Ko bi kopao zlato u Varešu

“ U selu se uveliko priča o tome. Tu je prije bio rudnik. Moja je mati rodom iz Borovice i njena je baba tu radila u rudniku, to je sve što znam. Ali ni nama niko ništa ne govori. Muž i ja smo se vratili iz Njemačke, mislili smo da će ovaj kraj možda malo i oživjeti, ali, bogami, ništa. Bavimo se uglavnom stočarstvom, pomalo poljoprivredom, ali sve je to slabo. A ovdje je priroda, čist zrak, divan ambijent. Kad bi otvorili ovdje rudnik i kad bi bilo posla, ja šta bi se ljudi vratilo”

 

Fotografije: Kemal SOFTIĆ

 

“Ima ona stara poslovica: jedan te isti točak ne može vazda biti u blatu i da mora nekad konačno iz njega izići. Eh, otprilike se tako i mi u Varešu ovdje osjećamo nakon što su rekli da su u okolini Vareša pronašli zlato. Možda se sad konačno i mi izvučemo”, kaže jedan stanovnik Vareša.

Prema pisanju australskih medija, u ovoj bosanskohercegovačkoj općini, u mjestu Rupice, prošle su sedmice pronađene ogromne količine zlata, kao i drugih plemenitih metala. Naime, firma “Adriatic Metals” već nekoliko godina vrši istraživanja plemenitih metala u okolini Vareša, a ovih je dana na australskom portalu objavljeno da su nedavno iskopavanjima došli do najboljih rezultata. Posljednji rezultati na presjeku od 24 metra kažu da se po jednoj toni na iskopini dubokoj 226 metara nalazi 8,6 grama zlata. Nadalje, pišu i kako je na presjeku od 42 metra, u bušotini od 222 metra, pronađeno 14,1% cinka, 8,4% olova, 5,7 g/t zlata, 245 g/t srebra, 1,4% bakra i 34% barita. Geraint Harris, glavni izvršni direktor kompanije “Adriatic Metals”, izjavio je da ova testiranja nastavljaju potvrđivati da se na tom području nalaze gusti slojevi kvalitetnih minerala, s jednom iznimkom, da je sada pronađena i velika koncentracija plemenitih metala koja prijašnjim testiranjima nije pronađena. “Ovo ćemo svakako dodatno uzeti u razmatranje i ova posljednja testiranja itekako će utjecati na našu konačnu procjenu ovog područja kod Rupica”, zaključuje Harris.

Zgodno je spomenuti da se vrijednost dionica ove kompanije u posljednjih šest mjeseci utrostručila, te da ukupna tržišna vrijednost firme “Adriatic Metals” nakon ovog pronalaska iznosi 82 miliona američkih dolara.

Ekipe Stava i Faktora su nakon ovih objava izašle na teren kako bismo se sami uvjerili u ove podatke i eventualno saznali neke dodatne informacije. Policajci u Varešu su nas svesrdno uputili i ukratko nam objasnili da prvo moramo doći u selo Pogar, nakon kojeg trebamo skrenuti desno sve do Lovačkog doma “Igrišta”. U domu su nam kazali kako je put do iskopina izuzetno loš i da se bez terenskog vozila, osim pješke, ondje ne može stići. I skoro da su bili u pravu. Nakon jedne dionice, put nestaje i počinje šumski drum kojeg su iskrčile firme uposlene na bušotinama. Kada smo stigli na jednu od, kako ćemo kasnije saznati, brojnih bušotina na ovom području, pred nas su izašli uspaničeni radnici i sve vrijeme nam govorili kako ništa ne smijemo fotografirati.

