KO NAM TO I ZAŠTO KRADE NEUM

U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života

Nakon izvještaja s mostarske promocije knjige Andrićevstvo protiv etike sjećanja, u kojem je izvjesna Glorija Lujanović ustvrdila ono što niko u publici nije mogao čuti jer naprosto nije ni rečeno, ovih dana u antologiju novinarstva na sličan način ušla je i Nikolina Lovrić. Na portalu dnevnik.ba objavila je tekst pod naslovom Džamija od soli u Neumu, u kojem mostarskom muftiji Salemu ef. Dedoviću uporno stavlja pod navodnike ono što nije rekao.

KAKO ČUTI ONO ŠTO NIJE REČENO

“Prije nekoliko dana (priču o džamiji u Neumu) otvorio je ponovo mostarski muftija Salem ef. Dedović, gle čuda, pozvavši se opet na Hivziju Hasandedića, ali ovaj put i čitavu bosanskohercegovačku javnost da se digne i pomogne u obnovi džamije u Neumu koja netragom nestade i povijesnog joj spomena nema”, stoji u Nikolininom tekstu. Nevjerovatno je da nju autentičnost muftijine izjave ni u kom slučaju nije interesirala jer muftija nije spominjao nikakvu obnovu, već, oslanjajući se na domaće i evropske zakone o slobodi vjere, poručio “da treba naći i načina i prostora i mjesta da se uspostavi džemat i u Neumu”.

Uz to je prokomentirao historijske i faktičke činjenice da je Bosna i Hercegovina pomorska zemlja, da je Neum pomorski grad s 24 km morske obale. “Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da ima izlaz na međunarodne vode, da ima pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat. Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati i organizacija džemata i vjerskog života u Neumu izraz je prirodnih vjerskih potreba našeg čovjeka. Nije to izraz nikakvog inata, već velike, nepatvorene ljubavi u dragog Boga”, kazao je muftija Dedović, dodavši kako je stalno suočen sa sličnim inicijativama od strane bošnjačkog stanovništva koje tamo obitava, posebno tokom ljetnih mjeseci. “Uspostava džemata u Neumu izraz je potrebe našeg čovjeka, ne samo u sezoni već tokom čitave godine”, rekao je muftija.

Umjesto evropskih konvencija o ljudskim pravima i slobodi vjere, slobodi organiziranja vjerskog života, u kojoj eksplicitno stoji da “svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; a to pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu čovjeka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedi, običajima i obredom. Sloboda ispovijedanja vjere ili ubjeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbjednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih”, novinarka je u muftijnoj izjavi iščitala sasvim drugačiji kontekst.

U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života.

KAKO ČITATI ONO ŠTO JE NAPISANO

A kome to smeta muftijina izjava i zašto bi nekome smetao organiziran džemat u Neumu? Nikolina piše: “Jednostavan je odgovor, dokazivanjem da BiH, odnosno Turska na ovim prostorima nikad nije polagala pravo na izlaz i doticaj s morem, pa ni kao ribari, kamoli pomorci, opovrgavamo tvrdnje pojedinih bošnjačkih ‘naučnika’, prije svega Hivzije Hasandedića o navodnim turskim kulama, tvrđavama, državnim zgradama, luci i sl. Ako nije bilo takvih infrastrukturnih i stambenih objekata, onda nije bilo ni stalno živućeg stanovništva za koje su se gradile džamije, groblja, čatrnje i sl.”

Nikolina Hivzijinu knjigu nije ni vidjela, a kamoli analizirala, jer u fusnoti o postojanju džamije u Neumu savjesni Hivzija jasno je naveo kako je podatke o džamiji i čatrnji dobio od Cvjetka Katića iz Neuma. Manirom angažiranog novinara u cijelom tekstu autorica ne skriva svoju nacionalističku ostrašćenost. Nedovoljno upućena u problematiku, nabacalo se  zbrda-zdola svega i svačega, pri čemu se selektivno navode autori koji su pisali s istih pozicija. Pomiješani su i arhivski podaci, dok prešućuje ili ne poznaje one koji drugačije o tome govore, jer se dotičnoj autorici očito ne uklapa u zacrtani koncept. Bez obzira na to što ćemo se u ovom tekstu pozvati na historijske izvore koji potvrđuju stoljetno prisustvo muslimana i Bošnjaka u Neumu, treba reći i da to nije tako, bilo kakvo preispitivanje prava da se u Neumu osnuje džemat i gradi džamija u današnje je vrijeme iskaz fašizma.

