Karavelić za Stav: Cacino tijelo porodici je predano pod prijetnjom smrću

Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem, a to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka

Nedavno objavljena Monografija Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine neposredan je povod za razgovor s penzioniranim generalom i nekadašnjim komandantom ovog korpusa Vahidom Karavelićem. Kao jedan od autora Monogorafije, general Karavelić posljednjih sedmica bio je izložen različitim kritikama, a zamjera mu se, između ostalog, i to što neki događaji iz vremena odbrane Sarajeva, navodno, nisu dovoljno dobro i tačno rasvijetljeni. General Karavelić, predsjednik Udruženja generala BiH, za Stav pojašnjava događaje iz oktobra 1993. godine vezane za smrt Mušana Topalovića Cace, objašnjava kako je izišao iz JNA, ko ga je izdao pa je uhapšen i odveden u Sremsku Mitrovicu u aprilu 1992. godine, kako se spasio od egzekucije, te kako mu je poslije rata Cacin brat prijetio smrću ako porodici ne bude predano bratovljevo tijelo.

STAV: Kada uočavate prve naznake nacionalnih podjela u JNA? Možete li nam iz perspektive garnizona u Ljubljani, gdje Vas je zatekao početak rata u bivšoj Jugoslaviji, opisati šta je za oficira JNA značilo povlačenje s dijela teritorije Jugoslavije? Je li to bila izdaja, kako se na to gledalo među starješinama?

KARAVELIĆ: Mi koji smo službovali u Sloveniji možda smo najbolje i najprije osjetili promjene. Ja sam to osjetio već u prvoj polovini osamdesetih, nekoliko godina nakon Titove smrti, a pogotovo poslije, kako su se primicala devedesete. To se na početku primjećivalo najviše zbog naglašene priče o tzv. kosovskoj iridenti i evidentnog pokušaja rukovodstva JNA da na neki način satanizira Albance. Masovnost takvog ponašanja pokazivala je da se nešto žestoko dešava i da novo vrijeme sa sobom donosi nešto ružno i teško. Slovenci su vrlo često, a kako je vrijeme odmicalo i masovno, pod raznim izgovorima zahtijevali odlazak iz JNA. Zatim se to prenosilo i na vojnike hrvatske nacionalnosti. Paralelno s tim, sve se više stezao komandni lanac. Postajao je jači, čvršći, oštriji, naredbodavniji. JNA je pokušavala učvrstiti svoje pozicije. Nastojala je za novo vrijeme sačuvati strukturu komande i svojih ukupnih unutrašnjih odnosa, kako bi, kad zatreba, obavila svoj dio zadatka za interese beogradskog Miloševićevog režima. Oficiri Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Albanci su manje-više svi primjećivali promjene, ali mi tih godina, puno prije 1990, niti smo mogli niti smjeli nešto posebno s tim u vezi učiniti. Vojska je vojska. Međutim, kada su došle devedesete, sve vrijeme je oficirima u tom smislu govoreno da JNA štiti interese SFRJ i, ako treba ići na granice i braniti Jugoslaviju, to će se i učiniti. Ponavljano je da je JNA vojska svih naroda i narodnosti itd. To je tako govoreno, a ustvari se iza paravana radilo nešto sasvim drugo.

STAV: Kako su se te promjene odrazile na nacionalnu strukturu komandnog kadra?

KARAVELIĆ: Došlo je do žestokog debalansa u strukturi oficirskog kadra u JNA i, što je najvažnije, došlo je do žestokog debalansa na posebno značajnim i važnim funkcijama. Masovno su se postavljali samo Srbi i Crnogorci, ili eventualno neki žestoko odani oficiri neke druge nacionalnosti, ali i oni u vrlo malom broju, u simboličnom procentu. Došlo je do temeljitog restrukturiranja JNA, do promjena teritorijalnih granica armijskih oblasti, uključivanja Bosne i Hercegovine u prvu vojnu oblast itd. Postojali su u to vrijeme aktivni generali Bošnjaci, međutim, oni nisu bili na značajnim funkcijama s kojih bi mogli utjecati na bilo šta. Ja sam 1990. godine bio komandant motorizovanog bataljona. Moja je sreća bila što sam deset dana prije sukoba primio mladu vojsku. Nisam mogao dobiti naređenje da upotrebljavam vojnike koji još ni oružje nisu bili zadužili, niti zakletvu položili.

