Karen Armstrong, glas razuma

Britanka Karen Armstrong autorica je nekoliko knjiga, među kojima se izdvajaju Kratka historija islama (2000) i Muhammed: Prorok našeg vremena (2006). Dok je bila tinejdžerka, Karen je odlučila postati redovnica. Kasnije je napustila vjersku službu i odlučila istraživati duhovnu tradiciju Istoka. Nakon desetljeća rada, kaže da najviše žali zbog percepcije kakvu danas uživa islam na Zapadu. Tvrdi kako postoji duboko ukorijenjena averzija prema islamu na Zapadu koja datira još iz vremena križarskih ratova, kada je islam bio globalna supersila

Karen Armstrong nije previše sretna nakon što se desilo ono što je zagovarala već godinama, da se uvede embargo na isporuke oružja Saudijskoj Arabiji. Evropski parlament i Njemačka to su zatražili ovih dana nakon ubistva novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu. Historičarka religija već odavno kritizira Rijad zbog njegove uloge u ratu u Jemenu, ali prije svega zbog načina na koji je ova zemlja pomogla oblikovati današnju uopćenu sliku muslimana na Zapadu. Zbog toga što je vehabizam, manjinsku i ultrakonzervativna struju petrodolarima proširila kroz muslimanski svijet.

“Potpora koju su zapadne vlade dale Saudijskoj Arabiji učinila je mnogo štete muslimanskom svijetu”, kazala je Armstrong prošle sedmice u madridskoj “Casa Árabe”, gdje je održala predavanje o izazovima islama u modernom svijetu. “Širenje vehabizma”, dodaje, bilo je “neodgovoran čin” koji je “promijenio čitavu generaciju mladih muslimana”.

ISKRIVLJENA SLIKA

Ova 73-godišnja Britanka autorica je nekoliko knjiga, među kojima se izdvajaju Kratka historija islama (2000) i Muhammed: Prorok našeg vremena (2006). Dok je bila tinejdžerka, Karen je odlučila postati redovnica. Kasnije je napustila vjersku službu i odlučila istraživati duhovnu tradiciju Istoka. Nakon desetljeća rada, kaže da najviše žali zbog percepcije kakvu danas uživa islam na Zapadu. Tvrdi kako postoji duboko ukorijenjena averzija prema islamu na Zapadu koja datira još iz vremena križarskih ratova, kada je islam bio globalna supersila.

“Postojala je tada ista vrsta uznemirenosti u Evropi kakvu danas ljudi osjećaju u Sjedinjenim Državama. U 13. stoljeću su svećenici govorili o islamu kao nasilnoj religiji i proroku Muhammedu kao seksualnom pervertitu koji je imao nekoliko žena. Također, iskristalizirala se monstruozna slika Jevreja”, pojašnjava Armstrong. “Križari su pobili ogroman broj muslimana kada su ušli u Jerusalem 1099. godine. Bio je to gnusan pokolj, ono što su učinili je posljedica nametnute slike neprijatelja, od tada je postojala ideja o islamu kao o nasilnoj religiji.”

Evropa i danas na svojim plećima nosi taj teret, uspon isključivih nacionalista i utjecaj na javno mnijenje nakon terorističkih napada, što je, prema Armstrong, koktel koji podsjeća na razdoblje između svjetskih ratova, a na muslimane se već neko vrijeme gleda onako kako se gledalo na Jevreje prije Drugog svjetskog rata. “Ništa nismo naučili iz tridesetih godina 20. stoljeća. Imali smo Hitlerovu kampanju protiv Jevreja koja je završila holokaustom. Na kraju devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno smo imali koncentracijske logore u Evropi, u Bosni, ovaj put s muslimanima u njima. Ne možete nikad više reći nikad više”, kaže ona, podsjećajući na slogan nastao nakon nacističkog istrebljenja šest miliona Jevreja.

Bivša časna sestra Karen Armstrong prestala je vjerovati tokom studija na Oxfordu. Nakon toga, godinama je pokušavala izgraditi akademsku karijeru pišući knjige, scenarije i radeći kao televizijski voditelj. Neko je vrijeme bila u središtu pažnje medija kao osoba koja je oštro osuđivala Katoličku crkvu. No, nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine, shvatila je da se “ne može izolirati od problema u ostatku svijeta”, kazala je. “Amerikanci su pohrlili masovno u knjižare i kupovali s polica sve što ima veze s islamom. Bili su zbunjeni i ljuti, ali shvatila sam da su ti ljudi poput ptičica čiji su mali kljunovi otvoreni i gladni informacija.”

