Kazneno djelo za koje niko nikada nije kažnjen

Prema Krivičnom zakonu Federacije BiH, raspirivanje mržnje negiranjem genocida kažnjivo je zatvorom od tri mjeseca do tri godine. U proceduri su usvajanja izmjene Krivičnog zakonika Srbije, prema kojem je kažnjivo djelo negiranja genocida u Kongu, koji su počinili Kongoanci, ali nije kažnjivo negiranje genocida u Srebrenici, koji su počinili Srbi

“Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica.” Ovako je 2007. godine govorio Milorad Dodik u emisiji Centralni dnevnik.

A kada je okrenuo ploču, predsjednik SNSD-a je na predizbornom skupu u Srebrenici 2012. govorio ovako: “Od Srebrenice se sve vrijeme pokušavalo napraviti loše mjesto za Srbe tvrdnjom da je ovdje počinjen genocid. Ja tvrdim da nije počinjen genocid! Nije bilo genocida! Postojao je plan prema kojem su nam određeni stranci i bošnjački političari htjeli nametnuti krivicu i odgovornost za nešto što nismo učinili.”

Predsjednik RS-a Dodik vjerovatno je jedina osoba u Bosni i Hercegovini koju je policija, tačnije Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), saslušala u okviru istrage koja je protiv njega vođena po kaznenoj prijavi zbog negiranja genocida u Srebrenici. Slučaj još nije okončan. Bilo je to 16. novembra 25016. godine. Dodika su kazneno prijavile članice Udruženja “Majke enklava Srebrenice i Žepe”, optužujući ga za izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, što je kazneno djelo definirano zakonom u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da je zakonska formulacija kaznenog djela nejasna, te da u ovom slučaju zakonom na državnom nivou nije direktno obuhvaćeno negiranje genocida kao kazneno djelo, teško je očekivati bilo kakav nastavak procesa.

U Federaciji BiH negiranje genocida u Krivičnom zakonu malo je jasnije definirano, ali i dalje nedovoljno precizno. Naime, izmjenama i dopunama Krivičnog zakona 2014. godine negiranje genocida označeno je kao krivično djelo. “Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji (…) javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, stoji u članu 163. Krivičnog zakona FBiH.

Kako to rade Švicarci

To, zapravo, znači da može biti procesuiran kada dođe u Federaciju BiH ko god raspiruje mržnju negiranjem genocida i ratnih zločina, bez obzira na to gdje učinio to djelo. Međutim, do sada se nije desilo da je bilo koji sud u Federaciji BiH donio ijednu presudu za negiranje genocida.

Problem kod izmjene Krivičnog zakona FBiH u vezi s negiranjem genocida jeste to što se svako protiv koga je podnesena kaznena prijava za raspirivanje mržnje negiranjem genocida može braniti time da nije imao namjeru da raspiruje mržnju, nego je samo iznio vlastiti stav o tome. To daje mogućnost negatorima genocida da nastave s negiranjem jer ne mogu biti kažnjeni zbog toga.

Međutim, tome bi uskoro trebao doći kraj. Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH usvojio je prije godinu Nacrt zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti, koji je predložio zastupnik Naše stranke Dennis Gratz. Zbog zastoja u radu Doma naroda sredinom prošle godine, ovaj zakon, kao i svi ostali, godinu stoji na hrpi zakona u Domu naroda. Gratz kaže da je nedavno tražio informaciju od Doma naroda o tome kada će zakon biti na dnevnom redu, ali nije dobio konkretan odgovor. Ima dosta zakona koji čekaju, pa je i taj među njima, odgovorili su Gratzu u Domu naroda.

On je za Stav kazao da je usvajanje ovog zakona dobro i zato što će se zakonski propisi na državnom nivou morati mijenjati jer moraju biti harmonizirani s entitetskim zakonima. Poznato je da Parlamentarna skupština BiH ne može usvojiti zakon kojim bi negiranje genocida bilo kazneno djelo. Parlament BiH, zbog protivljenja srpskih delegata, nije mogao ni usvojiti rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici.

“Neki su govorili da nije trebao novi zakon kada već imamo zabranu negiranja genocida u Krivičnom zakonu Federacije BiH, ali ja smatram da treba zato što je u Krivičnom zakonu bitna namjera, odnosno zašto je neko negirao genocid, a novim zakonom samo je bitna činjenica da li je to neko učinio. To znači da počinioci djela negiranja genocida neće više moći reći da ‘nisu imali namjeru raspirivati mržnju’. Sama činjenica da neko negira genocid, prema novom zakonu, bez obzira na to s kojom namjerom to učinio, kazneno je djelo”, kazao je Gratz.