STAV: Iz Ljubljane ste s garnizonom stigli u Zenicu?

KARAVELIĆ: Čim sam došao u Zenicu, stupio sam u kontakt sa svojim ocem. Vrlo brzo mi je bilo jasno šta se dešava. Planirao sam napustiti JNA i naći neki novi posao, trebalo je od nečega živjeti. Došao sam u Sarajevo kod tadašnjeg načelnika CSB-a, odakle su me poslali u MUP SR BiH kod Asima Dautbašića, a on me je povezao sa Seferom Halilovićem i Kemom Karišikom. Tako se još u septembru 1991. godine uključujem u Patriotsku ligu. Tada su mi govorili kako moram ostati u JNA što duže. I Sefer i Kemo su već bili izišli. Kasnije, kada sam i ja dezertirao iz JNA, upoznao sam i Talijana. Nakon što sam kao pripadnik JNA prekomandovan u Tuzlu, savjetovali su me da radim na iznošenju oružja, da pratim situaciju, što sam i činio. Još sam formalno bio oficir JNA, a istovremeno i član Patriotske lige. U jednom trenutku shvatio sam da je opasno to čime sam se bavio, jer, znate kako je, dovoljno je da jedan metak odnekud zaluta i čovjek pogine. Sjećam se da sam imao još nekih slobodnih dana, pa sam zamolio svog tadašnjeg komandanta Mileta Dubaića da mi dadne dopust na nekoliko dana, nakon čega se više nisam vratio u kasarnu. Za mnom je potom raspisana potjernica iz Okružnog vojnog suda u Sarajevu. Čim sam dezertirao iz JNA, još sam se aktivnije uključio u Patriotsku ligu. Već početkom 1992. godine vraćam se u Tuzlu i bivam postavljen na mjesto tamošnjeg komandanta Patriotske lige. Bio sam jedan od prvih imenovanih komandanata, odmah nakon Hasana Efendića, Jove Divjaka i Stjepana Šibera. Ondje me zatiču prvi sukobi i otvorena agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tada se dešava napad na Bijeljinu, koju pokušavamo odbraniti jedinicama Patriotske lige. Zatim se dešava i napad na Janju, a onda i na Zvornik, započinje agresija na našu državu.

STAV: Vi ste u aprilu 1992. godine u okolini Tuzle uhapšeni zbog dezertiranja iz JNA i zatvoreni u Sremskoj Mitrovici. Ko je kriv za hapšenje?

KARAVELIĆ: Uhapšen sam 27. aprila. Tri sedmice branili smo Zvornik i Kula Grad. U momentu kad smo bili već iscrpljeni stvoreni su veliki problemi u našim redovima zbog izdaje i zbog neslaganja branitelja s tuzlanskim političarima koji su me smatrali najvećim krivcem za početak rata na tom prostoru, ispalo je da rata ne bi ni bilo u tom kraju da mene nije bilo. Ustvari se radilo o tome da je naš tadašnji gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić radio na tome da povede taj dio sjeveroistočne Bosne putem kojim je poslije krenuo i Fikret Abdić. Posljedica te politike bila je izdaja koja je dovela do mog zarobljavanja i odvođenja za Sremsku Mitrovicu i Beograd. Tu su mi na kraju saopćili smrtnu kazna i egzekuciju.

STAV: Koliko ste dugo bili zatvoreni u Mitrovici i kako ste oslobođeni?

