Ko čuva Stjepangrad

Stjepangrad je pust od 1835. godine, kad Turci napustiše njegove zidine. Niko ga više ne čuva, osim otrovnica. Ali, bit će poražena ta posljednja zmijska straža. Osvojit ću grad. Ali, neću ga rušiti, neću paliti, dobra mi je namjera, u njegovim zidinama čitat ću i tražiti tragove nekadašnjeg života, tražit ću hercega Stjepana Kosaču. Tražit ću nesretnog Mravca, sjetit ću se hercegove kćerke i pretposljednje bosanske kraljice Katarine, sjetit ću se njihove zabranjene i nesretne ljubavi, zapalit ću cigaru, škiljit ću, prepustiti se suncu, vjetar će mi čupati kosu i tragat ću za znakom u kamenu...

 

Da li se bojite? Mnogo sam puta bio u Blagaju. Saznao sam kako je stariji od Mostara, kako je dobio naziv po blagoj klimi u odnosu na onu u Mostaru i okolini, zbog same rijeke Bune – drugog vrela po jačini u Evropi – koja je zaslužna za mikroklimu i za ime: Blagaj! A ima i priča kako je tu herceg Stjepan zakopao blago, pa po tom blagu ostade ime. Divio sam se Buni, gledavši kako svojom ljepotom kao u ljubavnom zagrljaju krasi i miluje bajkovitu Velagićavinu; avliju, bašču, cvijetnjak. Upoznao sam vlasnike zdanja, rekli su mi kako su tu dolazili musafiri, te trgovci iz Dubrovnika, za te potrebe izgrađena je pored Bune londža, musafirhana. Velagići su se bavili proizvodnjom meda, a med iz Blagaja išao je čak do Beča, do carevog stola, a možda onomad za turskog vakta i do Stambola. Među njima upoznah staru nanu, zvali su je hercegovačkim naglaskom maajka! Imala je devedeset ljeta.

Uz kahvu sam zapamtio njene riječi, ne znam je li misao njena, ili joj je neko govorio dok je bila mlada isto kao što je ona meni govorila: “Sinko, svako ima nafaku, samo što jednima curi, drugima teče, a trećima kapa.” I šta bi te izgovorene riječi – iza kojih stoje godine života – ujedno mudre i umirljive trebale značiti? Ako značenje nije u tome da se života ne treba bojati, da hrabro treba koračati, da se ne treba plašiti.

Drugom posjetom Velegićevini saznao sam da je umrla, Allah rahmetile, nisam se sjećao njenog imena, dobro pamtim lica.

Obišao sam tekiju, tu kuću odgoja, napio se čiste vode s “izvora”, sejrio taj bosanski mezar Sari Saltuka, od njih sedam ili možda sedamdeset sedam rasutih po različitim zemljama. Poklonio mu duhovnu hediju, potravši rukama vlastito lice, ako je on stvarno tu ukopan, a to je već baška priča. Posjetio sam džamiju sultana Sulejmana, jednom sam s ahbabom u vedroj majskoj noći proveo noć na njenim sofama. I zamišljao crkvu, jednu katoličku i drugu pravoslavnu, kako stoji obnovljena i umivena, a danas o tome niko ne mora maštati, izmaštano. Ali, nikada nisam bio na Starom gradu, sjedištu hercega Stjepana Kosače. Jer grad bijaše visoko, a put uzak, pun kamenjara. Baš je zbog toga grad i izgrađen tu, gdje mu je mjesto i gdje stoljećima stoji. I drugi su isto tako građeni; u tjesnacima, na stijenama, u klisurama, na hridinama, na uzvišenjima, u zabitima. Da je teško prići, da je grad lakše braniti, da ga visina, da ga opkop, težak tijesan i kameni put od dušmana čuva. Kakva li ga je ruka gradila? Koliko se duboko ta ruka morala zavući u kesu iz koje se gradilo?

ŠIROKE RUKE HERCEGA STJEPANA

Herceg Stjepan Kosača bijaše najperfidniji vladar tadašnjeg vakta, a nije da mu pragmatika ne bijaše bliska, omrkne kao pravoslavac, osvane kao katolik. Do podne katolik – od podne bogumil, suptilno prilagođen potrebama i okolnostima u okruženju. Odani smo tradiciji, ništa novo, kroz sva sita prosijani; prelivode, interešdžije, karijeristi – sami sebi najveća briga, prodaju vjeru – prodaju riječ. A činio je Stjepan i dobra, pa mu pohrli Bosna bježeći od hrđava bosanskog kralja tražeći pred progonima utočišta i on je primi raširenih ruku. A ruke su mu vazda bile pune žena ili mladih djevojaka. Pa se može pronaći kako su mu žene bile Jelena, Barbara, Cecilija, ali i Libuša. I niko ne zna koliko su njegove ruke grlile žena i niko zna koliko ih je imao. O tome bi nas mogao izvijestiti samo lično herceg Stjepan, ako im nije zaboravio broja i ako bismo htjeli slušati, ali mrtva usta ne govore.

