Knjiga koja dokazuje da bošnjački kulturni prvaci nisu željeli prekidati spone s Turskom

“Turska književnost u bosanskohercegovačkoj periodici”, Institut “Yunus Emre” Sarajevo, 2017, 978 str.

U izdanju Instituta “Yunus Emre” u Sarajevu objavljena je nedavno knjiga Turska književnost u bosanskohercegovačkoj periodici. Riječ je o djelima turskih autora (roman, pripovijetka, poezija, drama) čiji su prijevodi od 1895. do 1942. objavljivani u časopisima Behar, Biser, Gajret, Bosanska vila, Nada i Novi Behar. Prema riječima priređivačica ovog izbora, Azre Ibrulj i Eldine Memić, među prevodiocima se najviše ističu Musa Ćazim Ćatić, Safvet-beg Bašagić, Aleksa J. Popović, Ahmed Šerić i Salih Bakamović. Priređivačice u predgovoru otkrivaju i da su uvrštena djela iz različitih književnih perioda turske književnosti, ali i tada svojevrsne časopisne ekskluzive, kao što je bilo prevođenje prvog turskog historijskog romana Džezmija Namıka Kemala, ili romana Ognjena košulja Halide Edib Adıvar i romana Tajne Ahmeta Mithata Efendija, zatim drama Domovina Namıka Kemala, poezija klasika turske književnosti Tevfika Fikreta i Recaizadea Mahmuda Ekrema, pripovijetke Halida Ziye Uşaklıgila i Yakupa Kadrije Karaosmanoğlua i tako dalje.

 

Nacionalna drama i bogatstvo u isto vrijeme

Bošnjački i bosanskohercegovački književnik Musa Ćazim Ćatić, urednik časopisa Behar i Biser, u ovoj knjizi nam se otkriva kao iznimno zainteresirani prevodilac s turskog jezika. Pjesme turskih pjesnika koje prevodi direktno nam otkrivaju njegova lična čitanja i interese čiji se simbolistički utjecaji mogu vidjeti i u njegovoj poeziji. Odnosno, idejnost i naboj tadašnjih savremenih strujanja u turskoj poeziji primjenjuje i Ćatić u svojoj poeziji. Međutim, krivo bi bilo reći da je turska poezija imala dominantni utjecaj na Ćatića. Prijevodi s turskog, kojima svjedočimo u časopisnoj produkciji koju izdaju Bošnjaci, a svjedočimo i kroz više desetljeća i više časopisa, događaju se u vremenima posvemašnje nacionalne bošnjačke drame. Refleksije te drame vidljive su u djelima i Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, ili prozi Edhema Mulabdića, Osmana–Aziza i Šemsudina Sarajlića… Vrijeme je to srpsko-hrvatskih pokušaja “nacionaliziranja muslimana”, vrijeme je to ukidanja bosanskog jezika, vrijeme je to kada Kallay pokušava provesti nacionalnu unifikaciju, vrijeme je to kada su Bošnjaci međusobno posvađani i izgubljeni u traženju vlastitih kulturnih kodova i identitetarnih oslonaca.

U tim procesima pod austrougarskom upravom mi svjedočimo premještanje kulturnih kodova s orijentalnog na zapadnoevropski kulturno-civilizacijski krug. Kada govorimo o političkom, vjerskom i društvenom identitetu, mi govorimo o drami, o snishodljivosti i izgubljenosti, ali kada govorimo o književnosti, mi govorimo o jednom prožimajućem bogatstvu. U to vrijeme Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Jovan Jovanović Zmaj prevode s njemačkog romantičarsku kvaziorijentalnu liriku i na njih vrše utjecaj Heine, Goethe i Uhland, a poeziju klasičnih i tada savremenih turskih i perzijskih pjesnika prevode Safvet-beg Bašagić i Musa Ćazim Ćatić. Prof. dr. Enes Duraković primijetio je da su to vremena burnih preobražaja i grčevitih nastojanja da se poetički sažmu i uzajamno prožmu kulturno različita pjesnička iskustva Istoka i Zapada, a Ćatićeva kratkotrajna životna putanja između Bosne i Istanbula, na jednoj strani, i Zagreba, na drugoj strani, ukazuje se i kao simbolična i plodotvorna topografija duha na razmeđima svjetova, kultura i epoha.