Uostalom, kada odete u Njemačku i stavite “svastiku” (nacističko obilježje) i policija vas uhapsi, neće vas pitati je li to vaš modni stil, nego ćete zbog činjenice da nosite “svastiku” biti podvrgnuti zakonskoj sankciji, pojasnio je Gratz.

Negiranje genocida i ratnih zločina, ako su ta djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, bit će krivično djelo u Srbiji. Ministrica pravde u Vladi Srbije Nela Kuburović izjavila je da se to predviđa prijedlogom izmjena i dopuna Krivičnog zakonika.

Međutim, praktično, zabrana negiranja genocida odnosi se samo na dvije presude za genocid u Kongu, ali ne i na genocid koji se desio u Srebrenici. Obje presude koje se tiču zakona donio je Međunarodni krivični sud u Hagu – jednu protiv Tomasa Lubange, zbog regrutiranja djece‑vojnika mlađih od petnaest godina tokom sukoba u Kongu, a drugu protiv Germaina Katange, za masakr mještana sela Bogoro, u istoj zemlji. U Srbiji, od 1951. godine, kada je genocid uvršten u Krivični zakon, nije donesena nijedna slična presuda.

Dakle, srbijanski zakon ne odnosi se na presude Haškog tribunala, što znači da negiranje genocida u Srebrenici u Srbiji nije kažnjivo, ali je kažnjivo negiranje genocida u Kongu. To je ustvari neviđeni bezobrazluk, Srbija zabranjuje negiranje genocida u Kongu, koji su počinili Kongoanci, ali dozvoljava negiranje genocida u Srebrenici, koji su počinili Srbi.

Kako to rade istinske demokratske zemlje? Recimo Švicarska. Negiranje genocida u Srebrenici, prema švicarskom Krivičnom zakonu protiv rasizma, kažnjivo je djelo. Kod Švicaraca se, naravno, ono što je u zakonu napisano provodi u stvarnosti. Tako je državni tužilac kantona Waadt nedavno u slučaju “La Nation” prvi put u Švicarskoj okvalificirao negiranje genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini kao povredu Krivičnog zakona protiv rasizma.

Naime, dvojica autora fašističkog časopisa La Nation Denis Ramelet i Nicolas Araujo objavili su seriju članaka pod nazivom Medijski linč nad Srbima, u kojima su negirali genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini. Krivičnu prijavu protiv njih podnijeli su Društvo za ugrožene narode “Internacional” i švicarsko društvo za međunarodno krivično pravo “Trial”.

Najpoznatiji poricatelji genocida

Iako je nesporna historijska činjenica da je Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu masovne zločine počinjene u Srebrenici jasno okarakterizirao kao genocid, još uvijek postoje osobe koje to u svojim izjavama otvoreno negiraju.

Osim Milorada Dodika, koji je prošao put od priznavanja do negiranja genocida u Srebrenici, mnogo je onih koji bi se, kada dođu u Federaciju BiH, trebali suočiti s kaznenom odgovornošću zbog negiranja genocida. Recimo, ako dođe u Sarajevu, što se već neko vrijeme najavljuje, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić trebao bi odgovarati za negiranje genocida. Toma Grobar, bivši najbolji prijatelj ratnog zločinca Vojislava Šešelja, ne misli da je masakr više od 8.000 Srebreničana genocid. Svakodnevno iskopavanje novih masovnih grobnica i 12.000 ljudi koji se vode kao nestali za šefa Srbije nije stvarnost. “U Srebrenici se nije desio genocid. Riječ je o pojedinačnoj krivici pripadnika srpskog naroda. Srpski parlament je osudio ovaj zločin, ali nije kazao da je riječ o genocidu. Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja”, rekao je Nikolić.

Novoizabrani načelnik Srebrenice Mladen Grujičić uoči lokalnih izbora 2016. godine potvrdio je da nikada neće reći da se u ovoj podrinjskoj općini 1995. godine desio genocid te da to pitanje treba ostaviti historičarima i nadležnim institucijama da sude o njemu.

Profesor na Fakultetu sigurnosnih studija Univerziteta u Beogradu Darko Trifunović autor je izvještaja Vlade Republike Srpske u kojem se, također, negira genocid u Srebrenici.