KARAVELIĆ: Ondje sam bio od 27. aprila do 13. maja. 1992. godine. Meni je pripremljena klopka u kancelariji načelnika Općine Živinice. Tada sam razoružan, pa su me nabrzinu izveli napolje i odveli na aerodrom. Ondje su me maltretirali, a zatim ukrcali u helikopter i pod prijetnjom smrti, s neprekidno uperenim pištoljem u stomak, odvezli u Beograd, a potom u Sremsku Mitrovicu. Od sigurne smrti spasila su me događanja u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Prilikom razmjene predsjednika Alije Izetbegovića, branioci Sarajeva zarobili su veliki broj vojnika i oficira JNA. Meni je već bila saopćena smrtna kazna i direktno sam pitam čime bih želio da me smaknu, sve to ima u zapisniku. Kada me tročlana komisija koja me isljeđivala u Mitrovici pitala čime bih želio da se egzekucija nada mnom izvrši, zahvalio sam se i zamolio da to bude učinjeno metkom i ničim drugim. Doslovce sam im tako kazao. Ne bih imao ništa protiv da ovi u Beogradu objave taj zapisnik od 45 stranica. Sudbina je htjela da me naše političko i vojno rukovodstvo traži kao prvog komandanta Okružnog štaba TO Tuzla. Razmijenjen sam za Šuputa i Beloševića na Stupskoj petlji 13. maja 1992. godine, zajedno s Nedžadom Ajnadžićem, Bajrom Kasumovićem, Huseinom Paralićem i Feridom Žugom. Na drugoj strani bili su razmijenjeni Jovo Sejmenović, Slavoljub Bjelošević, Milan Šuput, Petar Obradović, Petar Maočić i Radoš Plaznić. Helikopterom su nas prebacili iz Beograda na Pale, a s Pala smo sprovedeni u Lukavicu. Nakon oporavka me je kod sebe angažirao Hasan Efendić, tadašnji komandant Republičkog štaba TO, a zatim sam se uključio u Glavni štab Oružanih snaga RBiH. Do 1. septembra 1992. godine bio sam jedan od operativaca, nakon čega sam imenovan za zamjenika komandanta Prvog korpusa do augusta 1993. godine, nakon čega sam na mjestu komandanta Prvog korpusa bio sve do augusta 1995. godine.

STAV: Da li je bilo oficira Bošnjaka koji su ostali u JNA?

KARAVELIĆ: Riječ je o malom broju, ali ih je bilo koji su ondje i ostali.

STAV: Objavljivanje monografije o Prvom korpusu Armije RBiH izazvalo je i neke negativne reakcije. Vama se spočitava da ste prešutjeli pojedine važne događaje. Između ostalog i da niste vjerodostojno opisali događaje u vezi sa smrću komandanta 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace. Možete li nam pojasniti nekoliko stvari s tim u vezi? Kada je Topalović došao u komandu Korpusa, da li je na njemu bilo tragova fizičkog maltretiranja?

KARAVELIĆ: I danas mi imamo puno bolesnika koji jednostavno ne žele pogledati istini u oči, sjetiti se šta je bio cilj naše borbe, nego i danas, kao što su to činili i u ratu, žele samo vlastitu promociju, da prikažu kako ni Sarajeva ni Bosne i Hercegovine bez njihove uloge u ratu ne bi bilo. Oni žele stvari prikazati tako da je za sve što nije valjalo kriv neko drugi, a da ti koji podržavaju takve antidržavne elemente, a pogotovo neposredni učesnici u antidržavnim radnjama, da oni nisu krivi i da je njihov put ispravan. Istina je da sam na desetine puta išao kod Cace i molio ga da se urazumi i da poštuje rukovođenje i komandu korpusa, da poštuje vrhovnu komandu, generalštab, jednako kao što mi poštujemo njega kao komandanta brigade. Međutim, sve je to bilo uzaludno, a na kraju je između korpusa i Cace prestala bilo kakva komunikacija. Istina je da sam ja kod našeg rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića u jednom trenutku, mjesec prije nego što će se desiti akcija “Trebević”, otišao i na vrlo jednostavan mu način rekao da ne želim biti komandant korpusa ako ne znam kompletnu situaciju u Sarajevu, u korpusu pod svojom kontrolom i svojom komandom, kao što je tada bio slučaj s Cacom i još nekim drugim jedinicama. U protivnom, rekao sam tada predsjedniku, ili Caco ili ja. Molio sam da ga da pismeno odobri upotrebu svake vrste oružane sile kako bi sve jedinice i svi komandanti bili dovedeni u jedinstveni lanac komandovanja. U protivnom, nisam htio nastaviti s obavljanjem dužnosti komandanta Prvog korpusa. Tada je predsjednik pozvao Rasima Delića, koji je bio u Visokom, i poručio mu da mu se javi kada dođe u Sarajevo jer se nešto mora učiniti “po određenom pitanju”. Ovom je prethodio niz sastanaka tokom cijelog ljeta 1993. godine i velikim dijelom 1992. godine. Kako je sve to teklo, najbolje se može vidjeti iz stenograma Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RBiH, koji je formiralo Predsjedništvo RBiH kao vrhovna komanda. Na čelu tog savjeta bio je akademik prof. dr. Mirko Pejanović, tadašnji član Predsjedništva RBiH. Kada bi se dva ili tri stenograma s tih sjednica pročitala, sve bi nam bilo jasno. Svako onaj ko želi bilo šta da govori o ovom pitanju, prvo treba pročitati te stenograme. A upravo na takvim dokumentima, a ne na “rekla – kazala” pričama nastala je Monografija Prvog korpusa Armije RBiH.