Dakle, mi govorimo o vremenima kada su bošnjački kulturni prvaci, koji su stvarali časopise Behar, Gajret, Biser i Novi Behar, a i sami bili književnici, pokušavali nadograditi okoštale forme tradicionalizma s Orijenta s poetskim strujanjima evropskog modernizma. Ipak, Ahmed Muradbegović 1926. godine o Safvet-begu Bašagiću piše da “orijentalizam u nama postoji i da ga mi samo možemo kultivirati i usavršiti višim općeljudskim vrijednostima, ali nikada iskorijeniti jer je ta struja orijentalne psihe i islamske kulture provijavala cijeli naš narod kroz pet stoljeća, stvorila jednu novu duhovnu komponentu”. I zato mi možemo reći da je bošnjačka politička drama, koja traje više od stotinu godina, u raznim intenzitetima do današnjih dana, u južnoslavenske književnosti unijela nešto očuđavajuće i opojno, u vidu orijentalne senzualnosti. I to je nešto autentično i proživljeno, ti književnici ne imitiraju Orijent, nisu s njime fascinirani, pa romantičarski i impresionistički bulazne u maniri orijentalističkih fantazmagorija o haremima i sultanima, oni taj Orijent žive.

 

Željeli su zadržati prirodne bliskosti

Pa otkuda ta časopisna živost u prevođenju s turskog jezika, ali i s arapskog i s perzijskog. Otuda što su Bošnjaci autentični evropski narod, ali i otuda što je turski bio kućni jezik u mnogim bošnjačkim kućama, kao i arapski i perzijski, te što se procjenjuje da je od oko 3.000 osmanskih pjesnika 300 bilo iz Bosne, što je na veličinu Osmanskog carstva nevjerovatna brojka. Očito je da su bošnjački kulturni prvaci iz prošlosti u svojim uredničkim politikama promovirali nužnost očuvanja tradicionalnih vrijednosti i sadržaja, ali i potrebu njihove nadogradnje otvaranjem prema bogatstvu zapadnoevropske kulture. Treba reći i to da primjećujemo kod bošnjačkih intelektualaca i književnika iz tog perioda da su ljuti na Tursku jer se osjećaju traumatiziranim i ostavljenim. Bašagić piše patriotske antiosmanske pjesme. U njima nema austrofilije, Bašagić je naprosto ljut i razočaran Turskom što je Bošnjake ostavila bez njihove “vjekovne slave”. Bez obzira na to, spone se ne prekidaju i mi zasigurno ne govorimo samo o fascinacijama tadašnjih urednika turskom književnosti, mi govorimo o prirodnim bliskostima koje se pošto-poto, organski dakle, žele zadržati.

Bez ikakve sumnje možemo reći da je upravo to bila intencija reisa Džemaludina Čauševića, koji je 1906. godine preuzeo uređivanje Behara i od književnog lista uređivačku politiku okrenuo prema publicistici i ekonomsko-društvenim temama, a koje su se u tom trenu burnih političkih previranja činile bitnijim od književne produkcije. Uredništvo je tada, sasvim suprotno od dotadašnje narodno-slavenske uređivačke politike, u novom, deklarativno panislamističkom programu, istaklo turski jezik rekavši da je “on nama najbliži i s kojim nas vežu brojne uspomene, koji mi nikad zapustiti ne smijemo”. Ta vrsta uređivačkih smjernica, primijetio je Muhsin Rizvić u svojoj književnohistorijskoj monografiji o časopisu Behar, književno je osiromašila taj časopis jer je podosta saradnika bila solidarna s Mulabdićevom vizijom ovog lista. Tada se na dvanaest stranica teksta na zemaljskom, odnosno srpskohrvatskom jeziku, dodaju četiri stranice štampane arapskim slovima na turskom jeziku, uglavnom teološke sadržine. U sedmom godištu Behara vodile su se i žustre polemike vidljive i kroz naslove članaka poput Ima li mogućnost da se u našim krajevima omasovi učenje turskog jezika. Zanimljivo je da takav Behar prati slabi odaziv čitalačke publike u Bosni, ali neočekivano izaziva simpatije u Turskoj, gdje listovi s oduševljenjem pišu o Beharovom panturcizmu i panislamizmu.

