Kao da nam sami Bog ukazuje: ako želiš biti čovjekom, moraš iskusiti Bosnu

Neki intelektualni tokovi u tumačenju islama koji su se razvili kod nas mogu biti od značaja za muslimane Evrope. Tu posebno ističem iskustvo i suživot sa sekularnim državnim i društvenim uređenjem, kao i tradiciju islamskog preporoda i reformizma (islaha) koja nudi muslimanima mogućnost reinterpretacije i dinamičnog odnosa prema vjeri i društvu. Mi moramo učiniti više na polju prevođenja naših najznačajnijih stručnih i književnih djela na evropske jezike kako bismo ih učinili dostupnim muslimanima Evrope

Ermin Sinanović jedan je od značajnijih muslimanskih intelektualaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovi radovi publicirani su u međunarodnim naučnim časopisima: Politics, Religion & Ideology, American Journal of Islamic Social Sciences, Islam and Muslim-Christian Relations i Intellectual Discourse. Viši je saradnik Istraživačkog i akademskog programa na Međunarodnom institutu za islamsku misao u Herndonu, SAD.

Radio je kao asistent na Pomorskoj akademiji Sjedinjenih Američkih Država u Annapolisu, Merilend, na Odsjeku za političke nauke. Doktorirao je na Odsjeku političkih nauka na Univerzitetu Syracuse odbranivši tezu Uloga ideja u savremenoj islamskoj obnovi: slučaj Malezije. Osim toga, stekao je i dvije BA diplome (jednu iz oblasti studija Kur’ana i sunneta i drugu iz političkih nauka) na Međunarodnom univerzitetu u Maleziji, kao i diplomu masterskih studija iz Studija islamske civilizacije na Međunarodnom institutu za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC).

S profesorom Sinanovićem razgovarali smo o kulturološkom bogatstvu Bosne i Hercegovine, islamskoj tradiciji Bošnjaka, ali i mjestu tradicije u korpusu islamske misli, o manifestacijama tevhida u kulturi Bošnjaka, o slučaju Tarika Ramadana.

STAV: Dževad Karahasan u jednom eseju piše da se Bosancem postaje tek nakon što se ode iz Bosne. Tek onda, tvrdi Karahasan, čovjeku počinje nedostajati sva kompleksnost Bosne koju je nekada smatrao njenom slabošću. Kako gledate na ovo razmišljanje još jednog intelektualca koji je, poput Vas, otišao iz Bosne, a Bosna nije otišla iz njega?

SINANOVIĆ: Nisam siguran da se tek tada postaje Bosancem. Šta bismo rekli za one koji nisu otišli iz BiH, da nisu Bosanci (i Hercegovci)? No, razumijem šta je Karahasan htio reći. Tek kada se udaljimo, kada uvidimo cijeli mozaik, a ne samo kockice i slagalice koje ga čine, onda bolje razumijemo čitavu sliku. A slika Bosne i Hercegovine je prelijepa slika, puna ljudske drame, ljepote, života, sklada, uspona, padova, sukoba i svega onoga što čini čovjeka čovjekom. Kao da su se sve ljudske krajnosti spojile u Bosni i kao da nam je sami Bog želio ukazati: ako želiš biti čovjekom, moraš iskusiti Bosnu!

Naša kompleksnost, preplitanje historije i geografije, različitih vjera i vjerovanja, gorkih i manje gorkih iskustava, sve to postaje još jasnije kada odemo i kada uporedimo našu sudbu s drugim narodima. To ne znači da smo mi drugačiji ili bolji. Svako ima svoju bogatu historiju. To znači da je naša priča itekako bitna. Onda ta naša kompleksnost postaje snaga jer u našem iskustvu imamo primjere kako se nositi s raznim iskušenjima koje život donosi. Priče naših roditelja, djedova i nena postaju dio tog kompleksnog miljea, te bosanske mušeme koja nam uvijek daje nadu jer priča o Bosni i Hercegovini zapravo i jeste priča o ljudskim nadanjima. Otići iz Bosne znači ponijeti u sebi sve to, ali i osuditi sebe na konstantno samoodricanje.