STAV: I Ramiz Delalić i Mušan Topalović dovedeni su nakon predaje u komandu Prvog korpusa, iako to planom nije bilo predviđeno?

KARAVELIĆ: Uslijedio je sastanak Bakira Alispahića, Rasima Delića i mene s predsjednikom. Tada smo dobili potrebna odobrenja o upotrebi oružane sile, nakon čega se pristupilo formiranju komandi na dva-tri nivoa zajedno s jedinicom MUP-a i jedinicom Prvog korpusa. Pripreme nisu bile jednostavne. U planiranje operacije bio je uključen samo mali broj ljudi, onih koji su smjeli znati šta se sprema. Sve smo učinili da spriječimo sukobe. To je bila naša nada i želja i sve smo učinilo da ne bude žrtava, ali mi nismo očekivali da će druga strana poduzeti akcije kakve je povela i proizvesti takve žrtve. Ramiz Delalić Ćelo se prvi predao, pametno postupio. Doveden je u moju komandu u ranim noćnim satima. Samo mi je javljeno da će biti doveden, iako takvo što nije bilo prethodno dogovoreno. Kad je došao, nikakvih, apsolutno nikakvih problema nije bilo, jer Ramiz nije proizveo nikakve žrtve, već je vrlo pametno i mudro postupio. Ušao je sa svojom grupom, sjeli su kod mene u kancelariju, gdje su bili i moji pomoćnici. Razgovarali smo, pitali smo ga što mu je to trebalo, on je doslovce u nekoliko rečenica rekao da se desilo šta se desilo, da nije vjerovao da će sve to otići do tih razmjera itd. Rekao sam mu tada, dobro se sjećam, da je dobro i pametno postupio, ali i da mora biti svjestan da ga moram proslijediti u istražni zatvor. I tu je sva priča bila završena. Delalić je tada ustao, ispružio ruke i bez ikakve prisile zatražio da mu ja osobno stavim lisice. Zamolio me je da mu za suprugu, kada se porodi, jer je bila tada trudna, osiguramo šta je potrebno. Rekao sam mu da će to svakako biti osigurano i da se ništa ne brine. Ramiz je tada sproveden u zatvor i na tome se završilo.

STAV: Šta je bilo drukčije prilikom Cacinog privođenja?

KARAVELIĆ: Isto smo željeli postupiti i s Cacom. Jusuf Pušina doveo je Cacu u komandu Korpusa. A već je u tom momentu do nas stigla informacija da su četverica momaka iz naše čete vojne policije ubijeni na zvjerski način. Kad je Caco uveden i kad je krenuo uz stepenice u hodnik, nastupio je bijes, doslovni bijes. Bio sam u kancelariji održavajući vezu s komandantom i s oficirima iz MUP-a, jer su borbe još bile u toku. Kad sam u jednom trenutku čuo ogromnu buku, galamu u hodniku, izašao sam i na tom malom prostoru ugledao, da ne kažem, stotinu duša. Više se tu nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Tada sam glasno nekoliko puta poviknuo: “Prekinite! Stop! Stani!”, pokušavajući zaustaviti bijes vojnih policajaca zbog ubistva njihovih drugova. Nisam ih mogao zaustaviti jer moj glas nije mogao nadjačati galamu. Uzeo sam pištolj i ispalio metak, nakon čega je došlo do smirivanja. Caco se još držao na nogama, zajedno s nekoliko svojih momaka. Tada sam naredio da ih uvedu u kancelariju, na isto mjesto gdje je samo nekoliko sati prije njega bio Ćelo. Sjedio je tu sasvim normalno, samo je jednu ruku, onu u koju je bio ranjen, držao malo spuštenu. Pokušavao sam s njim razgovarati, pitao ga zašto je to sebi dozvolio, zašto je pobio ljude. Caco je uglavnom šutio. Ponešto je progovarao, bile su to riječi bez nekog značaja, više klimanja glavom. Zatim sam naredio da mu se stave lisice na ruke i da ga se sprovede u istražni zatvor. Bio je živ, zdrav, na svojim nogama je izišao iz komande korpusa. Krenuo je do vozila i tu na njega nije bilo nikakvih napada. Otišao je s pripadnicima bataljona vojne policije generalštaba koji su bili nadležni za njegovo sprovođenje.