Strategija podmetanja realizira se i kroz slavodobitno pozivanje na rezultate istraživanja Galiba Šljive objavljene u knjizi Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815–1878.

“Šljivo, inače Bošnjak po nacionalnosti, što je u ovoj priči izuzetno bitno, kao analitičan i vrstan povjesničar koji se vodi argumentima, a ne navodima rekla-kazala kao što to danas čine određeni pseudopovjesničarski krugovi, nastavljajući misao, dalje se vodi nalazima Dubrovčanina po rođenju, a austrijskog kartografa Bernarda Kaboge, koji je na područjima Neuma-Kleka i Sutorine boravio 1832. godine na zadatku izrade karata i vršenja mjerenja za Monarhiju koja je imala namjeru od već dobro oslabljenog Turskog carstva kupiti obadva izlaza na more kako bi osigurala neprekinutost svog teritorija”, navodi Lovrićeva. Naravno da nije konsultirala profesora Šljivu da joj potvrdi i kontekst o kojem piše. Činjenica je da se Šljivo poziva na austrijskog kartografa Bernarda Kabogu, u kojoj je čitljiva i strana i cilj istraživanja, no u tim historijskim istraživanjima nedostaje druga strana. Naime, Kaboga je istraživanja uradio na zahtjev austrijskog ministra vanjskih poslova Meterniha 1832. godine, koji je insistirao da se ovaj dio BiH pripoji Dalmaciji, odnosno Austriji.

Drugu stranu priče nalazimo u knjizi dr. Vasilja Popovića Meternihova politika na Bliskom istoku, u izdanju Kraljevske akademije nauka Jugoslavije, Beograd, 1931. godine: “Meternihove usluge kojim je rukovodio u nacionalnim pokretima i u Bosni i Albaniji, izručenje Husein-kapetana Gradaščevića i Mustafe Škodra-paše iz Skadra Porti Austrija je pokušala da iskoristi jedino za namjeru da otkupi od Porte dva jezičca hercegovačkog teritorija kod Kleka i Sutorine, koji su presijecali dalmatinsko zemljište i izlazili na more. Mnoge pogranične nezgode i strah od kakvog francuskog pothvata iz Ankone i francuske okupacije tog teritorija uzimala je Austrija kao povod za tu akciju. Čak se Austrija pokazivala pripravna i na izmenu teritorija u tu svrhu.

Porta je odugovlačila tu stvar, čak dajući i povoljne izglede, samo da ostvari svoje zahteve o bosanskim buntovnicima. Kad se rešilo to pitanje bosanskih emigranata, uzalud se Meternih pozivao na svoje usluge pri tom rešavanju. Internuncije Otenfels mislio je da se takva stvar najbrže svršava poklonima, kad se ne mogu upotrebiti prisilna sredstva. Reis-efendija je uputio to pitanje ćehaji (ministru unutrašnjih dela) Pertev‑efendiji, da dade tačne podatke o toj teritoriji. Ovaj je odgovorio da na toj teritoriji ima sedam sela i nekoliko džamija, koje muslimanski zakon ne dozvoljava da se odstupe. To je značilo odbijanje austrijskog zahteva. Ova jedina morska veza s tim važnim periferičnim pokrajinama imala je za Portu osim verskog veliko vojničko značenje. Meternih je morao najposle da prekine uzaludne pregovore.” Porta je zauzvrat austrijsku miroljubivost nagradila “sitnim uslugama”, uklonila je s granice s Austrijom “zloglasnog” Hasan-agu Pećkog, koji je nanosio silne gubitke austrijskim pograničnim krajevima.

NEKA SE POGLEDA KATASTAR

Nije nam poznato da li se Šljivo koristio i ovim izvorima i da li je imao priliku u bečkim arhivima istraživati i Otenffelsovu zbirku orijentalnih rukopisa na koje se Popović poziva. O tome bi se trebao očitovati on sam, ali i svi drugi ozbiljni istraživači. Vratit ćemo se tekstu Nikoline Lovrić, za koju je Šljivo vrstan istraživač, a za Envera Imamovića, Ibrahima Bušatliju i Ibrahima Tepića i njihovu zajedničku knjigu Neum i bosansko primorje dovoljno je reći da je izašla u izdanju Pres-centra Armije Republike BiH, pa da se pokuša diskreditirati. Zar tome treba dodavati bilo što?

