Kleveta o korupciji najisplativiji je politički trend u BiH

Da li je kolateralna žrtva borbe protiv korupcije postala skoro svaka socijalna interakcija? Koliko, svakom od nas, stvara grč u komunikaciji promišljanje o budućnosti i napredovanju ako vjerujemo da je sve unaprijed izrežirano, dogovoreno? Imaju li smisao časnost i trud kada znamo da postoji mogućnost da nas se optuži da smo korumpirani ili da smo nekog korumpirali ako napredujemo

O čemu pričati kada nestane tema? Stara poslovica kaže: “Ako ne znaš o čemu, a ti kreni o vremenu.” Nova verzija dopunjava poslovicu riječima “i o korupciji”. Problem korupcije toliko je raširen da se ciklično pojavljuje i u domaćim i u svjetskim medijima. Prije dvije godine EU komisija procijenila je da su štete prouzrokovane korupcijom oko 120 milijardi eura. Kakvi su podaci za BiH, Hrvatsku, Srbiju, možemo slušati često, a o tačnosti statistike polemizirati ili slagati rečenice kao cigle. To nas neće odvesti u bolju situaciju, kao što ni izbrojati zvijezde nije trenutno bitno po tom pitanju. Važnije bi bilo postaviti prava pitanja. Ona na koja će svako, uzimajući okolnosti u kojima se nalazi, sam sebi odgovoriti. A najbitnije je: Koje su to kolateralne žrtve kampanje protiv korupcije? Da li su žrtve vjera ili povjerenje? Ili oboje? Sve valja razbistriti potpitanjima.

Postaviti pitanja

Da li je kolateralna žrtva borbe protiv korupcije postala skoro svaka socijalna interakcija? Koliko, svakom od nas, stvara grč u komunikaciji promišljanje o budućnosti i napredovanju ako vjerujemo da je sve unaprijed izrežirano, dogovoreno? Imaju li smisao časnost i trud kada znamo da postoji mogućnost da nas se optuži da smo korumpirani ili da smo nekog korumpirali ako napredujemo?

Koja je danas krajnja svrha prijateljst(a)va? Možda neka usluga koja nije korupcija? Ili je usluga ljudski plod prijateljstva? Koja to usluga više nije? Koliko nas troši svakodnevno preispitivanje o iskrenosti i drugih i nas samih? Koliko “košta” prijateljstvo? Kako pomiriti izreke Prijatelj je onaj ko ti u muci pomaže i, s druge strane, Zove me samo kada mu/joj nešto treba? Šta ako većina mojih prijatelja ode “trbuhom za kruhom” u inostranstvo? Ko će ostati da mu pomognem ili meni pomogne? Ima li druženje bez interesa svoju cijenu? Ako sve ima cijenu, da li išta, ama baš išta više ima vrijednost? Koliko mora biti velika usluga da bismo bili optuženi da smo intereždžije? Da li nam je “korupcija” postala olahka na jeziku optužba prema svakome ko je “iznad nas”?

Da li je razgovor o korupciji postao navikavanje na čvrstu strukturu u koju kokuzi ne mogu ući? Da li svjedočimo novoj kastinskoj podjeli društva na: 1. one koji su bitni, pa ih korumpiraju; 2. one koji (samo) pričaju da nikad ne bi pristali na korupciju i “usluge” i 3. one koji su nesposobni i nemaju novca da korumpiraju, te koje, stoga, niko nikad ne bi korumpirao?

Ako za uspješno igranje košarke nije presudna visina (eto, neka je čovjek samo visok iznad 190 cm), hoće li sutra svi viši od 205 cm optuživati za korupciju košarkaški savez jer ne igraju, a bili su potencijal? Ako je riječ o zaposlenju na položaj kojeg je mogao obavljati bilo ko, ne liči li cijela priča o “podobnim” na podjelu banana iz izreke Puno majmuna, malo banana? Zašto ne organiziramo izvlačenje lota za zaposlenje ako svi, manje‑više, ispunjavaju uvjete? Možda kakav “Big Brother”, pa ko pobijedi, neka radi! Zašto bi to mjesto morala dobiti “Pepeljuga”? Da li smo mi, koji živimo u Bosni, baš u situaciji odličnih šetača po “trnju”?