STAV: Kako je, s obzirom na Vaše bogato iskustvo, izgledao Vaš susret s drugim kulturama i tradicijama koje baštine islamsko naslijeđe? Da li je to utjecalo na Vaš odnos prema islamskoj tradiciji Bošnjaka?

SINANOVIĆ: Mi smo navikli na istovjetnost, jednoobraznost. Tako se često odnosimo prema našoj baštini i jedni prema drugima. Svijet je zasnovan na različitosti. Stoga mi je iskustvo iz Malezije neprocjenjivo jer je to zemlja različitosti i raznovrsnosti. Ona nudi jedan lijep i savremen način na koji četiri velike svjetske religije – islam, budizam, kršćanstvo, i hinduizam – žive zajedno u relativno prosperitetnom okruženju. Zatim, tu je i iskustvo iz Amerike sa svim svojim slobodama i proturječnostima, gdje muslimani, iako jedna skoro beznačajna manjina (manje od dva posto stanovništva), često imaju veće slobode nego u mnogim većinski muslimanskim zemljama, uključujući i BiH.

Samo jedan primjer: žena koja nosi mahramu često će lakše naći posao na visokim mjestima u Americi nego u BiH, gdje oko pola stanovništva čine muslimani. S vremenom sam shvatio posebnost i značaj islamske tradicije Bošnjaka. To je bio način na koji su naši preci baštinili svevremenske vrijednosti islama unutar bh. duhovnog kruga. Mislim da nam je danas potreban jedan element kozmopolitizma unutar islamske tradicije Bošnjaka koji bi nam omogućio da bolje razumijevamo trenutne tokove globalizacije. Mi smo dugo bili jedna zatvorena sredina i sada, kada se otvaramo prema svijetu, nalazimo da su nam mnoge stvari strane i čudne. No, ako uzmemo onih šest odlika islamske tradicije Bošnjaka o kojima je maestralno pisao prof. Fikret Karčić, onda ugradnja tog globalizacijskog, kozmopolitskog elementa ne bi trebala biti problem.

STAV: Koliko je islamska tradicija Bošnjaka važna u evropskom kontekstu? Može li iskustvo Bošnjaka, koji su istovremeno i evropski narod i muslimani, pomoći u rješavanju nekih problema za muslimane u Evropi, onih problema kojima se, recimo, bavi Tarik Ramadan u svom izuzetno značajnom djelu?

SINANOVIĆ: Važna je u smislu izučavanja historije i jedne mogućnosti življenja islama u Evropi. Ne mislim da se naše iskustvo može lahko prenijeti na muslimane u Evropi. Mi smo homogena zajednica – etnički, jezički, iskustveno, historijski – dok su današnji muslimani u ostalim dijelovima Evrope jako različiti, često ne dijele jezik i historiju. Povrh toga, ne mislim da bi ijedna moderna evropska država danas pristala da ima potpuno nezavisnu vjersku zajednicu kao što je naša Islamska zajednica. No, neki intelektualni tokovi u tumačenju islama koji su se razvili kod nas mogu biti od značaja za muslimane Evrope. Tu posebno ističem iskustvo i suživot sa sekularnim državnim i društvenim uređenjem, kao i tradiciju islamskog preporoda i reformizma (islaha) koja nudi muslimanima mogućnost reinterpretacije i dinamičnog odnosa prema vjeri i društvu.

Mi moramo učiniti više na polju prevođenja naših najznačajnijih stručnih i književnih djela na evropske jezike kako bismo ih učinili dostupnim muslimanima Evrope. Time bismo dosta uradili na promociji islamske tradicije Bošnjaka, ali i ponudili određene smjernice i odgovore muslimanima u Evropi. Često vrlo brzo uvidim, na naučnim simpozijima i razgovorima s akademicima i istraživačima iz drugih zemalja, koliko malo znaju o islamu u BiH, a koliko bi bilo dobro da znaju. Glavna je prepreka jezik, pa je time i naša obaveza veća da prevodimo djela naših učenjaka na najznačajnije svjetske jezike.

