Ko mi sihr poturi

Ljudi prečesto sve životne neuspjehe objašnjavaju neprirodnim urocima: džinima, sihrom, magijom, incidentom. Nisam završio fakultet – ograma! Djevojka me ostavila – sihr! Izgubio sam posao – džini! Dobio sam pedesetu odbijenicu – vudu! Prevario sam ženu s fuficom iz općine – džinski vjetar! Slušajući tu gomilu besmislenih opravdanja, ponekad sam mislio: jadni džini

Prije desetak godina uradio sam za jednu radijsku stanicu intervju s poznatim islamskim egzorcistom. Pretresli smo predmet uzduž i poprijeko, od temeljenih terminoloških preklapanja (sihr, magija, ograma, vradžbina, vudu…), preko heterogenih formi spiritualnog liječenja i tendencije objedinjavanja različitih terapija (akupresura, elektroakunpunktura, laserska svjetlosna terapija, kur’anska hipnoza…), do sažete propedeutike drito u svijet džina. Egzorcist je, koliko se sjećam, završio utješnim riječima: “Ko za bossa ima Gospodara, ne treba se bojati mafije.” Otad me ne prestaju zvati i tražiti broj dotičnog gospodina. Muslimani, katolici, pravoslavni. Sve redom, da mi Bog oprosti, bolesno.

Javi se očajan glas, možda otac, sestra, muž, ojađeni prijatelj, ili samo suosjećajni komšija, ili možda hasta lično, a bolest može biti bilo šta: bračne idiosinkrazije, autoimunodeficijencija, tikovi, ružni snovi, neplodnost, različiti neuspjesi, najobičnije ludilo, najobičnija melanholija – i traže broj čovjeka koji će im pomoći. Više su se puta hvatali za posljednju slamku, na mnoga vrata udarali vođeni nadom da je Bog za svaku bolest stvorio derman, nesvjesni da to može uključivati najudaljenije dijelove planete, različite historijske epohe i, što je najgore, izvjesnu metaforičnost iskaza.

Uh, složena tematika. Bavio sam se njome jedno vrijeme, čisto, što se ono kaže, fenomenološki. Ovo mi je dugo bila omiljena književna varijacija na spomenutu temu: u prvobitno zabranjenom poglavlju Bjesova, “Kod Tihona”, Dostojevski sukobljava dva stava o bjesovima, ili džinima po muslimanski, ateiste Stavrogina i monaha Tihona. Stavrogin opisuje svoje grijehe priznajući “kako ga opsjedaju, osobito noću, nekakva priviđenja, kako ponekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako biće, podrugljivo i razborito”. Otac Tihon mu ne vjeruje. Odgovara Stavroginu kako je bolest u pitanju, bolest u medicinskom smislu. “Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti”, reći će Tihon. Pa dodaje: “Ja vjerujem u bijesa, vjerujem kanonski, i to ne u svog bijesa, nego u alegoriju, i nije mi potrebno u bilo koga to provjeravati.” Ključni moment u razgovoru, po mom sudu, jeste kada Stavrogin pita Tihona da li je moguće vjerovati u bijesa ne vjerujući u Boga. Tihon mu odgovara: “O, itekako je moguće.”

E, o tome je ovdje riječ. Dostojevski se uvijek obara na suštinu problema. Nije stvar u tome da li je moguće biti ateista, a vjerovati u džine, odnosno duhovna bića. Naravno da je moguće. Pravo je pitanje: je li moguće istovremeno vjerovati u Boga i u džine? Neki će sad reći: teološko cjepidlačenje. U tome se ogleda, po mom mišljenju, suština islamskog vjerovanja. Navala pučke religioznosti koja žudi za posrednikom dislocirajući vlastitu dramu, vlastitu odgovornost i vlastitu krivicu podrazumijeva ugasnuće suštine monoteizma, jednostavnog oslanjanja na svemogućeg Boga. U pučkom traganju za odgovorima ostaje se na površini, u svakom smislu. Još je Max Weber pisao kako “između vrača i ljudi koji se s njim savjetuju nema trajnijih veza koje bi ih činile članovima istog moralnog tijela, poput onog koje obrazuju vjernici istog boga”. Drugim riječima, vrač ima klijentelu, a ne zajednicu, pri čemu je riječ o komercijalnom odnosu protivnom suštini vjere. Kad se javi problem, onda se obraća Bogu, od kojeg tražimo da nam direktno pomogne ili da nas uputi na ljude koji će nam pomoći.

Nema ništa suprotnije islamskom vjerovanju od pučkog pouzdavanja u posredujućeg maga, od insistiranja na parauzrocima. Muhammed Iqbal je u Obnovi islamske misli u islamu pisao kako je rođenje islama zapravo rođenje induktivne inteligencije. (Nemojte zaboraviti da se Roger Bacon, jedan od pionira srednjovjekovne eksperimentalne znanosti u Evropi, školovao u muslimanskoj Španiji.) Nema ništa islamskije od traganja za prirodnim, realnim uzrocima pojava, od detaljne analize pojedinačnih slučajeva, ali ko da to objasni vječitim muslimanskim mukallidima koji bi da jednopotezno utemelje istinu svake pojave, svakog problema, svakog zdravlja, svake bolesti.