Kontaktirali su nekog šefa koji se nikada nije pojavio, nisu nam smjeli kazati ni kako se zovu, ni u kojoj firmi rade. Nismo uspjeli dobiti nikakve informacije. Nismo mogli a da ne primijetimo da su četiri terenska auta, koja su na tom terenu operirala, bila makedonskih registarskih tablica, te da su radnici govorili ekavicom, na ne tako tečnom srpskom jeziku. Vjerovatno su i oni došli iz Makedonije. “Ne smem vam kazati ni jesam li muško ili žensko, a kamoli bilo šta o našem radu. Zaista nam je žao. Znamo da svako mora raditi svoj posao, tako da se nadamo da nas razumete”, rekao nam je jedan od njih, spokojan što, nakon dva sata čekanja njihovog šefa koji je, navodno, trebao doći, konačno odlazimo. Nismo se predavali pa smo po informacije otišli u Pogar, obližnje selo.

 CIJELOM SELU SAMO DVA TINEJDŽERA

Petar Marčić ima 14 godina i on i njegov prijatelj jedina su dva tinejdžera u cijelom selu. Pohađa osnovnu školu u Varešu i nada se da će nakon devetogodišnje upisati medicinsku školu u Sarajevu. Pojašnjava nam kako u Pogaru nije ostalo ni 25 porodica, manje od 100 stanovnika, te kako nema novorođenčadi. Čuo je da su u mjestu Rupice, koje je udaljeno petnaestak kilometara od sela, pronađeni plemeniti metali. “Kažu da je riječ o nekim ispitivanjima, tako da ćemo morati još malo sačekati. Načuo sam da bi se neki ljudi odmah vratili ako bi se u dogledno vrijeme otvorio rudnik, bilo bi posla. A većinom su svi otišli u inostranstvo, najviše u Njemačku i Austriju. A mi u Pogaru najviše se bavimo stočarstvom, pomalo poljoprivredom”, kaže nam Petar.

Njegova majka Božana Marčić je prije nekoliko dana pročitala na Facebooku da svi pričaju o zlatu u okolini Vareša. “Uglavnom smo i mi tako saznali o tome. U selu se uveliko priča o tome. Tu je prije bio rudnik. Moja je mati rodom iz Borovice i njena baba je tu radila u rudniku, to je sve što znam. Ali ni nama niko ništa ne govori. Muž i ja smo se vratili iz Njemačke, mislili smo da će ovaj kraj možda malo i oživjeti, ali, bogami, ništa. Bavimo se uglavnom stočarstvom, pomalo poljoprivredom, ali sve je to slabo. A ovdje je priroda, čist zrak, divan ambijent. Kad bi otvorili ovdje rudnik i kad bi bilo posla, ja šta bi se ljudi vratilo. Imam drugog sina u Njemačkoj pa mi kaže da bi se već ujutro vratio kad bi bilo bilo kakvog posla ovdje u Varešu.”

Međutim, u Pogaru ima i onih koji uopće nisu optimistični o pitanju pronalaska zlata u blizini njihovog sela. “Mislim da je ovo ista priča kao i za Kosovo. Ne znam koliko hiljada tona zlata ima na Kosovu. Tako makar predviđaju. I ovdje je ista priča. Naivan narod ima nekakve nade. Nema ovdje ni dobrote, ni boljitka, ni ničega. Mi nešta vrtimo, radimo, i sve ukrug. To je pukla priča da su našli ovdje zlato. Ako bude kod nas da stvarno nađu zlato, bolje nam je onda ići i masovno seliti odavde. Nikome to dobra neće donijeti”, poručuje jedan stanovnik Pogara.

Nakon sela, spustili smo se u grad u potrazi za jelom i sagovornicima. Posao je preduhitrio jelo. Naišli smo na Senada i Envera, dvojicu sredovječnih Varešana koji su bili raspoloženi za razgovor. “Vjerujem da tu ima zlata, jer Austrougari su imali 100 godina koncesiju na ovo područje i ona je prije par godina, ako se ne varam, istekla. Oduvijek je Vareš bio rudarski grad. Bilo je tu zlata, srebra, barita, olova, željeza, cinka, svega tu ima, samo nema više ljudi. Vidite, ove istražne radnje će trajati još najmanje dvije-tri godine. Dok se sve to onda pokrene, i to će trajati par godina. Eh sad, koliko će stanovnici Vareša od svega toga imati hajra, to je već druga stvar. To je sve privatno i vi više nemate takvu situaciju da se u jednom rudniku zaposli između dvije i tri hiljade ljudi. Sada je tu tehnologija koja radi veliki dio posla, a kojom upravlja svega par stotina ljudi”, objašnjava Senad.