STAV: Tradicija je, čini se, jedan od ključnih pojmova u savremenom polju islamske misli. Kako Vi definirate tradiciju i kakav bi trebao biti odnos prema njoj?

SINANOVIĆ: Tradicija se, svakodnevnim rječnikom kazano, može definirati kao običaji, vrijednosti i prakse koje se prenose s koljena na koljeno. U islamskoj misli, tradiciju predstavljaju općeprihvaćene islamske vrijednosti i prakse koje su utvrđene Kur'anom i sunnetom, a na koje se grade druge vrijednosti i prakse kroz kulturu (adet ili urf) i iskustvo. Ove dodatne norme moraju proći kroz filter dvaju osnovnih izvora i naći široko prihvatanje kod muslimana (idžma / konsenzus ili džumhur / većina). Držim da naš odnos prema tradiciji treba biti zdrava mješavina kritičkog i štovanja. Mi moramo poštovati našu tradiciju i uzeti je zaozbiljno. Istovremeno, moramo razumjeti da u njoj postoji određen dio ljudskostvorenih praksi koje su podložne reviziji. O ovom je jako dobro pisao rahmetli Muhamed el‑Gazali (u. 1996), savremeni egipatski alim, u svom djelu Naše intelektualno nasljeđe na vagi Šerijata i razuma.

Ima tu, naravno, i drugih mislilaca koji su se bavili ovom problematikom: Tarik Ramadan, Shabbir Akhtar, Abdul Hamid Ebu-Sulejman. Potreban nam je i kritički pristup od same uleme, kako što je bio navedeni Gazali, ne samo od mislilaca i intelektualaca. Ulema se često boji ući u ove teme jer se, donekle opravdano, pribojavaju gdje ovakve rasprave mogu odvesti. Ali se od ovoga ne može i ne smije pobjeći. Ulema i intelektualci moraju sjesti za isti sto i otvoriti mnoge teme koje zahtijevaju savremeni tretman. Stoga je i pojam grupnog idžtihada (razmišljanja) od izuzetnog značaja i on mora biti otjelotvoren na neki način u glavnim muslimanskim institucijama. Uzmite primjer presađivanja organa i kako se prema tome odnositi iz pozicije islamske misli i prava. Nemoguće je donijeti odluku samo konsultiranjem vjerskog pravnika (fekiha). Ne, tu su nam potrebni i medicinski stručnjak, i hirurg, i stručnjak iz oblasti etike, dakle jedan konzilij. Medicinska praksa ima takav pristup. Vrijeme je da ga razvijemo i u islamskoj misli i pravu.

STAV: Binarna opozicija tradicionalisti i modernisti nametnula je normativni okvir unutar kojeg prepoznajemo orijentacije savremenih islamskih mislilaca. U jednom tekstu pokušao sam objasniti da imama Šafiju, naprimjer, velikog učenjaka tradicionalne škole prava, možemo tretirati kao reformistu ako ne zaboravimo kontekst njegovog vremena i značenja učitana u pojam “reformizma”. Koliko je važan kontekst u razumijevanju kontinuiteta islamske misli?

SINANOVIĆ: Kada kažemo kontekst, šta tu podrazumijevamo? Ja bih rekao, podrazumijevamo historiju, geografiju, životopis, intelektualnu historiju. Nažalost, poznavanje historije kod muslimana je katastrofalno. Zbog toga često čujemo kako se mišljenja i izreke citiraju bez uvažavanja vremena i prostora u kom su izrečene. Tako ta mišljenja postaju izvanvremenska, kao da taj kontekst koji ste spomenuli uopće nema nikakvu težinu. Ako uzmemo u obzir da je sami imam Šafija promijenio mnoga svoja mišljenja nakon što je preselio iz Hidžaza u Egipat, tokom jednog životnog doba, kako se mi sada možemo bez razmišljanja pozivati na ta mišljenja nakon što su prošle desetine životnih doba i kada živimo u potpuno drugačijim okolnostima? Samo navođenje tog pojma, tj. reformiste u njegovo doba, a tradicionaliste u kasnijim vremenima, govori nam o tome kako se tradicija zapravo i formira. Ono što je tradicija danas bila je novina jučer ili prekjučer.

