KĆERKU KARA, SNAHI PRIGOVARA

Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama. Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće

Uvijek mi je to bilo neobično. Kakav je to govor? Majčin ili svekrvin? Izuzetni primjeri postoje za ovu izreku sročenu očito u desetercu kao intimni dio neke epske epizode (možda to u nekoj pjesmi i postoji, ali pamćenje me izdaje, ili to nisam ni pročitao. Dovoljna je pretpostavka). Narodna dosjetka. Iz života. Priča za pričom. Nasmijem se i sad, dok ovo pišem, kad se nekih sjetim. O nesnalaženju snaha, naprimjer.

Tako prekorena zaova (tj. muževa sestra) zna da majka pridošlicu u kući ne podnosi. Makar bila ljuba omiljenom sinu. Inače, porodični nazivi nam, od sredine do sredine, u jeziku koji oblikujemo i koji oblikuje nas objašnjavaju uobičajene likove i prizore na svoj način i na način života – i onda i sad. Bez obzira na promjene koje su se dogodile i koje se zbivaju svakog trenutka.

Ostala je tako u jeziku slika nekadašnje porodične kuće i svih onih koji su u kuću dolazili po golemim i tananim vezama. Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama.

Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće. Možda zato što oni koji se tim govorom služe smatraju da su u velikoj kući i, s obzirom da njome upravljaju, mogu govoriti tako da oni kojima je upućen prijekor znaju da to nije odistinski, a oni kojima je upućen istinski prijekor ne mogu ništa odgovoriti nego samo škrgutati zubima.

Bila svekrva ili svekar. Ili neko sasvim drugi s važnim porodičnim epoletama. Tako i u javnosti. Škrgutanje tu, doduše, liči na svračije noge, uši listova na ono što smo čuli i/ili načuli, a sve je skupa – uobičajena, svakodnevna kupusara, novinska ili prikrivena u elektronskim medijima.

Sad nešto više o velikoj kući. Jednim je dijelom pregrađena, kao što znate, ali pregrađivanje se, ovako ili onako, uz više ili manje galame, nastavlja. I svi se u tome trude izabrati svoj prostor.

Razgovarale jednom jetrve i odlučile pokušati poboljšati svoj položaj. Naravno, u velikoj kući. Tu je njihov svekar zauzimao vrlo važno mjesto.

– Mogao bi nešto učiniti i za nas – rekla je jedna.

– Učinio je – odgovori joj druga.

– Ništa to nije. Moglo bi se više.

I onda su malo šutjele. I razmišljale. Nije prošao ni dan-dva, a došla je jedna od njih svekru na posao, inače zaposlena u važnoj instituciji, nekako sva čudna i zamišljena. Moglo bi se kazati da je tužna.

Svekar se obradovao, ali odmah vidi da nešto nije u redu.

– Šta je bilo, snaho?

– Ogovaraju me na sve strane i na sve načine.

– Ogovaraju i mene. Nije to ništa.

– Nije to, ali razne podvale ozbiljnija su stvar.

– Naprimjer?

– Naprimjer…

I ispriča mu, gotovo šapatom, svoju mornu priču zbog koje, kako reče, noćima mirno ne spava. Stalno se budi i misli o tome.

– Oštrije!

– Molim?

– To je za oštriji način. Riješit ćemo to.

– Tako sam i mislila.

A svekar se gotovo nasmijao. Nasmiješila se i ona dok su pili kapučino i sok. Mužu žena, svekru snaha, ženama djeverova jetrva. Zaista za osmijeh.

I svekar se sjeti.

Maločas je vodio razgovor s jednim od svojih najbližih ljudi koji se žestoko založio za nekog ko je bio prokazan u vrlo važnoj oblasti života.

– Nije to tako – kazao mu je taj.

– Svi izvještaji govore da jeste.

– Znam, ali ima tu i preuveličavanja.

– I šta predlažeš?

– Pustiti ga. On će istjerati stvar na čistac.

– Svi kažu da je to propast. Nema im spasa.

– Pretjeruju. On zaista ima dobru ideju, potrebno je samo još malo vremena…

– Vidim da mu vjeruješ. Šta je on tebi?

– Šurjak. Inače, u potpunosti je naš čovjek. Ne bi učinio nešto protiv, nema tog iznosa. Zaista je odan i sposoban.

– Iznosili su se otud poprilični iznosi.

– I to je pretjerana priča. Smještena. Sve se nekako previše namjestilo…

Kao da se najednom probudio.

Snaha ga je gledala upitno.

– Nakupilo se umora?

– Nije to. Nečeg sam se sjetio. Nego, da mi popričamo o nekim kućnim stvarima kad smo se ovako lijepo našli…

– I ovdje se osjećam kao kod kuće.

– To i jeste naša kuća. Tako i jeste jedino ispravno. Kuda god pogledamo, razgledamo, zapravo, svoju kuću… – nizao je s nekim zanosom.

I onda su počeli razgovarati jezikom koji bi malo ko razumio. Ukućani naravno, a i punci i punice, te sva ona bulumenta koja ide uz njih. I to ne sve. Samo ono što se nekako tiče i njih. Tako je to s tim jezikom.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!