Kanibalistički (auto)šovinizam Fahrudina Radončića

Današnji sasvim razmahani i gotovo poslovični antibošnjački šovinizam Dragana Čovića, kojeg ispoljava kada god mu se za to pruži prilika, crpi svoju legitimaciju, ali i slobodu javne manifestacije upravo u neprestanom kanibalističkom (auto)šovinizmu i bošnjakožderstvu njegovog koalicionog partnera Fahrudina Radončića, koji svojom gotovo decenijskom propagandom o kalifatu, muslimanskoj republici, findžan-državi, islamizaciji itd., daje validaciju Čovićevim šovinističkim etiketama

Optužba za halifat ili islamsku državu stara je koliko i islamofobija na ovim prostorima, tačnije, koliko su stare pretenzije okolnih država i naroda na bošnjački nacionalni prostor. Ta je optužba uvijek bila isključivo u funkciji propagandnog termina kojim se trebala pred svjetskim, a posebno evropskim auditorijem opravdati i legitimizirati svaka teritorijalna pretenzija, svaka osvajačka namjera i svaki agresivni potez naspram Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

U novijoj historiji njome se služila kompletna velikosrpska nomenklatura od Miloševića, preko Karadžića pa do Plavšićke da opravda agresiju i genocid, Franjo Tuđman i njegov kartel da normaliziraju namjeru o podjeli Bosne i Hercegovine i sabijanje Bošnjaka u “zemljicu Bosnu”. Njome se danas služi Milorad Dodik da opravda svaki vlastiti kako antidržavni potez, tako i neprestani govor mržnje, a kako smo nedavno vidjeli, upotrebljava je i Dragan Čović, pokušavajući da takvom klevetom legitimira vlastite maksimalističke stavove i da demonizira bilo kakvo državno uređenje u kojem će do izražaja doći bošnjačka demokratska većina kao de facto “Islamsku državu”.

AUTOŠOVINIZAM SNAŽNIJI OD GENOCIDA

Ipak, sve do kraja Drugog svjetskog rata ova gotovo dvostoljetna kleveta uvijek je bila stvar malicioznih pokušaja demonizacije Bošnjaka od drugih, nešto što je dolazilo izvan samih Bošnjaka. Tek dolaskom komunističkog aparata, koji je u sebe usisao pojedince iz bošnjačkih redova, dolazi i do pojave ove klevete kao autošovinističkog fenomena. Među Bošnjacima su vrbovane, kultivirane, a zatim i javni prostor dobijale osobe koje su ovakvim etiketama i klevetama legitimizirale bilo kakvu represiju režima. U tom smislu, posebno je maligan bio spoj komunističke metodologije i velikosrpske ideologije primjetan već od sredine sedamdesetih, a koji je svoju najdegutantniju manifestaciju i otjelotvorenje pokazao u slučaju Dževada Galijaševića. Ipak, čak i takve anomalije bile su u kontekstu jugoslavenskog komunističkog sistema koji kao totalitarni ideološki režim nije imao kredibilitet izvan vlastitih krugova. Također, zavrbovani bošnjački autošovinisti redovno su prije ili kasnije završavali izvan Bošnjaka kao kolektiva, sami se javno izvodeći iz kruga naroda i kulture koje su orijentalistički demonizirali, čime su gubili upotrebljivi legitimitet radi kojeg i jesu bili vrbovani.

Nažalost, ovaj kanibalistički fenomen, umjesto da je zamro nakon proživljene agresije i genocida, on je samo mutirao, pa su se u to autošovinističko kolo uhvatile mnoge osobe, i to iz najprizemnijih razloga. Danas je to manje stvar ideologije, mada su i dalje aktivni oni koji demoniziraju Bošnjake iz čisto ideološke odanosti ideji velikosrpske verzije Jugoslavije, a više oportunističkog djelovanja u klimi narastajuće islamofobije na Zapadu. To ovaj fenomen čini čak i gorim, jer kakve su to osobe koje su kadre vlastitom narodu staviti metu na leđa samo da bi se pokazali kao mogući servilni partneri stranim šovinističkim moćnicima? Kakvi su i čiji političari i mediji koji su spremni oklevetati vlastiti narod i izmisliti prijetnju po druge ne bi li dobili ulogu povlaštene klase ili kapoa u nekom budućem geopolitičkom konclogoru za Bošnjake?