Tako će mnoge današnje novine (ne mislim na novotarije, bidate) postati tradicijom sutra. To je pravilo života. Ko god to niječe ili ne razumije uopće ili ne pojmi šta je to tradicija niti bi se trebao pozivati na istu. Ovo nam govori da je tradicija ustvari dinamičan, ne statičan koncept. Tradicija se mijenja s vremenom i nove tradicije dolaze do izražaja. Zarobiti tradiciju u prošlosti znači zanijekati mogućnost kreativnog stvaranja današnjim i budućim generacijama.

STAV: U svom akademskom usavršavanju objedinili ste dvije izuzetno važne teme. Radili ste kao docent na Pomorskoj akademiji Sjedinjenih Američkih Država na Odsjeku za političke nauke, a doktorirali ste na Odsjeku političkih nauka na Univerzitetu Syracuse odbranivši tezu Uloga ideja u savremenoj islamskoj obnovi: slučaj Malezije. Treba li islamske teme promišljati i iz pozicije politike? S druge strane, treba li politiku promišljati iz pozicije islamske misli i zbog čega je to važno?

SINANOVIĆ: Skoro je nemoguće promišljati bilo kakvu misao ukoliko se ne uzme u obzir i politika, pa je tako nemoguće promišljati i islamsku misao bez nje. Naime, svaka misao nastaje u određenim političkim okolnostima i iste treba poznavati kako bi se razumjeli geneza i razvoj te misli. Dalje, politika postavlja određena pitanja islamskoj misli na koje ova mora dati odgovore. Pitanje suverenosti, prirode vlasti, odnosa vjere i države, svjetovno i vjersko obrazovanje, sve su ovo teme gdje se islamska misao i politika prepliću. Islamska misao može ponuditi jednu vrstu etičkog kodeksa savremenoj politici. To nije ništa novo jer postoji u historiji islamske misli žanr literature o davanju savjeta kraljevima, prinčevima i sultanima (nasihat'ul-muluk), ili “ogledalo za prinčeve”. I sam je Gazali napisao jedno djelo na tu temu, kao i naš Hasan Kafija Pruščak.

U savremeno doba imate mislioce poput Rašida el-Ganušija, koji je pisao o islamu i sekularizmu, odnosno mjestu islama u sekularnoj državi. Mnogi naši učenjaci također su promišljali ove teme, kao rahmetli Husein ef. Đozo, zatim prof. Fikret Karčić, koji je puno pisao o pravnom položaju islama u modernim društvima, i mnogi drugi.

STAV: Kod Ismaila Farukija i pojam tevhida – krucijalni pojam ukupne islamske teologije – implicira naše bavljenje cjelokupnim odnosima u društvu. Je li i kako je moguće politiku dovesti u spregu s tevhidom?

SINANOVIĆ: Tevhid, znači postojanje i očitovanje Jednog Jedinog Stvoritelja, jeste centralni pojam islamske teologije. On se tradicionalno shvatao kao teološka kategorija u kojoj se raspravljalo o postojanju Stvoritelja, Njegovim imenima i svojstvima, Njegovima djelima i sličnim teološkim debatama i temama. Ismail Faruki donosi jedno šire razmišljanje tevhida. Ono proizlazi iz osnovnog pitanja: ako svjedočimo i očitujemo Božiju Jednoću i Jedinstvo, šta to znači u različitim sferama našeg života, tj. kako to svjedočenje i očitovanje utječe na naše poimanje razumijevanja svijeta, obrazovanja, kulture, politike, društvenog uređenja, umjetnosti, arhitekture, muzike i drugih grana ljudskog postojanja i djelatnosti – na nivoima pojedinca i zajednice? Drugim riječima, on predstavlja tevhid kao svjetonazor, leću kroz koju gledamo na svijet oko nas.

