Ko ne čuje ove lupe ostat će mu prazno dupe

A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo

U starim su vremenima telali po čaršijama dizali ljude na sehur, a po selima ih budio grlati horoz, taj pouzdani kosmički mujezin. Kad prvi zapjeva, ustajala je domaćica i pripremala jelo. S drugim je dizala čeljad da ručaju, uglavnom pite i kalju. A treći je označavao kraj sehura i vrijeme sabah‑namaza.

Za ljetnih dana, nakon cjelodnevne trke i padanja s nogu, seljaci bi se poslije kasne teravije povaljali kao klade po ponjavama i slamaricama prostrtim po utabanim podovima. Spavali bi potpuno komirani od dugotrajnog rintanja i automatski se dizali čim bi horo zapjevao, tačnije zaokujisao, puni povjerenja u ovaj jedini budilnik. Bog je velik, životinje su nevine, a čovjek je baksuz. Jednom je tako jedan seoski hrzus i baksuz oko ponoći zakukurikao pod prozorom daidži za sabah. Ovaj je ustao, bunovno otišao na korito pred kućom i stao uzimati abdest. Ali kad se umi, vidje da je još uvijek potpuna tama. Opsovao je “vražije pile”, “što i ono zna prevariti”.

A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo.

Krenuše tako Šećo, Zećo i Bećo iz jednog bjelašničkog sela u Sarajevo, vrijeme je Kraljevine Jugoslavije, put je dalek, pola kroz šumu, pola prašnjavim drumom, ali ipak nešto lakši odozgo prema dolje, nego odozdo prema gore, što je valjda fizičko koliko i metafizičko pravilo. Bila je rana jesen, plod je svuda zagnjilio i oni su potjerali stoku da je prodaju na stupskoj pijaci. Pošto za vida pazariše, navečer stigoše na iftar kod rođaka na Vratniku. Ispiše kahvu poslije jela, klanjaše teraviju i tvrdo pospaše.

I valjda su bili preumorni čim nisu čuli telala koji je lupao ulicama u doboš i zvao na sehur. Enver Mulahalilović u Vjerskim običajima muslimana u Bosni i Hercegovini navodi da su telali pred sehur učili ove i slične “salavate”, i to na arapskom:

“Ustaj, o spavaču, kako možeš spavati?!

Zaljubljenik u Allaha ne spava.

(…)

Ustani, o spavaču, kako možeš spavati?!

Levhi-mahfuz ne spava.”

Bojimo se da je povijest nešto drugačija. Evo, konkretno, ovaj telal što je lupao ispod kuće u kojoj su hrkali na oba uha Šećo, Zećo i Bećo galamio je:

“Ko ne čuje ove lupe

osta’ će mu prazno dupe.”

Tako je vikao, pa vi kako hoćete. I prespu Šećo, Zećo i Bećo, tri iscrpljena gunjana, ne čuše telala koji ih je upozoravao šta im slijedi ako ostanu gluhi na njegovo lupanje. “Šta ćemo sad”, upitao je zabrinuto Šećo, najmlađi, kad se probudiše poslije trećeg horoza. “Šta ćemo, šta ćemo!? Postiti!”, odmahnuo je Zećo, najstariji.

Dug je to put bio. Sa stupske pijace vodi prašnjavi drum kroz prostranu butmirsku ravnicu sve do Krupca, odakle počinje uspon kroz šumu. Penjaše se bez srkleta, prvo ide Naklo, pa Zoranovići, pa Gromilje, pa Jasen, pa Donja Grkarica, pa Jarčev kamen, pa Bijele vode, pa Kadijine Bukve, svugdje pomalo odmoriše. Kad su stigli na Kadijine Bukve, u njima više ne samo da nije bilo nimalo tečnosti nego ni have. (“Da volovska kola na muslimana navališ za ramazan”, smijali su katolici po srednjobosanskim selima, “iz njega ne bi prdež istjerao.”)

Sanak ih prevari, tačno sat do iftara, i zaspaše na Kadijinim Bukvama, a na Kadijinim Bukvama nema ni telala, ni horoza, ni prangije, ni topa, ni mujezina, ni kandilja. Kad su se probudili, već je Sunce bilo granulo. Da nije Kijametski dan? Jašta nego je kijamet, ha su prespavali dva sehura i jedan iftar. Šećo, nakon što tri puta pogleda na istok i tri puta na zapad, pođe da kaže: “Šta ćemo sad?”, ali ga glas izdade. Bećo, srednji, zausti: “Ja, braćo, mislim…”, ali ga Zećo autoritativno prekide: “Nije tvoje da misliš. Tvoje je da postiš. Nismo Vlasi da mrsimo.”

I ispostiše, bogami, i taj dan iako više nisu umjeli reći koji je to baš dan, kad su ga zapostili niti kad će ga omrsiti. Nisu znali, duše drage, da je po Šerijatu zabranjeno postiti dva dana bez mršenja, posebno, posebno musafirima.

Ali Bog je velik i prašta greške svojim odanim robovima.

PROČITAJTE I...

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!