Bivši pripadnik mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN) u Srebrenici Marco Van Hees iz Holandije otišao je tako daleko u ocjenama da je tvrdio kako su vojnici UN-a morali “zaštititi sebe od muslimana, a ne štititi muslimane od Srba”. Oni koji su 1995. godine bili u Potočarima sjetit će se da su Srbi, kada su ušli u Potočare, skinuli odjeću s holandskih vojnika, koji su ostali samo u gaćama i potkošuljama. Van Hees je sigurno jedan od njih, jedan od vojnika u gaćama.

Još jedan iz grupe negatora genocida jeste i Nebojša Malić, poznati srpski radikal koji živi u Americi. Riječ je o sinu Mirjane Malić, funkcionerke Socijaldemokratske partije BiH (SDP), bivše predsjedavajuće Skupštine Kantona Sarajevo i zastupnice u Parlamentu Federacije BiH. Malić je objavio veliki broj tekstova u kojima otvoreno brani Radovana Karadžića, negira genocid u Srebrenici i manipulira brojem Bošnjaka ubijenih u toj enklavi.

Noam Chomski, intelektualac, filozof, historičar, pisac i disident, govorio je mnogo puta o Srebrenici. U jednoj emisiji emitiranoj na BHT1, januara 2006. godine, rekao je: “Ne volim način na koji se koristi riječ genocid proteklih nekoliko godina. Ja više volim da korištenje te riječi ostavim za ono što mu je bila prvobitna namjena, posebno kada je u pitanju holokaust i u drugim slučajevima istinskih razaranja velikih razmjera usmjerenog na uništenje jednog naroda. Ja sam, recimo, isto tako koristio termin genocid za Ruandu, ali ga nisam koristio za zločine na Istočnom Timoru u isto vrijeme, gdje je 200.000 ljudi bilo pobijeno. Izbrisano je 1/3, 1/4 stanovnika uz podršku SAD, Britanije i Francuske, ali za to i za neke druge stravične masakre koji su se desili ja isto tako ne bih koristio riječ genocid. Srebrenica nije ni blizu tih razmjera. Tako isto, ne bih rekao genocid za zločine u El Salvadoru koji godinama traju i gdje je deset hiljada ljudi postradalo. Jednostavno se pojeftinjuje značaj tog termina.”

Režiser Emir Kusturica kaže sljedeće: “Sedam dana nakon kraja rata u BiH, u Francuskoj se na TV‑u i po novinama provlačila priča o 250.000 ubijenih muslimana u Bosni. Tada sam rekao da je nemoguće u sedam dana pobiti toliko ljudi. Čak ni Hitler, preko ustaša, nije uspio da u Jasenovcu ubije toliko Srba, nego im je trebalo mnogo vremena. Oni su to izvrnuli u umanjenje broja silovanih muslimanki, što je podloga za propagandnu igru koja je potpuno besmislena jer je nemoguće utvrditi broj silovanih muslimanki u ratu u Bosni. Moja ideja nije bila okrenuta prema uništenim životima tih silovanih žena, nego je bila moja reakcija na propagandu koja je vladala na početku rata, kada su srpska, muslimanska i hrvatska mašinerija radile na preuveličavanju.”

Šejh Imran Husein, islamski teolog i filozof, naveo je u poruci muslimanima u čitavoj regiji Balkana da zločin koji se prije dvadeset godina dogodio u Srebrenici nije genocid.

Pukovnik Thomas Karremans, zapovjednik holandskog bataljona, u Zagrebu je na prigodnoj konferenciji za štampu 25. jula 1995. godine pohvalio pripadnike Vojske Republike Srpske za veoma dobro isplaniranu i izvedenu akciju oslobađanja Srebrenice. Pukovnik Karemans naglasio je da je ta akcija bila usmjerena isključivo protiv muslimanskih jedinica, a nikako protiv pripadnika 13. pješadijskog bataljona iz Holandije, koji je bio stacioniran u Srebrenici. Srbi su vješto nadmudrili muslimanske vojnike, zaključio je Karemans. On je dan ranije za holandske medije izjavio da u Srebrenici nije bilo genocida. Još jedan od onih koji su ostali u gaćama.

Vojni analitičar Miroslav Lazanski tvrdi da je 1995. godine došlo do egzekucije određenog broja ratnih zarobljenika, što jeste zločin, ali nije i genocid ako se strogo pravno gleda na definiciju genocida.

Ovo je samo jedan dio onih koji negiraju genocid, a poznati su javnosti. Još je više onih koji pišu knjige i tekstove u kojima negiraju genocid i izvrću činjenice koje je sud utvrdio.

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!