Prema Farukiju, islam nikada nije bio samo zainteresiran za onosvjetsko spasenje nego je ujedno proglasio da ga se bitno tiče i ovaj svijet. Jedna od osnovnih molitvi u islamu je: “Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom svijetu i na budućem svijetu…” Skoro svaki musliman zna i uči ovu dovu. Znači, nema razdvajanja između tog dvoga. Ova svjetovnost islama nešto je što i danas, možda baš pogotovo danas, izaziva čuđenje kod mnogih jer se danas religija obično samo veže za onosvjetsko, ahiretsko, duhovno. Takvo poimanje religije proizašlo je iz modernog razumijevanja postreformacijskog kršćanstva, ali se zbog utjecaja Zapada proširilo širom svijeta, kao i na druge religije.

Polazna tačka dovođenja politike u spregu s tevhidom, nakon priznavanja Jednoće Stvoritelja, jeste razumijevanje uloge ljudskog bića, čovjeka, kao namjesnika (halife). Taj namjesnik, kome je Bog namijenio posebnu ulogu, ima za cilj živjeti na ovom svijetu i razvija ga u skladu s Božijim porukama i objavama. To se jedino može u zajednici, odnosno društvu. Tu je početak svih udruživanja, pa ujedno i politike. Musliman time postaje činilac u historiji i živi u određenom vremenu i prostoru. On / ona postaje ono što je prof. Jusuf Žiga nazvao “zemljoradnikom vremena”.

STAV: Slažete li se s Farukijem kad tvrdi da se i kulturološke manifestacije mogu dovesti u vezi s tevhidom? Volio bih da, odgovarajući na ovo pitanje, prije svega razmotrite naglašavanja jedinstva Stvoritelja kroz muziku, arhitekturu, književnost i kaligrafiju razvijanu u Bosni i Hercegovini.

SINANOVIĆ: Potpuno se slažem. Tevhid predstavlja vodilju, odnosno osnovu na kojoj se trebaju graditi ove kulturološke manifestacije koje ste naveli. On ujedno predstavlja i kriterij na osnovu kojeg možemo zaključiti da li nešto predstavlja kulturološku manifestaciju tevhida ili ne. Da navedem i jedan primjer, koji će možda biti i nepopularan. Ako upitamo muslimane koji su ponajljepši primjeri islamske umjetnosti, siguran sam da bi većina uvrstila Tadž Mahal kao jedan od tri najljepša primjera. No, zapitajmo se, šta je Tadž Mahal? On je mauzolej, grobnica. Jako lijep mauzolej, prividno odjeven u islamsko ruho, ali ipak grobnica. Da li je takvo nešto vrijedno sredstava i truda utrošeno u njegovu gradnju? I, da li je, na kraju krajeva, ovo primjer umjetnosti zasnovane na tevhidu?

Ne želim izreći sud, nego samo postaviti ovo pitanje kako bih nas uputio da razmišljamo u ovim smjernicama, da problematiziram to pitanje islamske umjetnosti. Što se BiH tiče, pođimo od onoga što je nomenklaturom identično pojmom kojim se bavimo: bosanski tevhid, odnosno prisjećanje na umrle. Iako on ne postoji u osnovnim izvorima islama kao takav, radi se o jako lijepom običaju, gdje se uče kur'anski ajeti koji pozivaju na Jednoću Stvoritelja, na pokajanje, gdje se donosi salavat na Božijeg Poslanika, a. s., gdje se zikri i gdje zajednica produbljuje ljubav kroz vjeru u Boga i međusobno pomaganje. Pogledajte zatim divansku i alhamijado književnost, kao i određena savremena djela Isnama Taljića, Nedžada Ibrišimovića, Enesa Karića, Džemaludina Latića.