“Od toga sigurno nešto ima, samo je pitanje koliki je obim svega toga, ništa više. Ali, bilo kako bilo, upalila se kod ljudi jedna sijalica nade, a dok se ljudima daje nada i dok vjeruju u nešto bolje, sve vrijeme će tu postojati i neka pozitivna energija. I to je važno. Narod se nada, džaba je. Vareš je i prije bio doseljeničko mjesto. Otvoren je tu bio rudnik i tu su svi dolazili da rade. Ljudi iz slabije razvijenih naselja dolazili su u Vareš tražeći glavi selameta. Mi svi znamo zapadnjački mentalitet. Oni neće uložiti velika sredstva ako nisu sto posto sigurni da od toga neće imati debele koristi. A ako oni budu imali koristi, onda će sigurno i grad Vareš ugledati bolje dane. Lokalna uprava će također tu imati koristi, a to će se odraziti na cijelo društvo u Varešu”, nastavlja Enver.

Senad se prisjeća vremena kada se u Varešu nije mogla pronaći soba za unajmljivanje. “Recimo, oženite se. Ma nema nikakve šanse da nađete makar sobu, a kamoli cijeli stan za rentanje. Doslovno niste imali gdje u gradu živjeti jer je sve bilo krcato i puno. Sve je to radilo u rudniku i u željezari. Također, bilo je tu ljudi i u šumarstvu. Iz Pogara su dva puta autobusi dovozili preko stotinu ljudi da rade, i to svaki dan, a sada, ne znam imate li ih sve skupa stotinu da tu žive. Eto, sad je Breza velegrad za Vareš, ali mislim da smo mi mentalitetom uvijek bili grad kulture, u kojem smo imali brojna kulturna udruženja. Imali smo orkestre, košarkaški klub, teatar, bazen. Pa eto, prvi klub liječenih alkoholičara bio je upravo u Varešu, i to datira još iz 19. stoljeća”, kaže Senad te dodaje da je s 24 hiljade stanovnika prije rata Vareš sada spao na, po posljednjem popisu, devet hiljada: “Ali i to je daleko od toga. Ako imate trenutno preko šest hiljada ljudi u Varešu, ja glavu stavljam na panj. Vidi se to i po školama, vidi se to po svemu.”

Senad i Enver na rastanku su nam rekli da su najbolji ćevapi u Varešu u ćevabdžinici pored džamije. Kada smo Nihadu Pariću, vlasniku ove ćevabdžinice, kazali da dolazimo iz Sarajeva, zamolio nas je da nikako ne spuštamo kriterij kojeg su sarajevske ćevabdžije tokom proteklih stoljeća podigli na najviši nivo, te da otvorenog uma i srca probamo, a kasnije sasvim iskreno damo svoju kritiku o njegovom specijalitetu. Gazda je bio samouvjeren, a ćevapi su bili zaista ukusni, čemu je možda doprinijela i činjenica da čitav dan nismo haman ništa jeli. “Vareš je 1988. godine u bivšoj Jugoslaviji bio na četvrtom mjestu po ličnom dohotku na broj stanovnika. Tada smo imali 30 posto uvozne radne snage, jer stanovnici Vareša nisu mogli pokriti sav posao. Opće je poznata činjenica da u to vrijeme nijedan student iz Vareša nije bio a da nije imao stipendiju. Sada, kad se to toliko drastično srozalo, ne znamo kako zadržati mlade da ne idu u druge gradove i u inostranstvo. Kada su ovi počeli s ovim testiranjima i iskopavanjima, stupio sam u kontakt s jednim od njih, pa sam ga pitao kako će osigurati radnu snagu. Znaju li oni uopće koliko u Varešu ima ljudi koji su sposobni za rad? Sve je skoro otišlo. Vidite, ako oni radnicima stvore dobar radni ambijent, oni će dolaziti iz svih dijelova BiH”, nada se Parić, te dodaje kako je i stari sistem imao svojih mahana:

“Meni u onom sistemu nije odgovaralo što sam radio k'o konj, a onda mi na kraju mjeseca dođe kolega i kaže: ‘Eto, šta ti znači što si ti toliko radio kad na kraju mjeseca i ti i ja primimo haman istu plaću?!’ Ja mu onda kažem da on nije zaradio plaću, već da je došao samo da je primi. Zbog toga sam najviše još u onom vaktu otišao u privatni sektor.”

