Književnost nije radi zabave i ubijanja vremena, već da vuče naprijed

Ljudska zajednica, od dogme praveći svetinju, naprosto bi se uštavila, a slobodna književnost ta je koja ne trpi nikakvu ustajalost i u život unosi svježinu. Stoga bih, prvenstveno mladim stvaraocima (kojima najprije savjetujem da u poslu budu od juriša), poručio da ne pristaju ni na kakve stege, uniformisanost i krute propise

Razgovarao: Esko MURATOVIĆ

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, prvi dobitnik nedavno ustanovljene nagrade “Husein Bašić”, rodio se 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Studij književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do danas je objavio romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, te pripovijest Žena s tromeđe. Zastupljen je u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke, kao i crnogorske proze. Sijarić je dobitnik i drugih značajnih nagrada, kao što su: “Ćamilovo pero”, koje dodjeljuje Bošnjačko nacionalno vijeće u Sandžaku, nagrada Izdavačke kuće “Bosanska riječ” za roman godine, nagrada Radija Bosne i Hercegovine za radiodramu, dvaput zaredom prva nagrada na Susretima “Zija Dizdarević” za pripovijetku.

Rukopis Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Fonda otvoreno društvo BiH za 1998. godinu, međutim, autoru nagrada nije uručena iz formalnih razloga. Taj je slučaj doprinio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini, a drugo u Crnoj Gori, gdje je poslije objavljeno i treće izdanje. Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama koja je osvojila značajna priznanja i nagrade. Safet Sijarić živi i stvara u Godijevu i u Sarajevu.

STAV: Ove godine Vam je Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori dodijelilo nagradu “Husein Bašić”, ustanovljenu povodom obilježavanja deset godina rada Vijeća. Imali ste čast postati prvi dobitnik ove književne nagrade. Šta za Vas znači ovo priznanje?

SIJARIĆ: Znači mi mnogo, i to iz više razloga. Prvo, što je došlo od mojih najbližih (kojih se ono što pišem najviše i tiče), a dobijeno je u vrijeme kada, nažalost, sve rjeđe uspijevam biti među svojima, te sam svakog zanemario, ali se preko toga prešlo očito cijenjenjem mog književnog djela, a ne postupaka. Neki moji noviji naslovi (npr. Žena s tromeđe) mogu se doživjeti i kao apolitični, a pojedini su mi (Udar orla i ponajviše Brod na Bistrici) takvi da sam se mogao i zamjeriti narodu, ali se, vidim, imalo razumijevanja i tolerantnosti, što pokazuje da se u Crnoj Gori, ipak, civilizujemo, i to me posebno raduje. Nadasve mi mnogo znači to što sam prvi dobitnik novoustanovljenog priznanja, što je svakako velika čast (mada i breme koje valja dostojno kroz vrijeme nositi). A sretan sam i zato što dobijeno priznanje nosi ime ponajdražeg mi književnika. Pa još i čovjeka (da otkrijem i to) koji je u vrijeme kad se poteško objavljivalo bacio oko na prve retke jedne moje priče u rukopisu (danas pod naslovom Stari pastir) i smjesta predložio da je pošaljem pljevaljskim Mostovima, pa možda ju je i lično preporučio redakcijskom odboru. Tekst je ondje, srećom, ostavio takav utisak da mi je urednik Huzeir Bećović brzo telefonom javio kako je priča za njih takva da je ubačena preko reda. Istina, tekst je po objavljivanju brzo primijećen, a od čitateljstva srdačno prihvaćen.

Priznat ću ovdje da je Husein Bašić za mene i uzor kakvog nijesam baš vrijedan. Naime, zadivljuje me, a kao jednu lijenštinu i skanjetalo i zasramljuje kad pogledam koliko je taj čovjek za života uradio. (Kao autor tolikog opusa proze i poezije i sakupljač narodnog stvaralaštva – najmanje za dvojicu. A dodamo li još rad u prosvjeti i potom obavljanje visoke funkcije u kulturi – onda bar za trojicu.) Isto tako me, kao jednog lukavka i sebičnjaka, zadivljuje koliko je srca imao i snage dao za spašavanje nacionalnog duhovnog blaga od zaborava. U onim najdramatičnijim godinama, devedesetim, mogao je, također, svakome biti primjer kako se zastupa svoj nacion a da se pritom ne bude drugoj strani odbojan, već cijenjen i uvažavan i među samim protivnicima. Sa svojim susjedima Crnogorcima i Srbima (barem onima s kojim se tako u datom trenutku moglo) nije olabavljivao i kidao veze već ih je učvršćivao, ne zanemarujući već, zapravo, jačajući stara prijateljstva, što je bio i najbolji način da se pomogne svom narodu u njegovoj samoodbrani.

STAV: Možete li napraviti paralele između dvaju velikana bošnjačke književnosti rođenih na istom prostoru na kojem ste se i Vi rodili – Ćamila Sijarića i Huseina Bašića?