Sve to proističe iz tevhidskog načina razmišljanja i rezultira u jednoj impresivnoj kulturološkoj manifestaciji islama koja plijeni svojom ljepotom, duhovnošću, ukratko, svojim islamijjetom. Mi moramo ove kulturološke riznice prenositi i prevoditi na druge jezike. Dosta smo slabo poznati u svijetu, a mislim da imamo dosta toga ponuditi u ovom smislu. Vrijeme je da imamo profesionalni institut za prevođenje ovih naših kulturnih riznica na glavne svjetske jezike, planski i sistematski. Lijep je primjer nedavno višejezično izdanje djela Temelji mudrosti o uređenju svijeta Hasana Kafije Pruščaka, u izdanju Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. Potrebno nam je desetine i stotine takvih izdanja, u svim oblastima – od književnosti, proze i poezije, pa do stručnih knjiga i radova.

STAV: Shabbir Akhtar izuzetno je kritičan prema većini savremenih islamskih mislilaca, tvrdeći da ne posjeduju nužnu autonomiju neophodnu za dekonstrukciju diskurzivnih praksi koje danas kreiraju sliku islama. Da li ta autonomija ovisi o centrima finansiranja ili o ličnoj hrabrosti? Tarik Ramadan smatra da je najvažnija odanost principima, iz koje proističe finansijska neovisnost, ali i hrabrost.

SINANOVIĆ: Autonomija je jedan problem. Drugi je česta površnost, kao i nepoznavanje savremenih tokova u filozofiji, društvenoj misli, pa i unutar izučavanja religije. Dalje, teško je govoriti o autonomiji kada u većini muslimanskih zemalja ne postoji sloboda izražavanja, kada se intelektualci i mislioci zatvaraju, a mnogi bivaju i ubijeni, kao u slučaju Jamala Khashoggija, koji je bio novinar, ali jedan razmišljajući novinar. Znači, postoje faktori mimo finansija i hrabrosti. Loš obrazovni sistem, nedostatak neovisnog finansiranja kroz vakufe i slične institucije, opresivni politički sistem – sve ovo doprinosi toj stagnaciji islamske misli i neefikasnosti islamskih mislilaca o kojoj Shabbir Akhtar i Tarik Ramadan govore.

No, kao što vidimo, problem je isuviše kompleksan da bi se mogao svesti na samo jedan ili dva faktora. Ipak se mora negdje početi. Iako trenutno na Zapadu vidimo zabrinjavajući uspon islamofobije, ipak tu postoje mnogi od nužnih uvjeta za uspostavljanje centara za istraživanje. Malezija i Indonezija ispunjavaju određene uvjete, ali su možda isuviše na periferiji u glavama mnogih muslimana, mada sam ja mišljenja da se moramo osloboditi tog razmišljanja i podjele na centar i periferiju. Ja trenutno razvijam jedan koncept islama na granicama / obrubima / ivicama (Islam on the Edges), gdje zastupam tezu da je islam u ovim graničnim područjima, bilo da se radi o tradicionalnoj geografiji (od Malija do Balija), ili o novoj stvarnosti gdje su obrubi još širi, jedan dinamičan islam i da se danas neke od najzanimljivijih stvari dešavaju na ivicama.

Moguće je da se upravo ovdje počnu stvarati obrisi nove islamske misli, koja će biti hrabra i koja će se suočiti s pitanjima na koja su nam danas potrebni odgovori. Ove ivice – od Malezije i Indonezije, preko Južne Afrike, Senegala i Maroka, pa do Balkana, Evrope i Amerike –daju nam nadu u budućnost islamske misli.