STAV: Ubijeno je devet momaka koji su otišli u Cacin stan. Oni nisu otišli s namjerom da hapse Cacu, već da osiguraju zgradu imajući informaciju da se Caco nalazi na drugom mjestu, u komandi brigade. Kako se taj propust mogao dogoditi?

KARAVELIĆ: To sada mogu da tumačim na razne načine. Precizno, detaljno, konkretno ništa ne mogu reći. Bio sam na samom vrhu komande, a hijerarhijski ispod bila je komandna grupa koja je neposredno komandovala. Naravno, tu su bili komandanti jedinica koji su sa svojim borcima bili tu na licu mjesta. Svaka moja izjava u vezi s tim ne može biti kompetentna.

STAV: Je li se u okviru plana za Cacino hapšenje razmišljalo o tome šta bi se dogodilo da je pozvao u pomoć pripadnike svoje brigade koji su držali položaje na Trebeviću?

KARAVELIĆ: Itekako. Imali smo druge jedinice spremne. One su bile raspoređene iza leđa boraca 10. brdske brigade, koji su bili na liniji. Tako smo uradili i kada je bilo razoružavanje Hrvatskog vijeća obrane. Ista stvar, isti sistem. Samo mjesec poslije ovoga.

STAV: Kada do Vas dolaze prva saznanja o zločinima koje je Caco počinio na Kazanima?

KARAVELIĆ: O tome sam detaljno govorio u Haškom tribunalu kada sam svjedočio u slučaju generala Delića. Pitali su me zašto protiv Cace nismo puno ranije poduzeli vojnu akciju. Rekao sam im da to nismo mogli učiniti jer nismo raspolagali sa sto posto provjerenim informacijama. Niko od nas nije imao pristup Kazanima, sve se zasnivalo na nekim obavještajnim informacijama koje često znaju biti lažne i netačne. Ni Rasim Delić nije raspolagao sa sto posto provjerenim informacijama. Da bi kao komandant generalštaba naredio takvu vojnu akciju, on nije mogao biti potpuno siguran da pri tome neće doći do civilnih žrtava. Zbog toga je naređenje morala izdati vrhovna komanda, odnosno Predsjedništvo RBiH. A da bi ga vrhovna komanda izdala, morala je i ona raspolagati s potpuno provjerenim informacijama, što opet nije bio slučaj. Niko, ni predsjednik Izetbegović, nije mogao izdati takvo naređenje dok se zaista nije došlo do što je moguće provjerenijih informacija o tome da je bilo nezakonitih radnji u smislu odvođenja civila na Kazane i njihove likvidacije. Svaka pogrešna odluka mogla je dovesti do katastrofe. Vjerovatno je tada vrhovna komanda dobila i neke dodatne informacije i konačno je odlučeno da se izda naređenje da se može upotrijebiti oružana vojna sila protiv onih koji nisu bili u komandnom lancu, što se i dogodilo 26. oktobra 1993. godine.

STAV: Koliko su česti ovakvi slučajevi u povijesti ratovanja, da se usred sukoba neposredno na ratnoj liniji tokom ratnih operacija komanda oružano obračunava s odmetnutim komandantima?

KARAVELIĆ: To ustvari govori o istinskom karakteru i cilju naše borbe, borbe za multietničku, multikulturalnu, građansku Bosnu i Hercegovinu. Odnosno, to je borba na temeljima platforme Predsjedništva, vrhovne komande RBiH iz juna 1992. godine. Mnogo više i neuporedivo gorih i težih zločina počinili su vojnici VRS-a, HVO-a i Autonomne pokrajine Zapadne Bosna, ali nijedna od tih komandi, nijedan od njihovih predsjednika ili komandanata, nije pokrenuo ništa niti protiv pojedinca, a kamoli u širem smislu protiv grupa. A zašto je to tako? Osnovni razlog jeste taj što je politička ideologija tih vojski bila upravo takva da se čine zločini. Ideologija naše vlade, naše vrhovne komande i našeg Predsjedništva, bila je potpuno drugačija. Zbog toga se i rahmetli predsjednik odlučio na ovu akciju, a mi danas zaista trebamo biti ponosni na tu odluku. Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada to nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem. A to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka.

