Karcinom izliječen prije više od trideset godina

Kako se Alije nije mogla pomiriti s prognozom, odlučila je svoju bolest liječiti narodnom medicinom. U posljednje tri decenije više puta radila je različite nalaze i preglede koji nisu pokazali bilo kakve simptome nekadašnje bolesti. Sve je u potpunosti uredno

Alije Ljubijankić živi u bužimskom naselju Radoč. Iako to izgleda prilično nevjerovatno, s karcinomom se dosta uspješno bori više od trideset godina. Aliji su doktori još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kazali da “od nje nema ništa” i da će živjeti još jako kratko. Međutim, ona i danas živi, i dalje je vitalna i pokretljiva. Kako se Alije nije mogla pomiriti s takvom prognozom, odlučila je svoju bolest liječiti narodnom medicinom, tragajući za ljekovitim travama od kojih je spravljala čajeve i lijekove, te koristeći se različitim “travarskim terapijama” koje je dobila od jednog narodnog ljekara.

I tako se ispostavilo da je karcinom koji je liječila na više načina uspjela i zaliječiti. Od tada do danas više je puta radila različite nalaze i preglede koji nisu pokazali bilo kakve simptome nekadašnje bolesti. Sve je u potpunosti uredno. Svih proteklih godina nastoji svoj organizam održati što zdravijim i jačim, ne prekidajući neke od terapija koje je i ranije koristila. Njen najveći zdravstveni problem danas je kičma povrijeđena u saobraćajnoj nesreći prije 27 godina. Sa 64 godine starosti, pored toga što uspješno brine o sebi, Alije često spravlja lijekove za okolno stanovništvo koje boluje od karcinoma, od bolesti želuca i sl.

NARODNA MEDICINA LIJEČI I NAJTEŽE BOLESTI

Alije navodi da je, nakon što joj je dijagnosticiran karcinom maternice, u bolnici u Bihaću imala dvije vrlo teške operacije. “Tada sam imala tridesetak godina. To je bilo sredinom osamdesetih. Bila sam jako smršala. Nisam imala ni trideset kila. Kosa mi je bila sva opala. Toliko sam se bila iscrpila da bez tuđe pomoći nisam mogla do vrata doći, niti išta rukom uzeti. Prilikom prve operacije izvadili su mi tumor teži od pet kilograma. Pa onda naredni mjesec još jedna teška operacija. Doktor koji me operirao u Bihaću rekao je mom rahmetli ocu i mužu da mi u Bihaću ništa ne mogu pomoći. Kaže: ‘Vozite je i spašavajte je. Ja ću vam dati uputnicu da je prebacite u Split. Možda joj tamo pomognu, jer mi ovdje ništa ne možemo.’

Onda sam otišla za Split, gdje sam primila pet hemoterapija. Tamo sam odlazila 4-5 mjeseci na hemoterapije i na kontrole. Nakon što sam počela primati petu hemoterapiju, jedna medicinska sestrica došla je u našu sobu. Imala je svoju kumu koja je ležala na susjednom krevetu. I ta sestrica joj je sugerirala šta sve treba trošiti od prirodnih lijekova koji bi joj mogli pomoći. Ja ležim, primam tu terapiju i sve čujem šta one pričaju. Iz tog sam razgovora shvatila da postoji dosta prirodnih lijekova koji mogu pomoći dosta više od onoga što se nudi u bolnici. Kad sam došla kući, nisam htjela više ići u bolnicu iako je moj muž više puta insistirao da odem. Kaže mi: ‘Ako ti šta bude, ne bih da na mene žališ.’ Rekoh: ‘Ništa se ti ne sikiraj. Nego, prirodnim putem ću se ja liječiti'”, kazuje Alije.

Nakon što je odustala od odlaska u bolnicu na kontrolu, u porodici su se počeli raspitivati za narodne ljekare. Alijin sin Safet kaže da su od nekog čuli za travara na Romaniji koji liječi razne vrste bolesti.

“Jedan prijatelj i ja odvezli smo majku kod tog čovjeka koji se zvao Jova Mijatović. On je izliječio mnoge poznate osobe, između ostalih, i sina američkog predsjednika Nixona. Kad smo došli, uzeo je ljekarsku dokumentaciju iz Bihaća i Splita. Nakon što je sve pogledao, konstatirao je da je u majke stanje dosta kritično, ali da je može izliječiti ako se bude strogo pridržavala njegove terapije. I on nam je tad dao punu vreću čajeva. Vreća je bila veličine pedesetkilogramske vreće za šećer. Unutar su bile razne kombinacije čajeva upakirane u male papirne vrećice. Na svakoj vrećici bila je numeracija. Na štampaćoj mašini nam je otkucao uputu kako i u kojoj količini da se uzimaju čajevi i ostalo što je bilo neophodno za liječenje. Majka je, čini mi se, takve tri vreće čajeva potrošila. Prvu smo donijeli kad smo bili kod Jove, a poslije sam išao po naredne dvije. Pored toga, taj travar dao je majci i upute za korištenje gaza, potom matične mliječi te plive od sijena.”