Kada god čujemo nekoga od političara iz reda Srba i Hrvata kako punih usta i opetovano upotrebljava ovu klevetu, ne smijemo zaboraviti da je takva drskost uveliko posljedica činjenice da su takve optužbe dobile legitimitet njihovom čestom upotrebom među onima koji djeluju na bošnjačkoj političkoj sceni. Jedan od najprominentnijih legalizatora i legitimizatora ove klevete o “kalifatu” i “muslimanskoj državi” jeste Fahrudin Radončić. On, njegovi saradnici, klijenti i novinari njegovog medija nisu jednom nego bezbroj puta ovako oklevetali političke suparnike ili neistomišljenike među Bošnjacima. Demoniziranje riječi “kalifat”, kao navodno logične posljedice političkog suvereniteta nekog većinskog muslimanskog naroda, njeno stavljanje u krajnje negativni kontekst u kojem poprima istu terminologiju kao u velikosrpskoj propagandi, te s njom kao takvom etiketiranje političkih protivnika, gotovo je pa specijalitet ovog političko‑interesno-obavještajnog bloka. Primjeri su mnogobrojni.

Tako, recimo, Fadil Mandal u Dnevnom avazu u tekstu naslova Nema dalje, rođače (23. juni 2014) tvrdi da se ne smije dozvoliti ostvarenje navodnog plana “da BiH, prema feudalnom konceptu, vlada pet porodica iz esdeaovsko-esdepeovskog kruga” i da se na tada predstojećim izborima “raspliće sudbina BiH hoće li biti kalifat Bakira Izetbegovića…”. Istim terminima služe se i organi Radončićeve stranke SBB kada u saopćenju u Dnevnom avazu pod naslovom Izetbegović proveo rat u sefu, treba prestati da pravi fildžan-državicu (16. mart 2017) tvrde da “Bakir Izetbegović ne shvata da mu ovo nije kalifat gdje će on nekome nešto davati i uzimati”, kao i da “projektirani haos, koji mjesecima proizvodi, Izetbegoviću treba da pripremi podjelu zemlje i napokon ostvari san o feudalnoj fildžan-državici u srcu Evrope”.

IZMEĐU ŠOVINIZMA, AUTOŠOVINIZMA I OPORTUNIZMA

Ipak, najglasniji i najbrutalniji u klevetanju bio je sam veliki meštar Radončić, koji je više puta koristio ovakve termine. Gostujući na TV PINK, na pitanje voditelja zašto se drugi put (neuspješno) kandidira za položaj bošnjačkog člana Predsjedništva, Radončić je odgovorio da na bošnjačkoj političkoj sceni, osim njega, nema ništa drugo osim “erdoğanovsko-iranskih privjesaka”. U istom je duhu kasnije na tendenciozno pitanje Dodikovog džepnog novinara Mate Đakovića: “Da li je vama Bošnjacima jasno da nema ništa od muslimanije, da nema ništa od islamske države na ovim prostorima”, Radončić, umjesto da kritički nastupi prema takvom Đakovićevom zajedljivom šovinizmu, servilno i kleventički odgovorio da “postoje stare iluzije da se ovdje može dobiti muslimanska ili bošnjačka republika na način da Srbi ili Hrvati budu krivi za nju”. Vrhunac je ipak bio kada je svojevremeno na pitanje Aleksandra Hršuma: “Da li MZ može pomoći BiH u ovom trenutku”, Radončić odgovorio da svi žele dobronamjerno pomoći BiH, ne samo Zapad nego i Beograd, Podgorica i Zagreb, da svi pokušavaju usmjeriti BiH na put ka zapadnoj civilizaciji, a da su jedina kočnica i problem na takvom putu – Bošnjaci! To je argumentirao time da navodno postoji reinkarnacija bošnjačke politike koja pokušava napraviti “muslimansku državicu”! Nevjerovatno da neko s ovakvim antibošnjačkim izjavama uopće i pomišlja da predstavlja Bošnjake, a kamoli da to uporno pokušava već deceniju.