SIJARIĆ: Veličanstveni moj prezimenjak ostao je posebna književna pojava. Ali će i ime Huseina Bašića, pogotovo u okviru bošnjačkog korpusa, ostati da živi trajno. Ne samo zato što je Bašić u našoj kulturi prisutan i kao veliki spasilac narodnog književnog blaga već i zbog tematike koju forsira u silnom svom spisateljskom opusu. To su dvije najsudbonosnije naše teme: ratna stradanja i muhadžirluk. Ne samo mene lično već i narod naš prilično je čudilo zašto Ćamil Sijarić, koji je uz balkanske ratove ostao bez oca, kao pisac zaobilazi to vrijeme. Malo se varaknuo i od godina stradanja našeg naroda potkraj i nakon Prvog svjetskog rata, kad je ostao i bez djeda. Da i ne govorimo o Drugom svjetskom ratu, kad mu je Bihor doživio strašni pogrom i paljevinu. Da li je sve to bilo suviše bolno i preteško za jednu takvu besprimjerno lirsku dušu da bi se mogla s tim nositi ili se u dato vrijeme nije imalo hrabrosti to dirati? Ne znam, ali nedavno je ipak uhvaćena jedna posthumno puštena priča pa se obnađujem da može još nešto takvo izbiti iz njegove zaostavštine.

STAV: Kako iz današnje perspektive gledate na svoje početke u okvirima nekadašnje jugoslavenske književne scene?

SIJARIĆ: Prvu priču objavio sam bez teškoća u jednom listu kao student u Sarajevu 1975. godine. Međutim, već je moja druga priča dovela do reakcije nekog aktiviste iz unutrašnjosti, koji je poslao otrovno protestno pismo redakciji časopisa u kojem je priča objavljena. Pitao se kako su se usudili pustiti u javnost nešto tako nihilistično “u najvećem jeku socijalističkog procvata i razvoja društva”. Treću priču se urednik – pametan jedan pjesnik koji se bio zakleo da će pisati samo ljubavne stihove – nije usudio štampati u svom listu (da li sam od nekog bio već označen i stavljen pod nadzor?), nakon čega je objavljivanje mojih tekstova stalo. Nakon studija sam, ne našavši stalni posao u Sarajevu, morao odseliti u provinciju, gdje sam se poduže vrijeme davio.

Ako izuzmemo činjenicu da nije bilo dopušteno svašta reći, spisateljska profesija bila je priznata, udostojena i zaštićena – jesu li vam i tri stiha bila objavljena, tražili su od vas žiro‑račun za isplatu honorara, a jeste li bili pozvani da negdje nastupite, ako ste išta značili, i kola su znala doći po vas. U usporedbi s tim, današnji pisac je omalovažen i ponižen, doveden u poziciju da gleda hoće li se ko smilovati da mu udijeli nešto kao “honorar”. Drugo, država je ranije bila veća, pa samim tim i šire polje za književni rad – nije vas susretala rampa na svakom koraku. Moglo se, zahvaljujući “nacionalnom ključu”, doći na red i do neke nagradice, ali opet se imao nekakav glupi kompleks niže vrijednosti (što smo “poturice”, te što nijesmo masovnije stali pod crvenu petokraku uz julske ustanke četrdeset prve i sl.), kompleks na koji nijesu bili imuni čak ni najuspješniji pa su se kao čičak kačili za najdominantniji nacion. Danas smo, barem po tim pitanjima, ravnodušniji. Ni suviše postiđeni, ni suviše ponosni – taman.

STAV: U Sarajevu ste 1998. godine na anonimnom konkursu dobili prvu nagradu za roman Rod i dom od Fonda otvoreno društvo BiH, a onda Vam je nagrada oduzeta jer niste imali bosanskohercegovačko državljanstvo. Poslije toga ste, ipak, primljeni u članstvo Društva pisaca Bosne i Hercegovine, u čijem Statutu također stoji da se mora biti državljanin Bosne i Hercegovine. Kako to objašnjavate?

SIJARIĆ: Upravo je ovih dana konačno obnovljena i puštena u rad poznata sarajevska žičara, ali čujem da stranci plaćaju triput više. Iskočio bih s porodicom na zrak, ali moja karta će koštati koliko sve ostale. U kući mi u polušali savjetuju da ne pokazujem legitimaciju no člansku Društva pisaca BiH. Tačno je to sa Statutom Društva pisaca, međutim, književni krugovi su, ipak, fleksibilniji od krute državne administracije. (Bilo je, naime, i tu povuci-potegni, ali je, s obzirom na tadašnji poratni haos na našim prostorima, prevagnula ljudskost i širokogrudnost većine kolega.)

STAV: Neki Vas smatraju i zavičajnim piscem, zbog čega? Šta za Vas znači zavičaj?