NAČIN LIJEČENJA

Za svoje ozdravljenje Alije se najviše zahvaljuje Bogu i prirodnim lijekovima. Službenoj medicini i doktorima zahvalna je jedino za uspješnu operaciju. U liječenju je, pored gaza i trava, koristila i pčelinje proizvode (med, matičnu mliječ i propolis), te sjemenke od žitarica. Dosta od navedenog koristi i danas, stalno strepeći da se bolest ne povrati.

“Prvo sam počela s gazom. Svako jutro sam pila po pola findžana destiliranog gaza. To sam počela odmah po povratku s Romanije. Na pola litre gaza dodavala sam dvije litre prokuhane vode i sve mućkala desetak minuta. Gaz koji bi se izdvojio iz smjese koristila sam kao lijek. Ja to popijem i poslije uzmem neku bombonu ili jabuku. A može se gaz nakapati i na kocku šećera. Od listova kunice i dvije bokvice, ‘muške i ženske’, pravila sam sok. To sam pila 33 dana. Kad sam sve to popila, postala sam vitalna k'o djevojka od dvadeset godina. A za vrijeme bolesti sam bila smršala k'o grana. Od tada nemam nikakvih problema s karcinomom.

Poslije sam nastavila piti taj napitak od kunice i bokvice jednom dnevno. Ujutro, prije nego bilo šta unesem u organizam, prvo popijem gaz, pa onda taj napitak. Taj travar s Romanije mi je rekao: ‘Majka, samo ti pij gaz i napitak od kunice i dvije bokvice, i ništa se ne boj. Da znaš koliko su ljekovite ove tri biljke, nikad nogom ne bi stala na njih i zlatom bi ih plaćala.’ Još mi je dao uputu da u nekoj pojati sakupim trinu od sijena i da to stavim u jedan lonac i naspem vode. Kada se to prokuha i ohladi, da uzmem lanenu plahtu i umočim je u tu tekućinu. Nakon toga da umotam cijelo tijelo izuzev glave i tako ležim 24 sata. Ja sam to uradila i dobro se nakon toga osjećala. Već sutradan sam mogla otići do svoje bašče. Nakon oporavka, počela sam raditi i teže fizičke poslove koje sam radila i prije operacije. Mogla sam i sijeno kupiti bolje nego kakva mlada. I sve sam do unazad nekoliko godina puno radila. Ima jedno 2-3 godine kako ne mogu više raditi teže poslove. Jedino još ponekad odem malo do bašče. Što se tiče operacije, ja bih i danas mogla raditi samo da nemam problema s kostima, posebno s kičmom, koja mi je stradala u saobraćanoj nesreći.”

Pored što ga je pila, Alije je gaz koristila i kao oblogu za ranu. Kaže da joj poslije druge operacije nekoliko mjeseci nije htjela zarasti rana jer su joj doktori po istom šavu vršili i drugu operaciju. Nakon što je stavila oblogu od gaza, rana je zacijelila za sedmicu dana. To iskustvo je stekla u Splitu od jedne žene koja je imala karcinom dojke. Navodno je ta žena nakon obloge od ulja i gaza uspjela izbjeći rezanje oboljele dojke. Na iznenađenje doktora, ta je žena pričala da je svako jutro poslije skidanja obloge natopljene gazom nailazila na crnu trofu. Alije navodi da je navedena žena svoje pozitivno iskustvo i njoj preporučila.

DRUGI PRIMJERI LIJEČENJA KARCINOMA

Nekoliko mjeseci pred izbijanja rata, Alije je dobila poštu iz bolnice u Splitu. Po njenom kazivanju, to je moglo biti krajem 1991. ili početkom 1992. godine. U tom dopisu doktor iz Splita, koji je nekad vodio njen slučaj, od Alije je tražio da se javi na bolnički odjel u Splitu i da dostavi način svog liječenja: kako se i na koji način izliječila, šta je koristila i sl. Navedeni doktor dobio je preko Fatime Bajrić iz Bosanske Krupe sasvim slučajno informaciju da je Alije živa i zdrava. Za vrijeme jednog od Fatiminih odlazaka na kontrolu pitao ju je: “Gdje ti je ona Bosanska, ona Ljubijankićka?” Fatima mu je odgovorila da je Alije živa i da je ozdravila, čemu se doktor nije mogao načuditi. Preko Fatime joj je poručio da je i on obolio od slične bolesti, zbog čega ga zanima njen način liječenja. Taj razgovor s doktorom Fatima je prilikom jednog susreta nakon rata u Bosanskoj Krupi prepričala Aliji. Zbog otpočinjanja rata, Alije nije uspjela otići u Split. Kako je navedeni doktor u međuvremenu umro, sve je ostalo na tom pismu.

