Kamena grobnica

Na Korićanskim stijenama u augustu 1992. godine pripadnici Interventnog voda policije iz Prijedora strijeljali su oko 200 muškaraca. Ubijeni su izvedeni iz konvoja protjeranih Bošnjaka i Hrvata s područja općine Prijedor koji se kretao ka Travniku. O zločinu na Korićanima i rasvjetljavanju njegovih detalja za Stav piše Mujo Begić, šef područne kancelarije Instituta za nestale osobe BiH u Bihaću

Piše: Mujo BEGIĆ

Nakon što je nedavno otkrivena njena lokacija, protekle je sedmice na Vlašiću, kod Korićanskih stijena, počela ekshumacija posmrtnih ostataka nestalih Prijedorčana. Radi se o potrazi za posmrtnim ostacima 98 žrtava ubijenih na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine. Ekshumacija se obavlja ručno zbog izuzetno nepristupačnog i složenog terena, a istražitelji strahuju od odrona kamenja i ujeda zmija. Pretpostavlja se da se na ovoj lokaciji nalazi 60 tijela. Do sada je, nakon nekoliko ekshumacija, identificirano 117 žrtava ubijenih na Korićanskim stijenama.

MRĐA I OSTALI

Zločin pripadnika srpskih policijskih snaga nad Bošnjacima i Hrvatima počinjen na području Korićanskih stijena bio je pripremljen i isplaniran. Da je ovaj zločin nad civilima bio dio plana, potvrđeno je na suđenjima pred MKSJ i Sudom BiH, gdje su brojni svjedoci potvrdili postojanje pripremljenog plana. Plan je bio da se na Vlašiću iz konvoja izdvoje muškarci, a onda ubiju i njihovi posmrtni ostaci prikriju. Pojedini svjedoci čuli su razgovore srpskih policajaca koji govore o dogovoru radi ubijanja logoraša iz logora Trnopolje.

Dana 21. augusta 1992. godine Radio Prijedor obavijestio je da iz naselja Tukovi kreće konvoj za Travnik i da oni koji hoće napustiti Prijedor trebaju doći na taj lokalitet. Istovremeno, u logoru Trnopolje počele su pripreme za transport nezakonito zatočenih Bošnjaka. U četiri autobusa preduzeća “Autotransport Prijedor” ukrcani su zatočenici. Na raskrsnici u Kozarcu autobusima iz Trnopolja pridružili su se autobusi, kamioni i kamioni s prikolicama s Bošnjacima i Hrvatima koji su ukrcani u Tukovima. Tu je formirana kolona od osam autobusa i osam kamiona. Odmah u Kozarcu počela je pljačka. Tu su srpski policajci oduzeli novac, nakit i druge vrijedne stvari. Oduzimanje se nastavilo i tokom puta prema Skender-Vakufu. U toku vožnje prema Travniku konvoj je nekoliko puta stajao.

Kada je posljednji put konvoj zaustavljen na makadamskom putu kod rječice Ilomske na Vlašiću, počelo je odvajanje muškaraca od žena i djece. Muškarcima je naređeno da izađu iz autobusa i kamiona i da se postroje. Tu je izdvojeno oko 200 muškaraca. Na suđenju pred Sudom Bosne i Hercegovine jedan od svjedoka navodi kako su muškarci odvajani za ubijanje. “Stali smo jer je moj kamion bio među zadnjim. I došao je Mrđa, izveo me i uzeo kesu. Nakon toga, pokazao je na neke ljude, kao ‘ti, ti, ti…’, i oni su morali izaći iz mog kamiona i ući u autobus. Ja sam odmah znao da nešto nije u redu jer se to nikada ranije nije dešavalo, da se izdvajaju neki muškarci.” Tu je srpskim policajcima podijeljena municija kako bi mogli izvršiti dio plana. Osuđeni pripadnik Interventnog voda SJB Prijedor koji je priznao krivnju navodi: “Mrđa je naredio da svi uđemo u autobuse. Ljudi su se već unutra trpali, u svakom je bilo možda 80 ljudi, i govorili su im da je razmjena, ali bilo je jasno da nema ništa od toga. Instinkt proradi u tim situacijama i znao sam da ih nema više. Sa mnom su u kamion ušli Mrđa, Paraš, Babić i Četić.” Nakon petnaestak minuta vožnje, autobusi su stigli na lokalitet Korićanskih stijena, u blizini naselja Korićani na planini Vlašić. Jedan je autobus stao na jednoj krivini i bio je udaljen od drugog oko 100 metara.