Prenosi se kako su otac i majka, Stjepan i njegova žena Libuša, poželjeli oženiti sina. Dovedu mu nevjestu iz Mletaka i Stjepan izađe, kao budući i drugi otac, da je dočeka. Kad je ugleda i kad vidje koliko je lijepa, nije se dvoumio, znao je šta će, naredi da se digne most koji je premoštavao opkop prema Stjepangradu. I tako su pred dvorom, s jedne strane, ostali svatovi, a s druge usamljeni u dvoru Stjepan i nevjesta. Stjepan stane svojim rukama da miluje i ljubi nevjestu kao da je za njega stvorena i za njega dovedena – a sin mu ne bi na pameti. Tako Stjepan odluči da nesuđenu sinovu ženu uzme sebi za ženu, a sin neka ponovo traži, mlad je, a svijet je pun ljepotica. Ali, ne lezi vraže, pošto bijaše oženjen i kako ne može imati dvije žene, on Libušu uzima za kosu i baca je niz gradske bedeme. Poljubila je stijene, poput nesretnog Mravca, a stijena šuti, nijema je i ništa ne kazuje, čuva tajne.

To će biti ujedno i razlog zbog kojeg će njegov sin, tj. nesuđeni mladoženja, otići Turcima u Edirne da od njih zatraži vojsku protiv oca. I kako jedni kažu, kasnije će to biti Ahmed-beg Hercegović, jedan od prvih bosanskih vezira, svojevaktile glavni admiral Osmanskog carstva. A ako se uzme u razmatranje 1455. ili 1459. godina kao godina njegova rođenja, te činjenica kako ga je herceg Stjepan poslao kao zalog Turcima, teško je povjerovati u takvo što. Prije će biti da je ova nečasna zgoda teško pala na srce sinu Vladislavu, koji će oca ozbiljno ugroziti, s kojim će se herceg Stjepan ne samo oko žena nego i oko djelidbe zemlje svađati i iznova miriti.

Takva je historija, kao da ni jedan korak ne načini bez kontradiktornosti, ni korak bez proturječja, tri ili više “istina” – a istina jedna. A ponešto se sa sigurnošću i bez sumnje zna, kao što se zna da su Osmanlije zauzele Blagaj 1465. godine. Zna se kako je Stjepan rođen kod Foče 1405. godine, zna se kako je i u tamošnjem kraju imao dvore, zna se da se po njemu zove na granici Šćepan Polje, zna se kako se Stjepanov život i sa životom strast ugasio u Herceg-Novom. Zna se kako je Stjepanov sin Ahmed-paša Hercegović oženio Fatimu, kćer sultana Bajazita, zna se kako su Ahmedove kosti u selu Dil, koje će njemu iz poštovanja preimenovati i nazvati po onome što mu je pri srcu bilo: Hersek – Hercegovina. A priče, priče su tu da se pričaju, da se uzima pouka, pa makar bile o vjerolomstvu, nejedinstvu i međusobnim sukobima.

KO STRAŽARI NA HERCEGOVIM DVORIMA

Stari grad i njegove zidine uvijek sam posmatrao iz podnožja, s puta koji vodi do izvora Bune, do tekije. Gledavši na njegove kamene zidine, sjećao sam se crno-bijelog dokumentarca o Maku Dizdaru. Stoji Mak, gleda rijeku i zidine grada, obasjalo ga sunce, škilji, vjetar mu čupa kosu, puši i o nečemu razmišlja. Taj stari crno-bijeli prizor još više mi je budio želju da posjetim Stjepangrad. Pitam tamošnje domaćine: “Kako doći do Starog grada?” A oni pokažu na usku kamenom prekrivenu stazu. Strma staza koja vodi do grada i ne bi bila neka prepreka, međutim, uvijek je uz pokazivanje staze slijedilo: “Šta ćeš gore, bolan ne bio, vidiš li kamenjara, zmije su na sve strane!?” Time bi moja želja splahnula, je li to kukavičluk, ili je razuman strah od otrovnih gmizavaca?

Njima, možda, Blagaj i iznad njega Stjepangrad i nisu neka želja. Sigurno je kako ga domaćin i stranac ne gledaju istim očima, to je prvo što su vidjeli, ne znaju koliko su puta na njemu bili, svikli na njega. Drugima je Blagaj blago kakvog nadaleko nema; kamen, bistra voda, mediteranska klima, duhovnost, nar, smokva što izbija iz svakog kamena, ima je kao korova. Jednu sam donio u Bosnu, posadio u bašču, mislio sam da će se primiti, kao što se Hum pripajanjem bosanskoj državi za bosanskog bana Stjepana II Kotromanića 1326. godine za Bosnu primio. I primila se. Primila, pa smrzla, a Hum ne mrzne – još je tu.

Danas, gledajući fotografiju Stjepangrada, sjedišta hercegovog, titule kojom ga je okitio car Fridrik III, pa je tadašnji svijet od hercog preveo u herceg, pa i Hum preimenovaše u Hercegovinu, rodi se želja da ga obiđem. Dosad je želja uvijek bila slabija od straha od zmija. Jednog dana narast će i bit će jaka, akobogda! Stjepangrad je pust od 1835. godine, kad Turci napustiše njegove zidine. Niko ga više ne čuva, osim otrovnica. Ali, bit će poražena ta posljednja zmijska straža. Osvojit ću grad. Ali, neću ga rušiti, neću paliti, dobra mi je namjera, u njegovim zidinama čitat ću i tražiti tragove nekadašnjeg života, tražit ću hercega Stjepana Kosaču. Tražit ću nesretnog Mravca, sjetit ću se hercegove kćerke i pretposljednje bosanske kraljice Katarine, sjetit ću se njihove zabranjene i nesretne ljubavi, zapalit ću cigaru, škiljit ću, prepustiti se suncu, vjetar će mi čupati kosu i tragat ću za znakom u kamenu, baš kao što je to nekada činio Mak…

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!