NEKADA JE BESPOSLENOST BILA SAMO U BIROU ZA ZAPOŠLJAVANJE

Nihad se dobro sjeća vremena kada u Varešu nije bio niko nezaposlen, te kako su se stalno morali podnositi zahtjevi iz komiteta kod predsjednika općine da idu u Lukavac i u druge gradove kako bi pronašli novu radnu snagu. “Jednom tako dođe neki momak na biro za zapošljavanje, a biro radio ujutro od sedam do jedanaest, ko kad za njih nije bilo nikakvog posla. Kaže im da je došao da traži posao. Ovi ga pitaju šta bi radio, a on im kaže da mu otac radi u šumarstvu, pa su mu rekli da ovdje dođe po potvrdu kako bi mogao raditi s ocem. Pitaju ga koliko ima godina, kaže on njima sedamnaest. ‘Da makar imaš osamnaest’, odvrati mu jedan službenik. Kaže momak: ‘Ma otac mi je motorista, a ja ću s ocem to raditi, pa su mi rekli da može kad ću već biti s ocem, nema veze što imam sedamnaest godina.’ I čovjek mu da potvrdu, šta će, nije ga mogao gledati da bude na birou, kažem vam.”

U ćevabdžinici je pored nas ručao samo jedan čovjek, stanje nesrazmjerno kvalitetu ćevapa. A i cijeli grad je izgledao prilično otužno. Profesor je matematike u gimnaziji u Varešu. Zove se Marinko Šolak. S dubokim uzdahom prisjeća se kako se nekada u gimnaziji radilo u dvije smjene i međusmjeni. “Poslije rata radimo samo u jednoj smjeni, a poslije završene škole dosta đaka ode da radi van Vareša, većinom u Sarajevo. To je sve rat donio. A prije je u Varešu i kulturni život bio zaista na nivou, imali smo kamerni, džez-orkestar, limenu glazbu također. To je bilo između pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća”, tugaljivo će Marinko. Razveselio ga je Nihadov komentar kako je košarkaški tim iz Vareša, čiji je trener bio upravo Marinko, bio jedan od najboljih timova u tadašnjoj Bosni.

“To je bilo u najbolji vakat košarke u bivšoj Jugoslaviji i bili smo dogurali do prve lige. Za to sam dobio i usmeno priznanje koje sam čekao duže od 35 godina. Kažu mi da sam u Varešu bio stvorio najbolju ekipu koja će ikada zaigrati, a ja sam im bio trener. A inače sam igrao kao desno krilo. Trebao s Mirzom Delibašićem igrati, bio pripreman a da za to nisam ni znao. Ali, u ono doba sam bio malo ters pa nisam imao strpljenja za nekakva odugovlačenja. Na kraju sam odustao i rekao: ‘Odoh ja u Vareš praviti košarkaški tim’, i tako je i bilo”, tvrdi Marinko.

Platili smo ćevape, a na vratima nam Nihad Parić nabaci materijal za razmišljanje na putu do Sarajeva: “Bilo u njemu zlata ili ne, Vareš je veoma interesantan grad, pogotovo u ovom vaktu. Na njemu bi se mogle praviti sve moguće implementacije. Treba da dođu ljudi i da vide kako se ovdje lijepo živi, u skladu i harmoniji, gdje nema nakih škola pod nakim krovovima. Ovdje vlada posebna pristojnost i kultura, tačno ni sam ne znam zašto je to tako, a tu sam proveo čitav svoj životni vijek.”

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!