STAV: Čija je onda odluka bila da se Caco zakopa na neobilježenom mjestu?

KARAVELIĆ: Odgovor na to pitanje treba potražiti na nekim drugim mjestima.

STAV: Je li mislite da je bilo pogrešno što je poslije zakopan na šehidskom mezarju?

KATAVELIĆ: Kada sam se 1999. godine vratio sa školovanja iz SAD-a, Cacin brat me sreo ispred Hodžićeve ćevabdžinice na Baščaršiji. Stao je pred mene i samo mi rekao: “Vaha, ti znaš ko sam ja.” Odgovorio sam mu da znam. On mi je onda rekao: “Ja hoću tijelo svog brata, da ga ukopam kako Bog zapovijeda. Ako mi ne kažeš gdje je, ja će tu ubiti.” Na tom mu ne zamjeram. Objasnio sam mu da Cacu niti sam ubio niti sam bio naredio njegovo ubistvo i da s tim nemam apsolutno ništa. Rekao sam mu da ne znam gdje je mezar njegovog brata, ali sam mu dao svoj telefonski broj da me nazove kad god želi uz obećanje da ću poduzeti akciju i zahtijevati da se tijelo njegovog brata da porodici. Narednih desetak dana on je mene svaki dan zvao. Već sutra sam nazvao generala Rasima Delića i rekao mu šta se desilo. Kazao sam mu da se nemam namjeru – Bog mi je život sačuvao u ratu – s bilo kim tući u miru, a pogotovo da život izlažem opasnosti te da ovo pitanje treba konačno riješiti. Kazao sam mu da bih njegovom bratu to odmah rekao da kojim slučajem znam gdje je Caco ukopan. Zamolio sam ga da se preko viših instanci obznani gdje je tijelo, jer sam smatrao da porodica na to ima pravo. To se uskoro i dogodilo, a zatim je uslijedila i dženaza. Nikada nisam imao problema s Nanetom i on je bio korektan u svemu tome. Ako gledamo s regionalnog i međunarodnog aspekta, ako posmatramo karakter naše borbe, i to da su sudovi dokazali da je bilo zločina na Kazanima, onda se može postaviti pitanje zašto se Caco nalazi na šehidskom mezarju s drugim braniocima. Ali, ako se pogleda s druge strane, vjerske strane, nekog nacionalnog identiteta, činjenice da je bio pripadnik Zelenih beretki itd., ako se to gleda iz perspektive onih ljudi koji su zahtijevali da Caco tu bude ukopan, jer ima onih koji smatraju da je to što je on uradio bilo opravdano, onda to dobiva neki drugi kontekst. Ja smatram da je Cacu trebalo ukopati na nekom drugom mjestu.

STAV: Nedavno je pokrenuta inicijativa da se današnja ulica Azize Šaćirbegović imenuje po generalu Šiberu. Znate li da komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan također nema svoju ulicu u Sarajevu?

KARAVELIĆ: To mi je poznato. Mi tek odnedavno u Sarajevu imamo trg koji nosi naziv po Prvom korpusa Armije RBiH, ali je moj stav u vezi s imenovanjem ulica vrlo jednostavan i vrlo precizan. Po mom mišljenju, nije pametno davati imena ulica ili bilo čega drugog po bilo čijem imenu. Mnogo sam privrženiji ideji američkog stila da se ulice označavaju po brojevima, a ne imenima. Pogotovo nisam za to da se ulice obilježavaju imenima generala, bilo kojeg. A ako bi to već bilo i ako mora biti, onda niko ne bi trebao dobiti ulicu prije generala Rasima Delića. A kad već spominjemo generala Stjepana Šibera, htio bih napomenuti da je naše Udruženje generala BiH nedavno obilježilo godišnjica njegove smrti.

STAV: U martu ove godine predstavnici hrvatskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata u BiH prijavili su Vas, skupa s još nekoliko generala Armije RBiH, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Izlazite li Bosne i Hercegovine? Krećete li se izvan Federacije BiH?

KARAVELIĆ: U Hrvatsku nisam išao desetak godina. Možda je najpametnije i najbolje nigdje i ne hodati shodno našim političkim turbulencijama. Na primjeru generala Divjaka vidjeli smo koliko je to opasno. Mi sada ispaštamo, mi koji smo časno branili Bosnu i Hercegovinu.

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!