Ova dihotomija odnosa uleme prema fenomenima slikovito je sadržana u jednom događaju iz osamdesetih godina, ovdje kod nas. Priča se tako kako su pred rat zaratila dvojica braće, jedan efendija koji je honorarno bio islamski egzorcist, drugi profesor neke nauke. Situacija je bila gadna, veze pokidane, skoro do krvi došlo. Egzorcist je preko prijatelja prijetio da će mu iz daljine razvaliti televizor, uz pomoć džina – razumije se – a osamdesetih je televizor bio golema stvar. Brat mu je, ogorčen dokle je ovaj spreman ići, po posredniku poručio: “Lahko je razvaliti televizor, mangupe, hajd’ ga popravi!”

Neko može reći kako je lahko mudrovati s distance i raspredati o induktivnoj metodi, ali kad se susretnete lice u lice s urlikom ludila… O, kada se život spektakularno suri kao “Twin Towersi” ili kad se nad njega natkrili teški bankrot kao kakva akšamska oluja; kad zataje svi zdravorazumski odgovori u slijepoj ulici vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te kad se dugotrajna borba s labirintom prepozna kao tavorenje u tamnici – tada pučki čovjek ili pučka žena dižu ruke u znak sloma i idu kod maga da im razveže, pokaže krivca, osvijetli prečicu, dadne utjehu. Samo se sprejem zapisa može razlabaviti ta mrtvouzlica, ekspresno kao skalpelom, bez mučnog i detaljnog odmotavanja klupka individualnih krivica i odgovornosti, bez glavobolnog računanja sa složenim ukupnostima svih životnih uvjeta. Pa ipak, nije mi jasno zašto ljudi objašnjavaju probleme vradžbinama kada oko nas, makar u našem društvu, ima sasvim dovoljno prirodnih uzroka na koje se daju svesti svi životni ćorsokaci.

Riječ je upravo o tome što se od incidenta (ako prihvatimo da su vradžbine i ludilo zaista incident) pravi pravilo, a pučka religioznost onda čak i pravilo (svakodnevicu, faktički život) tumači kriterijima incidenta. Pravilo, koje pripada takoreći egzaktnim okvirima i zahtijeva ličnu odgovornost, gurnuto je ustranu, a život određuje incident koji ne samo da degradira zahtjeve odgovornosti već je savršeno pogodan za društvenu igru mitologizacije. Hoću reći, ljudi prečesto sve životne neuspjehe objašnjavaju neprirodnim uzrocima: džinima, sihrom, magijom, incidentom. Nisam završio fakultet – ograma! Djevojka me ostavila – sihr! Izgubio sam posao – džini! Dobio sam pedesetu odbijenicu – vudu! Prevario sam ženu s fuficom iz općine – džinski vjetar! Slušajući tu gomilu besmislenih opravdanja, ponekad sam mislio: jadni džini. Budući da pučka religioznost ne priznaje psihologiju kao nauku, kao što ne priznaje ni nauku kao takvu, oni sva neprirodna ponašanja tumače paranormalnim uzrocima: džinima, sihrom, magijom, urokom. Oni ne priznaju da postoji realni lanac uzrok-posljedica koji dovodi do određenog psihičkog stanja. Ljudska je duša kao drvo, dovoljan je broj udaraca sruši. Ponekad je dovoljan i samo jedan jer svaka duša ima svoju Ahilovu petu.

Michel Foucauolt je u Historiji ludila u doba klasicizma primijetio kako nas ludilo fascinira zato što je ono znanje – naučili smo to još od Roterdamskog – doduše, zabranjeno, ezoterično znanje. U smijehu ludaka presijava se iskra tragedije, varnica nedokučive kazne koja predskazuje konac svijeta. Za razliku od srednjeg vijeka, koji ludilo proglašava grijehom, klasicizam ga ekskomunicira i tako dovodi u red. Otvaraju se domovi prinudnog boravka kako bi se i ono incidentno podvrgnulo redovnim pravilima, kako bi se Ludilo odvojilo od Razuma i njegove rutine. Ispostavit će se kako ustanovljene psihijatrije nemaju veze s medicinom i liječenjem, već s kontrolom i održanjem poretka. Na psihijatrije, po pravilu, zalutaju i najobičnije skitnice ili sitni lopovi, kao u Letu iznad kukavičijeg gnijezda, kako bi se stalo ukraj smucanju i neredu. U muslimanskoj se civilizaciji nikad, na sreću ili nesreću – nisam siguran, nije dogodilo ovo bezdušno razdvajanje. Ludilo je uvijek bilo ravnopravni dio našeg poretka, a ludaci su rahat šetali našim čaršijama i našim selima: oni su, zapravo, bili mi i mi smo, zapravo, bili oni.

Pa kad već toliko insistiramo na Razumu, krenimo od ovog slučaja. Rat vam je uništio djetinjstvo. Ipak ste odrasli u normalnu, tihu osobu koja je uradila sve što je od nje društvo zahtijevalo: bili pedantni đaci, bubali gradivo, slušali starije, uhvatili diplomu, čak i strani jezik naučili. Po okončanju zadatih obaveza konkurirali ste na mnogo poslova, ali evo već šestu godinu dobijate odbijenice. Pomalo ste depresivni jer od fakulteta niste stigli da se udate ni oženite, a ispostavilo se da ste od silnog učenja pomalo zaglupili izgubivši instinkt za druge poslove. Radite neki lijevi posao, živite u roditeljskom stanu, samoću liječite portalima i igricama. Pa, dovraga, šta racionalnije možete uraditi nego sjesti, zapaliti, samozapitano se uhvatiti za glavu, sjetiti svega što ste pokušali i svega što niste uspjeli, te uskliknuti to samonametnuto, racionalno, krajnje realno i logično pitanje: “Ko mi sihr poturi?”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!