U vremenima djelovanja časopisa iz kojih su za ovo izdanje “Yunus Emrea” izvađeni prijevodi s turskog neprestano imamo jednu svađalačku atmosferu i kontinuirane razlaze prohrvatski i prosrpski orijentiranih bošnjačkih književnika i javnih radnika. Ta se atmosfera prelijevala u časopise; hrvatski listovi Osvit, Nada, ali i bošnjački prohrvatski Behar, s jedne strane, a srpska Bosanska vila, Zora i bošnjački prosrpski Gajret, s druge strane. Društva i časopisi napuštali su se i naizmjenično preuzimali, a u svemu je sudjelovala ista grupacija od dvadesetak muslimanskih intelektualaca, možda bolje rečeno šaka jada intelektualaca od kojih je svaki ponaosob identitetarno iznutra razdiran.

Nažalost, Behar je svoj put završio kao hrvatski list, na hrvatskom jeziku, a pokušaj vraćanja turskog jezika i arebice reisa Čauševića govori o tome da Bošnjaci nisu željeli prekidati veze s Turskom i islamskim svijetom. Gajret je pokrenut 1907. godine profilirajući se na početku kao muslimanski i bošnjački, a završivši kao srpski list. Kao reakcija na sunovrat Behara 1912. godine, pojavljuje se u Mostaru list Biser Muhameda Bekira Kalajdžića, a u njemu veliki dio tekstova čine upravo prijevodi ponajviše s turskog, ali i francuskog. Uz Ćatića, s turskog prevode i ističu se Salih Bakamović, Ahmed Rešidkadić i Muhamed Zahiragić. Zanimljivo je da se javlja u Biseru u šest nastavaka i Schmidt Berta sa svojom studijom Pregled turske književnosti u prijevodu Jovana Palavestre, koji se potpisuje pod pseudonimom Faik. Biser se ugasio 1918. godine, nakon šest godina postojanja s prekidima, na kraju Prvog svjetskog rata, a bošnjački časopis Novi Behar (1927–1944) trajao je najduže, da bi se ugasio u vihoru Drugog svjetskog rata, kada je većina bošnjačke elite otvoreno deklarirala svoju nacionalnu pripadnost kao Hrvati islamske vjere.

Politički procesi bili su nezaustavljivi. Bošnjaci se nisu umjeli i mogli oduprijeti raznim prisvajanjima, što je rezultiralo time da su u periodu komunizma u školama učili ruski jezik, a prijevodi s turskog spali su na šačicu entuzijastičnih, ali izvrsnih pojedinaca uglavnom okupljenih oko Orijentalnog instituta u Sarajevu i Odsjeka za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

U današnje vrijeme nekima smeta što Bošnjaci u svojim školama kao izborni ponovno uče turski jezik. Isti ti kritizeri, uplašeni sablastima navodnog neosmanizma i radikalne islamizacije, posve su zanemarili činjenicu da je proces obostran. Bosanski jezik bio je u prošlosti jedan od službenih jezika Osmanskog carstva, a od ove se godine u turskom školstvu može učiti kao izborni jezik. Koliko je to bitan podatak, govori i činjenica da se hrvatski jezik i srpski jezik uče u zemljama u kojima postoji značajna dijaspora tih dvaju naroda, poput hrvatskih domovinskih škola u Njemačkoj, ali, koliko nam je poznato, ne postoji slučaj da se, osim na fakultetima, ijedan južnoslavenski jezik, poput sada bosanskog u Turskoj, uči kao izborni predmet u svim osnovnim školama neke zemlje. Ta vrsta uzajamnosti svakako će pogodovati i prevodilačkoj književnoj razmjeni u budućnosti ako će postojati svijest da u prevodioce i prevodilaštvo treba ulagati kroz izbor kvalitativnih kadrova i osiguravanje primjerenih finansijskih sredstava.

PROČITAJTE I...

Jedna poslovica kaže da se pravi kaligraf može prepoznati među drugim ljudima i po svom vanjskom izgledu, svojoj čehri, jer godine duhovnog usavršavanja nužno ostavljaju trag na čovjekovom licu. Mladi Abdulhak Hadžimejlić, rođen 1995. godine u Fojnici, kao da potvrđuje istinitost ove poslovice. Jedan je od najperspektivnijih mladih kaligrafa, i to ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima. Kaligrafijom se počeo baviti usput, prvu levhu uradio je tesarskom olovkom, a danas uči od najvećih svjetskih majstora, pobjeđuje na takmičenjima i svoje radove izlaže na velikim izložbama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!