Prof. dr. Enver Imamović, nakon čitanja teksta, ponovio je da problem Kleka i Neuma treba sagledati u kontinuitetu od srednjeg vijeka da se vidi čiji je bio ne samo taj dio obale nego sve do Cetine i Kotora. Izvorno se zna kada je i na koji način Bosna izgubila dijelove tog teritorija.

“U vezi s neumskim stanovništvom sljedeće: upravo su neki hrvatski etnolozi, tj. stručnjaci za migraciju stanovništva, pisali o tome. I u mojoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH, str. 68, ima o tome, gdje, između ostalog, stoji da su ‘današnji stanovnici neumskog kraja skoro i u cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova, 62,10% otpada na doseljenike iz Hercegovine, 18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine), a 18% iz Crne Gore. Starije vlaško (stočarsko) stanovništvo, a to su bili srednjovjekovni Bošnjani bogumilske vjere, mahom je izumrlo, dok su neki njihovi rodovi prešli na katoličku vjeru čiji potomci još uvijek žive u tom kraju.’

U knjizi sam naveo autore koji su na osnovu istraživanja došli do ovih podataka, a to su Hrvati: Š. Kulušić, u zborniku Etnološko-folklorističko ispitivanje Neuma i okolice, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, sv. XIV-XIV, Sarajevo 1959, p. 77-83, a onda: Veljko Palavestra u istom zborniku Porijeklo stanovništva neumskog kraja, str. 95-109. Što se tiče džamije, postoje vjerodostojni podaci o njoj, a zna se i gdje je bila. Dakako da je u Neumu bilo i muslimana zbog kojih je i sagrađena. Od nekadašnjeg groblja po mjestu se mogu još vidjeti polupani nišani (koji se u posljednje vrijeme manijački uništavaju i sakrivaju). Tepić je na osnovu arhivske građe pisao da je jedno vrijeme u 19. stoljeću (u doba Turske) preko Neuma išao sav uvoz i izvoz iz Bosne, na čemu je bila angažirana nemala radna, stručna i administrativna snaga, kao i tamo stacionirana vojna jedinica.

Na koncu, neka se pogleda katastar da se vidi na kome se vodi čitava neumska oblast i taj dio Hercegovine. To su bili stolački bezi Rizvanbegovići. Oni su s vremena na vrijeme nakon čestog haranja kuge iz Crne Gore, Južne Srbije i Dalmatinske Zagore dovodili radnu snagu – kmetove, pa je cjelokupno današnje tamošnje stanovništvo, šire regije, konglomerat Srba, Crnogoraca i dalmatinskih brđana. Arhivski se zna kada su sadašnje tamošnje porodice postale vlasnici begovske zemlje. Nije to bilo davno – agrarnim reformama koje su trajale od dolaska Austrije do Kraljevine Jugoslavije, kada je od muslimana sve otimano. (O ovome je pisao rahmetli prof. Mustafa Imamović u jednoj svojoj knjizi.) Na kraju krajeva, sve je ovo krajnje irelevantno ukoliko se dovodi u vezu s izgradnjom Pelješkog mosta. Bosanski stručnjaci za ova pitanja podastiru toliko uvjerljivih argumenata vezanih za međunarodno pomorsko pravo, koje je na našoj strani, da u to uopće ne treba sumnjati”, rekao nam je Imamović.

KAKO JE MOGUĆE DA MATERIJALNIH DOKAZA VIŠE NIGDJE NEMA

Uz niz nelogičnosti, autorica se pita kako je moguće, ako je džamija postojala, da su netragom nestali svi materijalni dokazi, zaboravljajući pritom da su netragom nestali svi materijalni dokazi o džamijama u Klisu, Kninu, Sinju, Drnišu, Vrgorcu, Imotskom, ili, još bliže Neumu, u Gabeli. A to što je sačuvana crkvica sv. Ane sagrađena 1619. godine samo je potvrda da je Osmanska država bila na mnogo većem nivou zaštite vjerskih sloboda i ljudskih prava nego što to ona može uopće i zamisliti. I zaista, cijeli tekst Nikoline Lovrić o Neumu tretira isključivo davne historijske probleme, čime se perfidno iz fokusa gube savremene granice Bosne i Hercegovine.

