“Ko halali, mi kabulimo”

Džemal je bio skromne naobrazbe, ali iznimno oštrouman. Bivši, višedecenijski profesionalni kockar. Premda Tuzlak, nisam ga poznavao, jer u kockarske i slične jazbine nikad nisam zalazio, ali, u neko doba, jeste on ušao u moju životnu putanju, pa smo se tako i upoznali – u džamiji

Pet je godina prošlo otkako je na drugi i, zasigurno, bolji svijet otputovao moj drug Džemal. Dok razmišljam o njemu, dok hvatam one tanane niti koje su nas kako-tako vezivale, uviđam da istinski prijatelji nismo bili.

I, zaista, teško je bilo biti prijatelj s njim. Imao je tersli, isključivu narav, ja, opet, takav kakav jesam, nisam dao na sebe, ni njemu niti bilo kome drugom, pa smo počesto, istina bez ružnih i grubih riječi, ulazili u žučna, zapaljiva i, bezbeli, besmislena i jalova verbalna sučeljavanja, što, u biti, svaka rasprava i jeste. A zatim, kad bi verbalno varničenje presahlo, kad bismo ispucali pro et contra municiju, vraćali bismo se na početne pozicije odakle je, ko bi sad znao zbog čega, verbalni sukob i buknuo, odbijali dimove, pokunjeno šutjeli, svjesni da smo i uludo i ugluho i ućoravo protraćili poklonjeno nam dragocjeno i neponovljivo vrijeme.

Džemal je bio skromne naobrazbe, ali iznimno oštrouman. Bivši, višedecenijski profesionalni kockar. Premda Tuzlak, nisam ga poznavao, jer u kockarske i slične jazbine nikad nisam zalazio, ali, u neko doba, jeste on ušao u moju životnu putanju, pa smo se tako i upoznali – u džamiji.

Dakako, pričao mi je o svom duševno duhovnom preobražaju. Tako, jednom, tokom rata, u Njemačkoj, vraćajući se iz nekog kockarskog brloga i podobro pijan, ušao je u neki klub ili restoran u kojem su naši ljudi, Bošnjaci, obilježavali Bajram. Zapahnut prijatnom atmosferom, poželio je, u stanju njemu nenadane i neobjašnjive duševne egzaltacije, prići bini, mikrofonu i prisutnima čestitati Bajram. Jedva je nekako, klateći se i posrćući, prišao mikrofonu, pozdravio prisutne i, saplićući jezikom, promrsio čestitku.

I tad je sve stalo: i muzika i pjesma i igra, a nijemi, snishodljivi pogledi prisutnih, uprti u njega, pijanog, razdrljenog, sjekli su ga kao nož. Osjetio je ogroman stid. I umah se rastrijeznio. Hitro i pognute glave, napustio je restoran, sjeo na prvu klupu i zaplakao. Njegova je višedecenijska hazarderska “karijera” bila okončana.

Potpuno se posvetio vjeri, prilježno, kao u transu, i s više nego očitom nakanom, pomalo infantilnom, da revnosnim bogoslužjem, dobrim djelima i uopće bogougodnim ponašanjem očisti, spere, silnu i decenijama taloženu nutarnju prljavštinu.

No, natruhe njegovog negdašnjeg života bile su odveć snažne, pa su, premda se borio protiv toga, a i sam mi je to priznao, srazmjerno često isijavale iz njega, osiono, šanerski, jalijaški. Tad bi se okomljavao na mene, budući da osjećanje inferiornosti, intelektualne ponajprije, uopće, ali uopće nije podnosio. Targetirao bi me i počinjao. Helem, jedno od takvih verbalnih sučeljavanja, mekših i nešto smislenijih, izgledalo je otprilike ovako:

– Mevlana je uvodne bejtove iz Mesnevije napisao za dva sata – kaže Džemal.

– Znam.

– Kako znaš?

– Eto, ti si mi rekao!

– I, povjerovao si mi?!

– Jesam.

– A, ako sam lagao?!

– Nisi. Mevlana je zaista svojeručno napisao te bejtove, a koliko dugo ih je pisao: dva sata, dva dana ili dva mjeseca, potpuno je nebitno, barem meni. Ovdje je riječ o suštini.

– Malo ti znaš – Džemal će nakon kraće šutnje.

– O čemu?

– O svemu!

– Može biti. Nego – okrećem nešto smisleniji dijalog na drugu stranu – čujem da si, tokom kockarske faze, bio jako darežljiv!? Kažu, dijelio si i šakom i kapom, sirotinji naročito!?

– Jesam! I jako mi je žao zbog toga! Doduše, dijelio sam od srca, ali prljave su to pare, teški haram!

– Vidi! Onog koji prima, a u teškoj je potrebi, porijeklo novca ne zanima! Naši stari su to dobro znali, pa otuda i uzrečica: “Ko halali, mi kabulimo.” Trebam li još nešto reći?

Dugo me šutke gleda. Na koncu, uz blag, postiđen osmijeh, pruža mi ruku i kaže:

– Aferim! I, oprosti! Opet sam pretjerao! Šta mogu, jače je od mene!

Velim, pet je godina prošlo otkako je otputovao. I, mada nismo bili prijatelji, katkad mi, na neki čudan način, nedostaje. Također, uviđam da je bio neka vrsta korektiva, svekolikog, za mene, za druge. Spuštao nas je na zemlju, osiono, rigidno, ali ipak spuštao. I radio je to jako, jako dobro. Hvala mu!

 

 

PROČITAJTE I...

Na prilazu Kladnju, taj četvrti, neplanirani suputnik, sasvim nenadano, ničim ni pozvan ni izazvan, počinje citirati i, usput, afirmirati promišljanja stanovitog “teologa” Huseina Imrana i meni donekle znanog zbog dedžalovskih opservacija o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i negiranju genocida u Srebrenici, koji je – kako to propagira ovaj šejtan-hodža, naročito u Beogradu i Banjoj Luci, gdje je, nije teško zaključiti zašto, rado viđen gost – tek malčice teži ratni zločin i ništa više od toga

Gutenberg je učinio svako slovo ponaosob pokretnim. I to je bio početak Gutenbergove galaksije. Danas možda nismo ni svjesni koliko smo duboko u novoj galaksiji, u novom preobraženju knjige (prije digitalnih čuda nagoviještena je McLuhanovim istraživanjima). Naravno, u svakoj od tih promjena postoji konstanta. To su prije svega Onaj Koji Piše i Onaj Koji Čita, odnosno razgovara i ponekad odgovara

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!