Pripadnici Interventnog voda počeli su izvoditi ljude iz autobusa u grupama po dvoje ili troje i ubijati odmah u neposrednoj blizini. Zaštićeni svjedok iz pratnje konvoja navodi način na koji su ubijani Bošnjaci i Hrvati na Korićanskim stijenama. “Poslije zaustavljanja, svjedok je krenuo prema jednoj krivini i tom je prilikom vidio kako iz njegovog (prvog) autobusa pratioci izvode dva po dva muškarca i ubijaju ih.” Preživjeli sa strijeljanja na Korićanskim stijenama opisuje kako su srpski policajci izvodili po dvojicu ili trojicu, potom bi se začula pucnjava, i sve tako dok nije došao red na njega. Iz svjedočenja preživjelih može se rekonstruirati način na koji su ljudi ubijani. Većina preživjelih govori o pucanju žrtvama u predio leđa i glave: Jedan svjedok navodi: “Kad je svjedok osjetio cijev na leđima, rečeno mu je da izađe. Izašao je s još dvojicom civila. Vidio je pet plavaca kako stoje. Od te peterice, kod provalije su stojala trojica. Išli su prema njemu. Kad su im okrenuli leđa, svjedok je čuo psovke, potom je osjetio metak u leđima. Bio je pogođen u predio ramena, ali je uspio preživjeti zahvaljujući činjenici što je prilikom pada naletio na jelke.” Ubijeni su padali u provaliju ili su ih bacali. Pucali su u njih iz neposredne blizine iz automatskih pušaka i pištolja, a na tijela ubijenih i ranjenih koji su pali u provaliju bacali su ručne bombe ili pucali. Ovo ubijanje trajalo je petnaestak minuta.

SLAVLJE U SKENDER-VAKUFU

Iz drugog autobusa, koji je stao nešto niže, izveli su ljude. Nakon izvođenja iz autobusa, Darko Mrđa i Miroslav Paraš kratko su se dogovorili kako ubijati ljude. Ljudima koji su bili postrojeni u dvije kolone naređeno je da priđu bliže ivici provalije i da kleknu. U optužnici MKSJ u predmetu “Darko Mrđa” navedeno je: “Zatvorenicima je naređeno da izađu iz autobusa pognute glave i da kleknu na rub strmine. Darko Mrđa je rekao: ‘Ovdje ćemo obaviti razmjenu, žive za žive, mrtve za mrtve.'” Muškarci iz autobusa dovedeni su u koloni do ruba provalije, a onda im je naređeno da kleknu. Tada je započela pucnjava. Leševi su padali u ponor ili su ih ostali Bošnjaci u njega gurnuli prije nego što su i sami bili smaknuti.

Jedan od preživjelih navodi: “Kad smo došli na Korićanske stijene, na onu provaliju, autobus je stao. Tu je pala komanda: ‘Izlazi jedan po jedan!’ Iz našeg autobusa izašao je Darko Mrđa prvi, a ja za njim. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva. Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i, kad smo to uradili, prvi red muškaraca bio je na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsjeku prst, što oni zaista i učiniše. Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo, rekli su: ‘Po kratkom postupku, pali!’ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno. Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta, tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama. Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek, pomislio sam da su mene ugledali. Došao je neki s puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu – visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, pomažu: ‘Brate, pomozi’. (…) Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima.”

Zločinci koji su priznali krivicu svjedočili su o načinu na koji su ljudi ubijani: “Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja. Kretao sam se postrane da ne bih pogodio pripadnike Interventnog voda. Nisam ubacio rezervno punjenje. Nije bilo potrebe. (…) Nestajali su ljudi.” Jedan broj ljudi se bacio u provaliju i na taj način pokušavao izbjeći smrt. Mnogi nisu preživjeli ili su teško povrijeđeni zbog pada s visine i kamene podloge. Polomili su noge, ruke, kičmu. Nakon što su izvršili zločin, Darko Mrđa je naredio da se siđe u provaliju i provjeri da li ima neko živ i da se ubiju oni koji su preživjeli. Jedan od pripadnika Interventnog voda na suđenju je izjavio: “Vidio sam dole neke polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao, malog Sušića. Molio me je da ga ubijem, ali ja nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao sam.” Nakon izvršenja zločina, zločinci su napustili Korićanske stijene i otišli u jednu kafanu u Skender-Vakufu, gdje su slavili uspjeh.