Na pitanje poznaje li još neku osobu da je izliječila karcinom, Alije kazuje da je i navedena Fatima Bajrić iz Bosanske Krupe također zaliječila karcinom, iako je bila u dosta lošijem stanju od nje. “Nas dvije skupa smo boravile u bolnici u Splitu. Ta žena je i danas živa i ima više od 80 godina. I ona se liječila prirodnim putem. I eto, samo Bog dragi i prirodno liječenje pomogli su i njoj i meni”, kazuje Alije. Dalje navodi da je njene savjete poslušala i jedna Erdićka iz bužimskog kraja, koja od karcinoma boluje već 4-5 godina. I ona koristi Alijine preporuke, pije i maže gaz te se i danas vrlo dobro osjeća.

Alije zna dosta slučajeva višegodišnje borbe s karcinomom. Za sebe priznaje da je rekorder u dužini borbe s ovom opakom bolešću. Daleko je više bezuspješnih pokušaja liječenja, jer je malo onih koji su čvrsti u svojoj odluci. Ističe da je od Jove Mijatovića čula da je važno čim prije početi s korištenjem prirodnih lijekova. Kaže da se posebno sjeća jedne žene koja je s njom ležala u splitskoj bolnici, a koja se nije uspjela izliječiti. U sjećanju joj je ostala jer je iza sebe ostavila sedmero djece, ali i zbog toga što je na njenu preporuku išla kod travara Jove. Međutim, ona je već bila odrezala dojku, tako da joj je i Jova rekao da joj ne može pomoći. Živjela je oko godinu dana nakon toga, taman onoliko koliko joj je i Jova prognozirao.

ALIJE VEĆ GODINAMA POMAŽE OBOLJELIM OSOBAMA

“Do sada je ova bolest bila dosta rijetka. U najviše slučajeva se umiralo od starosti. Ja sam imala nanu koja je živjela 103 godine. Mnoge druge bolesti jesu postojale, ali karcinom, koliko ja znam, vrlo rijetko. Najviše su se ljudi žalili na plućne bolesti i na bubrege. Za stomak se nije ni znalo da nekog boli. Možda zbog zdravije ishrane i veće fizičke aktivnosti, pa nije bilo ovoliko bolesti kao danas. Jesu žene dosta umirale na porodu. Nije bilo dovoljno ljekara, a i zbog udaljenosti od bolnica i ambulanti ili vremenskih nepogoda, u zimskom periodu žene su se često porađale kod kuće”, kazuje Alije. I danas se kaje što nije pitala Jovu Mijatovića za travu kojom liječi stomačne tegobe. “Kad sam boravila kod njega, Jova je onako usput, pričajući o ljekovitosti raznih trava, kazao: ‘Ja imam jednu travku. Raste tamo u živici. Nikada u životu nisam imao problema sa stomakom. Kad osjetim neku tegobu, ja samo tu travu iščupam i pojedem.’ Ni danas ne mogu prežaliti što ga ne upitah koja je to travka”, sjetno završava Alije.

Dugo godina Alije pravi lijek za liječenje bolesti želuca. Za jednodnevnu upotrebu pravi sok od kunice i bokvice, a za dugotrajnu upotrebu izblendane biljke miješa s medom, što se može koristiti u toku cijele godine. Pored toga, vješta je i u pripremanju različitih čajeva koje je s vremenom sama kombinirala na osnovu Jovine knjige Liječenje biljem. Upoređujući ilustracije iz knjige, godinama je sakupljala različite trave, najčešće po obalama i pašnjacima daleko od naselja. Kaže da je umjela po devet vrsta trava stavljati u spravljeni lijek ili napitak. “Lijek od kunice i bokvice spravljam svake godine potkraj maja. Tad bokvica resa. Ženska ima rese plave boje, a muška ima uske listove. Taj napitak pomogao je mnogima da izliječe želudac. Godišnje se troše tri tegle. Tako je najbolje”, govori Alije.