Svoju prvu knjigu o islamu Armstrong je napisala 1991. godine, kada je objavila Muhammed, biografija proroka. Nakon toga, napisala je nekoliko knjiga, ali američka publika najviše je bila zainteresirana za njezinu kratku studiju o islamu objavljenu 2000. godine. Bila je tražena jer je američka javnost očajnički pokušavala razumjeti razloge napada na New York i Washington. Armstrong kaže kako se ne može reći da je predvidjela napad: “Mom umu je tako nešto gnusno bilo nezamislivo”, ali kaže da je podsvjesno osjećala da će se nešto slično desiti. Muslimanska zajednica u SAD bila je ta koja ju je prva ozbiljno shvatila, ta koja ju je prihvatila kao teologa i mislioca, a ne kao “bivšu časnu sestru koja je napisala neke prilično provokativne knjige”.

Feisal Abdul Rauf, imam Al-Farah džamije u New Yorku, udaljene samo desetak blokova od Svjetskog trgovinskog centra, od 2001. godine nekoliko puta je organizirao njezina predavanja. “Ona je vrlo popularna u muslimanskoj zajednici jer ima sposobnost povezivanja muslimanskog gledišta sa zapadnom publikom”, kazao je jednom prilikom. “Jedna od stvari koje trebamo u globaliziranom svijetu jesu ljudi koji mogu poslužiti kao mostovi između različitih svjetonazora ili gledišta. Ne morate se složiti s islamom, ali je važno da ljudi razumiju. Karen Armstrong u tom smislu ima važnu ulogu.”

Imam Rauf kaže kako treba odati priznanje za hrabrost koju je Armstrong pokazala tih godina. “Ona je bila ta koja je naglašavala kako je Zapad pridonio boli ljudi u muslimanskom svijetu i zbog toga je bila na meti vrlo nepoštenih kritika. Ali ona je iskrena, ono što govori je tačno.” Podsjeća i na jezik kojim su neki konzervativni kršćani govorili nakon 11. septembra, na izjave kako je islam nasilna religija, a Muhammed terorista. Isto tako, dodatna opasnost za Karen Armstrong bila je to što je u nekim arapskim medijima bila pogrešno predstavljena kao osoba koja podržava bombaše‑samoubice.

PROLAZNA HISTORIJSKA FAZA

Armstrong zagovara slobodno istraživanje religija, što je potreba da se sazna dublje od novinskih naslova kako bismo razumjeli procese koji djelomično hrane fenomen terorističkih napada. “Pričamo o terorizmu, ali ne uzimamo u obzir ono što se događa u muslimanskom svijetu”, kaže Armstrong. “Kada se desio napad na redakciju lista Charlie Hebdo u Parizu 2015. godine, ‘Boko Haram’ je ubio 2.000 ljudi u Nigeriji. U Pakistanu je ubijeno 154 djece, a te stvari gotovo da nisu spomenute u štampi, to s nama nema veze. Kada se nešto dogodi muslimanima na drugoj strani svijeta, kao što se dešava Rohinjama, trebali bismo ostaviti cvijeće na našim ulicama kao što ga ostavljamo kada oplakujemo naše ljude. Ali to se ne dešava, Zapad odaje dojam da neki životi vrijede više od drugih.”

Armstrong insistira da je “džihadistički terorizam” zapravo “historijska faza koja će proći”, baš kao što su prošli napadi ateističkih ruskih revolucionara u kasnom 19. stoljeću ili samoubilački napadi “Tamilskih tigrova”. “Terorizam je uvijek sam po sebi politički, bio on vjerski ili ne”, kaže Armstrong, podsjećajući na malo poznatu činjenicu. Naime, psihijatar CIA-e koji je razgovarao s zarobljenicima u Guantánamu nakon 11. septembra zaključio je da samo mali dio njih ima tradicionalno muslimansko obrazovanje. “Većina ih je nedavno prešla na islam, nisu znali mnogo o njemu ili su postali religiozni kada su se pridružili pokretu.”