 “Pepeljuga-mentalitet” i spomenik korupciji

Da li bi baš svi mogli, svako od nas, osvojiti “zvijezde”, ali eto – zbog korupcije ne može niko? Eto, u Bosni, navodno, cijene samo one osobe koje krenu s dna. No, kada taj i uspije, da li pričaju da je korumpirao cijelim putem jer dolazi s dna? Nekada za opravdanje ništa nije dovoljno. Da li je sve ovo mentalno pretvorilo ljude u osobe koje same žele biti na pepelu, na dnu? Da odatle krenu, ali da prvo postanu posljednje fukare? Da budu oholi siromasi koji nikako da “krenu s dna”? Tada će im, valjda, priznati uspjeh ostali oholi siromasi. Zato je logična posljedica kukanje na sav glas kako ništa nije dobro i sakrivanje (svog) i unižavanje tuđeg uspjeha.

Takvi oholi siromasi vole mitove o uspjehu onih što su “krenuli s dna”. Taj način razmišljanja nazivam “Pepeljuga-mentalitet”. Takvima je dvorac državna institucija, a onaj koji dadne ugovor “zastalno” jeste “princ na bijelom konju”. Oni žive u “začaranom” svijetu budžetskih korisnika. U 00:00 čarolija nestaje. U tom se “filmu” ili bajci budžet prikazuje kao “dunjalučki Džennet”. Tu je i sigurna plata koja se neće promijeniti unatoč inflaciji. A u Tuzli je, kao “čarolija iz bajke u 00:00”, nestao simbol budžetskog dvorca prije tri godine.

Zgrada ministarstva Tuzlanskog kantona ili nekadašnjeg giganta “Sodaso” u Tuzli je 7. februara 2014. godine izgorjela. Ostao je pepeo i skalamerija. Spomenik problemu korumpiranog društva čija su posljedica korumpirani političari. Društvo je ovo koje voli cijelu priču o korupciji i bombastične izjave tipa: “Korupcija je ušla u sve sfere života u BiH.” A najtrendi su izjave da je korupcija “najveći sigurnosni izazov” i “opasnija od islamskog ekstremizma”. S njom je postepeno uništeno povjerenje i smisao svakoj komunikaciji, a ide se, kroz spominjanje ekstremizma, i ka uništenju identiteta islama kao vjere. I samo o temi korupcije svi nude neke odgovore. Samo o njoj nude grandiozne “zaključke”. Zaključke u obliku omči za vješanje. Omči na uzvičnicima od bandera.

Velik broj ljudi nesvjestan je da korupcije ima samo u državnom sektoru. U privatnom je samo kada mora platiti reket političarima ili inspektorima. Zbog toga je izgorjela zgrada ministarstva Tuzlanskog kantona jedan nezvanični spomenik. Spomenik neriješenog pitanja vlasništva nad izgorjelom zgradom koja sedam godina zjapi neupotrebljiva. Iako je kvadrat korištenja izuzetno skup, nema ko da naplati ili je u stečaju. Kao i u centru Tuzle, na mjestu nekadašnjeg kina “Centar” (ekvivalent bi bio poslovni prostor na Baščaršiji u Sarajevu). U čijem je interesu pat‑pozicija? Pat‑pozicija koja izgleda kao koloplet različitih ljudi i stvari: “Pepeljuga‑mentaliteta”, korupcije, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, nepoznavanja ingerencija i koječega. Mudri su ljudi davno rekli – uspješni ne čekaju povoljne okolnosti, nego ih sami stvaraju. Makar te okolnosti značile haos za ostatak svijeta. Pa čemu onda težiti uspjehu ako će “Pepeljuga-mentaliteti” posegnuti za klevetom o korupciji?

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!