Razlozi za takav, na prvi pogled samoporažavajući autošovinizam tih krugova jesu višestruki. Prvi od njih jeste da se suštinski ne radi o autošovinizmu, već o šovinizmu, jer se oni koji upotrebljavaju ovakve klevete vide izvan bošnjačkog kulturnog kruga ili barem jednog njegovog dijela. Ono što oni demoniziraju i denunciraju jeste ono što njima zaista smeta, a predrasude drugih prema Bošnjacima, i to one naspram vjerske komponente bošnjačkog identiteta, gaje i njeguju i oni sami. Drugi razlog jeste to što je riječ o klijentima vanjskih centara koji ili direktno rade za te centre ili im ovakvim klevetanjem Bošnjaka pokušavaju signalizirati svoju servilnost i upotrebljivost ne bi li kako nedemokratskim metodama ili postizbornom koalicionom kombinatorikom zamijenili autentične političke predstavnike Bošnjaka. Treći razlog jeste postojanje onog najbazičnijeg i najprimitivnijeg oportunizma, kada su određene beskrupulozne i politički ambiciozne osobe naslutile da u današnjem zeitgeistu može biti politički profitabilno koristiti islamofobične termine i tako se uspeti na političkoj ljestvici.

Današnji sasvim razmahani i gotovo poslovični antibošnjački šovinizam Dragana Čovića, kojeg ispoljava kada god mu se za to pruži prilika, crpi svoju legitimaciju, ali i slobodu javne manifestacije upravo u neprestanom kanibalističkom (auto)šovinizmu i bošnjakožderstvu njegovog koalicionog partnera Fahrudina Radončića. Radončić svojom gotovo decenijskom propagandom o kalifatu, muslimanskoj republici, findžan-državi, islamizaciji itd., koje imputira svojim političkim protivnicima, daje validaciju Čovićevim šovinističkim etiketama koje ovaj samo primjenjuje u širem kontekstu kompletnog bošnjačkog naroda.

Istovremeno, stalno prisustvo takvih termina u javnosti i konstantno klevetanje i optuživanje Bošnjaka i autentičnih bošnjačkih predstavnika omogućava Radončiću da maliciozne fantazije predstavlja kao stvarne, kao i da se zatim pozicionira i predstavi prema vani kao oponent takvih, potpuno izmišljenih “islamističkih” političkih pozicija. U takvoj simbiozi vanjskih i unutrašnjih, rekli bismo infiltriranih faktora leži razlog dugotrajnosti i tvrdokornosti ovakvih antibošnjačkih kleveta koje gube ili dobijaju na snazi, ali nikada ne nestaju. One i ne mogu nestati niti se mogu proskribirati, učiniti politički nekorektnim ili izbaciti iz vokabulara srpskih ili hrvatskih političara i medija sve dok im legitimitet daju javne ličnosti ili politički projekti koji djeluju na bošnjačkoj političkoj sceni, navodno, u ime Bošnjaka.

Prethodni članak

NAŠI IZNOGUDI

Sljedeći članak

Padaj, silo i nepravdo

PROČITAJTE I...

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

Posebno je paradoksalno da premijer Plenković, koji se često hvali svojim europejstvom, te koji uvijek oštro osuđuje miješanje Rusije u unutarnja pitanja Ukrajine, predvodi suludu kampanju protiv BiH pokušavajući svim raspoloživim mehanizmima utjecati na unutarnja pitanja BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!