SIJARIĆ: Obrni-okreni, ja sam prije i poslije svega – Godijevac, Bihorac, Sandžaklija (ma koliko ovo treće danas moglo biti po mene i neprijatno). Ondje sam rođen, a ondje se i danas “pišem”, drugdje sam, ipak, manje-više stranac, došljak, imigrant. A i po svojoj sam spisateljskoj geografiji uglavnom zavičajni. Skoknem ja katkad i perom ondje gdje sam fizički, ali što čepnem na asfalt i beton, izgubim se među zidovima i prolaznicima, autima i motorima, tramvajima i trolejbusima, vozovima i brodovima, kao nekad kad sam u opancima pošao u svijet. I čini mi se da nijesam više pisac, već, u najbolju ruku, kao neki skromni putopisac.

Šta za mene kao živa stvora znači zavičaj, najbolje znam kad nijesam ondje. Pa nerijetko se i u dragom svom Sarajevu, šeheru koji sam svojevoljno izabrao, sjetim riječi mog imenjaka i kolege po peru, Vrbičkog, koji zna reći: “Što si dalje od rodne kuće, to ti teže u životu.” No, koliko i mogu kao insan bez zavičaja, kao pisac ne mogu jer ondje su mi moja vrela. U svem sarajevskom mravinjaku nešto me inspiriše jednom u godini, a u tihom rodnom kraju svakog dana.

STAV: Jeste li od onih pisaca kod kojih fabula sebe samu gradi ili unaprijed znate “šta će biti”?

SIJARIĆ: Ne bih rekao da ja tragam za inspiracijom, idejom ili temom, već neki slučaj, događaj, lični doživljaj ili nečija ispovijest, nečije sjećanje, katkad i jedna riječ, samo upali u meni – i ne pitajući me – nekakvu “svjećicu” koja mi posvijetli pred očima, kao kad uz noćne grmljave svitne ili čak zatreperi svjetlo i otkrije krajolik u mraku. Potom budem ostavljen sam u nekoj tmini i tišini s tom slikom u sebi. Iako mi se u času bljeska učini kao da mi se sve otkrilo, da sam sve jasno vidio (kao što uz sijev munje u noći vidimo i svaku travku pred sobom), moram naknadno ipak da progonim kroz nekakva cjedila detalj po detalj, dok sve do kraja ne postane za moje oči čisto i bistro. Inače, najviše me plijene i nadahnjuju pričanja našeg naroda o najdramatičnijim trenucima iz prošlosti, kad je bilo “stani-pani”, a pritom i sami nenadmašni jezik našeg podneblja.

STAV: Šta bi svako društvo trebalo imati u vidu kada govorimo o književno-umjetničkom stvaralaštvu? Kakvu poruku, bez obzira na sve, šaljete mladim stvaraocima?

SIJARIĆ: Valjalo bi jednom shvatiti da književnost nije radi zabave i ubijanja vremena već da vuče naprijed. Ljudska bi se zajednica, od dogme praveći svetinju, naprosto uštavila, a slobodna književnost je ta koja ne trpi nikakvu ustajalost i u život unosi svježinu. Stoga bih prvenstveno mladim stvaraocima (kojima najprije savjetujem da u poslu budu od juriša) poručio da ne pristaju ni na kakve stege, uniformisanost i krute propise. Sjetimo se renesanse – kad je to ikad bilo, a mi ovdje i danas prihvatamo srednjovjekovne lance i mengele. Razočaran sam kad vidim današnje zapanjujuće vraćanje mladih u neke prastare, zahrđale ideološke okove. Najviše me se gadi kad primijetim da i neko tobožnje književno pero to zastupa i podržava. Mladi leptir, kad ne bi upro krilcima, zauvijek bi ostao zarobljen u svojoj čahuri.

PROČITAJTE I...

Dobitnik nagrade “Počasno Srce Sarajeva” na ovogodišnjem 24. Sarajevo Film Festivalu turski je režiser i jedan od najvažnijih filmskih autora današnjice Nuri Bilge Ceylan. Osim ove nagrade, koja je Ceylanu dodijeljena u znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, ali i zbog velike podrške koju je tokom svih ovih godina pružao Sarajevo Film Festivalu i Bosni i Hercegovini, ovaj režiser bio je i počasni gost programa “Posvećeno”

Status Bošnjaka u Srbiji i status Sandžaka je neriješen, i to je suštinsko opredjeljenje Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka. U tom smislu se i očekuje podrška od Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci Bosne i Hercegovine i Bošnjaci Sandžaka čine jedinstveni nacionalni korpus. Za nekog u Sandžaku veoma je značajno da se pruži podrška od strane najjače bošnjačke političke stranke u Bosni i Hercegovini. Poruka najviših predstavnika SDA Bosne i Hercegovine je od velike važnosti i značaja”, smatra politolog Fijuljanin, komentirajući za Stav posljednja politička dešavanja u Sandžaku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!