednom ozbiljno kazao:

– Hoćete li mi nešto reći, ali nemojte se smijati…

– Kaži?

– Šta mu je ono SMB?!

Muk. Stvarno smo bili iznenađeni. Onda je neko kazao, možda ja, usporeno, razgovijetno:

– Sivomaslinasta boja.

– Ozbiljno?

– Ozbiljno.

Tad je došao njegov autobus i ukrcao se. Kroz prozor se vidjelo razočarano lice. Kome je služio veliki dio svog života? I napustio nas je dok smo gledali za njim iz svog SMB svijeta.

 

KZM nikad nisam završio, iako vjerujem da je ideja te priče bila vrijedna truda.

 

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!