STAV: Kad smo kod Ramadana, volio bih da porazgovaramo o implikacijama koje njegov slučaj nosi. Iako je proces protiv Ramadana u nekim medijima iskorišten za razračunavanje s njegovim idejama, ipak je jedna skupina muslimana likovala, sretna zbog njegovog hapšenja. S druge strane, značajan dio islamskih intelektualaca šuti o njegovom slučaju, a sam spomen njegovog djela tretira se problematičnim. Ne ulazeći u konačnu sudsku presudu, koju ćemo izgleda još čekati, želio bih da razgovaramo o njegovom slučaju kao simptomu. Šta nam on govori o islamskim intelektualcima, ali i poziciji muslimana u Evropi danas? Dalje, u slučaju da Ramadan bude pravosnažno osuđen, kakva je sudbina njegovog djela? Jesu li muslimani spremni napustiti pozitivistički pristup i odvojiti autora od njegovog djela i nastaviti se pozivati na njegove sjajne odgovore na važna pitanja evropskih muslimana?

SINANOVIĆ: Ovo je jako kompleksan slučaj. Kompleksan je sam po sebi jer uključuje optužbe za silovanje, koja je jako ozbiljna optužba i gdje se dokazi često teško pronalaze, pogotovo kada se radi o starijem slučaju. Situaciju dodatno komplicira stav Vlade Francuske, koja tretira prof. Ramadana kao kriminalca i opasnost za okolinu i drži ga zatočenog u samici, ne dopuštajući mu da se brani sa slobode kao mnogi drugi prominentni Francuzi koji su optuženi za istu stvar, uključujući tu i dva trenutna ministra u Macronovoj vladi, kao i nekoliko drugih poznatih javnih ličnosti. Poznato je da je prof. Ramadan bio kritik francuske države i njenih stavova po pitanju islama. Stoga mnogi vide njegov tretman od Vlade Francuske kao jednu vrstu osvete prema njemu, ali i prema drugim muslimanima. Kao da žele da pošalju poruku: gledajte šta možemo učiniti jednom od najpoznatijih među vama, vi obični nemate nikakve nade.

U ovakvim okolnostima, informacije koje do nas dolaze su šture, često kontradiktorne. Jedini pristup informacijama je preko njegovih advokata, a prvi od njih otpušten je jer nije radio posao kako treba. Još nije jasno koje su od tih informacija uistinu tačne, a koje su dio strategije pravnog tima da ga se pusti na slobodu. Trebamo se podsjetiti da suđenje još nije počelo i da nijedna od optužbi nije dokazana. Što se stava muslimanskih intelektualaca tiče, mnogi su napustili prof. Ramadana nakon ovih optužbi. Neki su likovali zbog ovog jer time misle da je ovim nanesena šteta islamskoj misli uopće, a pogotovo reformističkoj misli. Nakon što se strasti smire, i bez obzira na ishod, mislim da će glavne njegove ideje živjeti i dalje. Jednostavno, isuviše su dobre kako bismo ih zanemarivali. Možda se ubuduće neće pozivati na njega, ali na njegove ideje hoće sigurno, jer nema alternative.

Kako bilo, nepopravljiva šteta jeste već načinjena, pogotovo prof. Ramadanovom ugledu kao ličnosti. Bez obzira na ishod presuda, mislim da će put ka rehabilitaciji biti dug, težak i nepotpun. Ovo nam govori da je položaj muslimana, a pogotovo intelektualaca, u Evropi jako težak. Ne čudi što su se mnogi povukli u svoje ljušture i čekaju da oluja prođe. Problem je što je oluja stalna, ona neće proći ni nakon što se slučaj prof. Ramadana zaključi. Ovdje muslimanske institucije moraju odigrati ključnu ulogu i stvoriti prostor i atmosferu u kojoj intelektualci imaju slobodu i zaštitu. Trebamo biti smjeliji u našim zahtjevima i hrabriju u stavovima. Ne vidim zašto bi bio problem da se prof. Ramadan brani sa slobode, kako su zahtijevali njegovi advokati, uz plaćanje kaucije, oduzimanje pasoša i kućni pritvor.

Francuske vlasti odbijaju sve ovo. Ne vidim drugog razloga nego kapric i preventivno kažnjavanje koje ide mimo svih deklaracija o ljudskim pravima, kao i pravima optuženih. Jednostavno, nemoguće je više vjerovati da suđenje prof. Ramadanu može biti nepristrano i neovisno.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!