I ALIJIN MUŽ ABDIJA 18 GODINA BOLUJE OD TEŠKE BOLESTI

Alije kazuje da joj je najveći motiv za borbu s bolešću bila porodica. “Znala sam da je mrijeti kad tad. Međutim, bilo mi je najviše žao dvoje djece, posebno kćerke Hajre, koja nije bila ni pošla u školu. Kod prve operacije sam molila doktora da mi ne vadi maternicu jer sam željela da imam još djece, što mi je on i udovoljio. To se ubrzo pokazalo kao vrlo loša odluka jer se karcinom bio proširio i na maternicu, čime sam bespotrebno bila ugrozila svoj život”, kazuje Alije. Međutim, da smrt nije ondje gdje je čovjek očekuje, kasnije će se pokazati u više navrata. Alije je 1991. godine s mužem Abdijom preživjela tešku saobraćanu nesreću, kada se na nju i na još nekoliko žena prevrnula traktorska prikolica. Tom prilikom slomila je nekoliko rebara, ali ne od udara prikolice već od željeznog otpada koji se slučajno zadesio na mjestu na kojem se dogodila nesreća. Kako ističe Alije, da nije bilo tog željeza, “Bog zna najbolje”, pod prikolicom joj ne bi bilo ništa, ne bi ni rebro slomila. Muž Abdija, koji je upravljao traktorom, nekoliko puta se isprevrtao niz veliku strminu i, Božijim čudom, ostao živ. O nesvakidašnjoj nesreći u kojoj su preživjeli svi putnici svojevremeno je pisao i časopis Arena.

Međutim, ni to nije bio kraj iskušenjima u Alijinoj porodici. U toku rata muž Abdija operirao je slezenu, dok sin Safet, koji je kasnije dobio priznanje “Zlatni ljiljan”, biva teško ranjen. Dalje, muž Abdija 2000. godine teško obolijeva od jedne vrste maligne bolesti krvi, što je zahtijevalo promjenu koštane srži tri puta i višemjesečnu borbu za život. Zbog povišene koncentracije trombocita u krvi, Abdija jednom mjesečno odlazi u Sarajevo da mijenja krv. Od kako je obolio do danas krv je mijenjao više od 150 puta. Abdija kaže da se doktori u Sarajevu iz mjeseca u mjesec čude njegovom zdravlju. O tome on govori: “Kad odem na kontrolu u Sarajevo, doktorica me pita: ‘Šta ti, Abdija, trošiš pored ove naše medicine?’ Ja se jednom našalio i kažem: ‘Ništa’, a ona će meni: ‘Ti mora da nešto trošiš.’ A ja se samo smijem. Onda joj ispričam sve: ‘Najviše koristim koprivu. Dok na proljeće izviri iz zemlje, kopriva je moja sve do snijega. I med dosta konzumiram. U toku zimskog perioda godine pojedem oko 20 kg meda.'” Uprkos svemu navedenom, Abdija je prošle godine preživio još jednu nesreću, kada je pao s tri metra visine i povrijedio glavu, nakon čega se dugo oporavljao u bolnici u Bihaću. Kao šezdesetšestogodišnjak, Abdija se i danas osjeća dosta dobro. Nakon što svakog mjeseca u Kliničkom centru u Sarajevu dobije novu krv, vraća se kući i sasvim normalno nastavlja obavljati uobičajene fizičke poslove oko kuće.

I Alije i Abdija doista su rijetki primjeri osoba koje su imale sreću da u više navrata izbjegnu ono najgore. Bilo da ih je od očigledne smrti sačuvala njihova dobrota, udijeljena sadaka ili, pak, samo luda sreća, njihova iskustva primjer su za razmišljanje o tome koliko je tanka linija koja razdvaja život i smrt. Jer, kako kaže Alije: “Kad Bog da nafaku, sve se preživi i sve se doživi.”

Tajna Jovine dugovječnosti

Jova Mijatović (18861986) bio je bosanskohercegovački travar u narodu poznat kao “travar s Romanije”. U matičnim knjigama u Rogatici upisano je da se rodio 1886. godine u selu Zagajevi. S obzirom na to da u to vrijeme sva novorođenčad nisu odmah upisivana u matične knjige, nego nekad i po nekoliko godina kasnije, pretpostavlja se da je živio i duže od 100 godina. Bio je zemljoradnik, a bavio se narodnom medicinom i travarstvom. Nakon Drugog svjetskog rata, širom tadašnje Jugoslavije, pročuo se kao travar, tako da su u njegovo rodno selo dolazili mnogi ljudi tražeći pomoć. Na putu Podromanija – Rogatica stajao je drveni putokaz na kojem je pisalo “Jovina stanica”, tako da bi kolone posjetilaca znale kako pješice da dođu do njegovog zabačenog sela na Romaniji. O Jovi Mijatoviću snimljen je 1964. godine dokumentarni film Jova Mijatović u režiji Puriše Đorđevića. Mijatović je napisao i tri knjige: Travar – trave i melemi, Lečenje biljem te Prirodno lečenje hranom. Sa suprugom Milenom imao je šesnaestoro djece, 11 sinova i 5 kćeri. Sebi je 1975. godine podigao spomenik od mermera u prirodnoj veličini, ispod kojeg je i sahranjen.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!