Urbani razvoj u Neumu suštinski počinje tek krajem 70-tih i početkom 80-tih. Dakle, Neum onakav kakav je danas isključivo je bosanskohercegovački grad, napravljen po mjeri bosanskohercegovačkih vlasti i od bosanskohercegovačkog novca. “Afera Neum”, o kojoj je pisano na sve strane na zalasku socijalističkog društvenog sistema, dovoljno to ilustrira. Neum je do tada bio tek puko seoce, mjesna zajednica pripojena općini Čapljina. To nisu magloviti podaci, još uvijek su dostupni i provjerljivi. Mostarski novinar, u to vrijeme dopisnik beogradske Politike Ekspres, Fazlija Hebibović, koji je među prvima obznanio fakte o tome kako je izgrađen današnji Neum, još uvijek čuva sve tekstove, sinopsise i bilješke. A sve je počelo nakon zemljotresa u nevesinjskom gornjem polju 1979. godine. Radnička klasa “dobrovoljno” je kao pomoć nastradalima izdvajala 1% od ličnog dohotka. Kamioni s građevinskim materijalom nerijetko su na ulazu u Nevesinje dobijali sasvim drugačije naloge na kojima je dopisivana krajnja destinacija Neum.

“Imao sam pismene izjave i materijalne dokaze o tome. Nakon prvih tekstova bio sam dobio zabranu rada iz republičkog vrha, ali su me iz redakcije uspjeli vratiti na posao. U isto to vrijeme otvarane su slične afere i u Srbiji i u Hrvatskoj. O njima se nije pisalo. Republičke vlasti su tim činjenicama nastojale otupiti oštricu našeg izvještavanja. Mislim da je vrlo malo kuća i štala u Nevesinju obnovljeno. Sjećam se kad je odbornik Skupštine opštine Nevesinje Rašid Čagalj otvoreno rekao da će nastradati nevesinjske dahije. To sam stavio i kao naslov teksta. Prozvao je sve čelnike u Nevesinju. On je tada nabrojao sve podatke kome je dat građevinski materijal, a nije trebalo. Sabirni centar za građevinski materijal bio je na stadionu u Nevesinju i bilo je slučajeva da je i odatle materijal odvožen za Neum. Vozači su mi davali originalne naloge. Zbog izvještavanja, 13. augusta 1980. godine sam premlaćen nasred Nevesinja. Zanimljivo je da niko ništa nije vidio i niko ništa nije htio posvjedočiti. Sav krvav, prebačen sam u bolnicu. Tek sam navečer došao sebi. Kad su moje kolege iz beogradske redakcije došle u posjetu, na bolničkoj recepciji tražili su prijemnu knjigu, ali u njoj nigdje nije bilo tog 13. Poslije sam se vrtio u Mostar, gdje sam se liječio”, prisjetio se Hebibović.

PROČITAJTE I...

Hrvatska postaje međunarodno izolirana, a ne može više računati ni na njemačku podršku. Više od 150.000 ljudi se iselilo, i dalje odlaze u talasima, a vlast besramno izjavljuje da je bitno smanjena nezaposlenost. Otud verbalna ofanziva na BiH i megalomanija u izvještavanju o posjeti Rusiji. Za skretanje pažnje s ozbiljnih problema u zemlji, osim domoljubne retorike i revitalizacije ustaštva, potrebni su makar i izmišljeni ekstremisti na granicama i umišljena veličina

Raspoloženje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u pogledu Pelješkog mosta, ako je suditi prema onome šta govore zastupnici, takvo je da se Bošnjaci protive izgradnji mosta prije nego što se riješi pitanje granice na moru i izlaza na otvoreno more, Hrvati bezrezervno podržavaju izgradnju mosta, oni su već zauzeli stranu Hrvatske, dok su Srbi neutralni, mada se čini da su bliži stavovima Bošnjaka nego Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!