“Terorizam nema ništa više veze s Muhammedom nego što su križarski ratovi imali veze s Isusom. U islamu nema ničeg više nasilnog nego u kršćanstvu. U muslimanskom svijetu nije bilo antisemitizma, to je uvoz modernog doba. Dobili su ga od nas. Misionari su ga donijeli. A onda je došla izraelska država.”

Na pitanje šta je uzrok muslimanskog terorizma, Armstrong odgovara: “Kad su George Bush i Tony Blair otišli u Irak, pomislili su kako će modernost odmah povesti ljude u demokratiju. To nije nužno slučaj. U islamskim zemljama nije bilo samoodređenja. U Egiptu je između 1922. i 1952. bilo sedamnaest općih izbora, sve ih je osvojila stranka kojoj su Britanci dopustili da vlada. Demokratija je tamo bila loša šala. Sekularizam su uveli oficiri, i to na veoma nasilan način. Šah je pucao na stotine nenaoružanih prosvjednika u svetištu u Iranu jer nisu željeli nositi zapadnu odjeću. I mi smo na Zapadu dosljedno podržavali vladare poput Sadama Huseina koji su svojim narodima onemogućili svaku slobodu izražavanja. Sve je to pomoglo guranju islama u nasilje. Kada ljude napadnete, oni postanu ekstremni. Ali samo mali dio njih, zapravo, slaže se s terorizmom: 93% je odgovorilo ‘ne’ na pitanje u Gallupovoj anketi jesu li napadi 11. septembra bili opravdani, a razlozi koje su naveli bili su potpuno vjerski. Sedam posto ljudi koji su rekli ‘da’ obrazložili su to potpuno političkim razlozima.”

Armstrong kaže da je pomalo depresivno shvatiti, nakon čitanja njene knjige, kako je naša historija obilježena rijekama suza i krvi. “I bijedom, tlačenjem i nepravdom. I još uvijek smo nepravedni. Pogledajte ljude koji su utemeljili Sjedinjene Države, founding fathers, koji su rekli da su svi ljudi stvoreni jednaki i onda nisu imali nikakvih problema sa svojom savješću kada su posjedovali afričke robove. Sloboda je bila samo za Evropljane. I danas smo pohlepni zbog nafte. Dajemo ogromnu podršku Saudima, koji svojim ljudima ne dozvoljavaju ljudska prava. Svo nasilje 21. stoljeća stavljamo pod plašt religije, a ne želimo se baviti političkom situacijom. Bilo bi naivno misliti da ćemo ikada imati svijet bez rata. Ali napisala sam svoju knjigu ispunjena strahom zbog pravca u kojem svijet ide. Napravili smo bombe koje mogu uništiti svijet. Međunarodno pravo dopušta da, ako je vaš narod ugrožen, upotrijebite nuklearno oružje, čak i ako to sigurno znači da ćete uništiti vlastitu naciju. To je suicid. Ponašamo se poput bombaša-samoubice koji ide u napad znajući da će umrijeti”, kaže Armstrong, koja je komentirala i djelovanje političara poput Wildersa ili Marine Le Pen.

“Jedan od problema nacionalne države oduvijek je bila njena nemogućnost da tolerira manjine. To je bio uzrok nekih od najgorih zločina 20. stoljeća, primjerice holokausta. Zbog naglaska na jeziku i kulturi u nacionalnoj državi, nacija postaje vrhovna vrijednost. Nacionalizam nam ne pomaže shvatiti da živimo u globalnom svijetu. Više ne možemo priuštiti sebi da razmišljamo samo o vlastitoj zemlji, svijet više nije takav”, kaže Armstrong.

Karen Armstrong je, zapravo, više zabrinuta zbog “bolesti nacionalizma koju vidimo danas u Evropi” i navodi primjer Brexita, koji je, po njenom mišljenju, “znak pada” kontinenta. Ona uspostavlja paralelu s drevnim Rimom kako bi ilustrirala svoju tezu kako je dolazak na vlast Trumpa, Orbána ili Salvinija pokušaj održavanja primata Zapada. “Rimsko je carstvo bilo u silaznoj putanji kada su počeli birati careve poput Nerona ili Kaligule. Trump je simbol pada našeg društva. Kina i Indija izrastaju u nove svjetske lidere jer su Trump ili Theresa May najbolje što mi možemo ponuditi.”

 

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!