UBISTVA U BOLNICI

Cijela operacija ubijanja nije trajala duže od pola sata. U svjedočenju pred Sudom BiH komandant 22. lake pješadijske brigade VRS izjavio je da “te noći niko nije spavao, a u cik zore poveo sam izviđački vod kako bi potražili preživjele i vratio se na lice mjesta. Tamo sam vidio stravičnu sliku, za koju nisam mogao pretpostaviti da se mogla desiti. U provaliji su se nalazili razbacani leševi na dva lokaliteta. U prvoj jami bio je veći broj tijela, oko stotinu njih, dok je u drugoj bilo oko pedesetak.” Iz provalije su izvučena šesterica preživjelih koji su prebačeni u bolnicu u Banjoj Luci. I drugi koji su posjetili ovaj lokalitet, a svjedočili su pred Sudom BiH, zatekli su stravičan prizor. “Tamo sam vidio sliku užasa, jednostavno, to se samo tako može opisati. S desne strane se nalazio usjek u provaliji i tamo su bile hrpe ljudi, jedni preko drugih. Ljudi su visili po stijenama i granama. To je bila strašna slika i odmah sam otišao.”

Na Korićanskim stijenama strijeljanje je preživjelo 12 zatočenika. Među preživjelim su Sulejman Kahrimanović, Husein Jakupović, Emsud Garibović, Bahrija Jakupović, Sanemir Kljajić, Mehmed Sivac, Midhad Mujkanović i drugi.

O ovom zločinu obaviješteni su najviši vojni i politički rukovodioci tzv. RS. Nakon ovog događaja, na lokalitet je došao komandant 22. lake pješadijske brigade iz Skender-Vakufa, o čemu je vanrednim izvještajem br. 21/08 od 21. augusta 1992. godine obavijestio Komandu 1. krajiškog korpusa. U izvještaju se navodi da je policija Prijedora počinila “genocid” nad 154 civila muslimanske nacionalnosti i zatražila da se provede istraga. Dana 22. augusta Komanda 1. krajiškog korpusa dvaput je izvijestila Glavni štab VRS-a o tom događaju, navodeći da je stradalo oko stotinu civila. Dana 23. ili 24. augusta policijska jedinica iz Prijedora, zajedno s Drljačom i Župljaninom, vratila se na Korićanske stijene i pokušala ukloniti tijela.

Posebno su dojmljiva svjedočenja preživjelih s ovog lokaliteta. Jedan od preživjelih govori kako je izišao iz provalije u koju je pao nakon strijeljanja. “Kada su kamioni otišli, polako sam izašao na cestu, izuo se i puzeći prešao na drugu stranu puta. Već je pala noć. Ja sam legao na travu i odspavao. Naredno jutro krenem dalje i izađem na neku njivu gdje me spazi vojnik s puškom na leđima. Dođe još ljudi. Ispitivali su me odakle sam i kako sam tu došao. Donijeli su mi da jedem i onda mi je taj vojnik rekao da me moraju povesti u komandu. Tamo su me ispitivali i rekli da moram u glavnu komandu u Skender-Vakuf. Kad smo došli u Skender‑Vakuf, na kapiji nekog hotela predali su me vojniku. On me odvede u podrum u sobu u kojoj su plafon i zidovi već bili krvavi. Iz te sobe izvodili su jednog po jednog da damo izjave kod majora. Rekoše da su kriminalistička služba iz Banje Luke i da njihova vojska drži cijeli Vlašić. Obavijestili su nas da će nas petoricu voziti u bolnicu u Banju Luku.”

Preživjeli s Korićanskih stijena po dolasku u bolnicu u Banjoj Luci bili su izloženi teškim psihofizičkim torturama od strane pojedinih policajaca, ali i pojedinog medicinskog osoblja. Svakodnevno su tučeni, zastrašivani, uskraćivana im je adekvatna pomoć, hrana i voda. Jedan broj ljudi ubijen je u bolnici u Banjoj Luci. Svjedoci postupaka pojedinih stražara i medicinskog osoblja u Banjoj Luci navode nečovječna i nehumana postupanja pojedinih stražara i osoblja bolnice. “Prvo smo odvedeni u bolnicu za uho, grlo i nos, gdje su nas odmah na ulazu počeli tući. (…) Iste večeri došlo je njih šestoro i palicama za bejzbol su nas pretukli. Bili smo krvavi. Ujutro nismo mogli raspoznati jedan drugog. Naredno jutro su nas odveli za bolnicu Paprikovac u Banjoj Luci. I tamo su nas postrojili uza zid i tukli. Neki mladić je došao i rekao im da prestanu, nakon čega su nas uveli u bolnicu. Bio sam u sobi gdje je bilo 10 ljudi, četiri Hrvata i šest muslimana. Tukli su nas svaku noć. Donosili su kabel na čijem su kraju bile olovne kugle i tim su nas tukli. U toj mojoj sobi, gdje sam bio 22 dana, ubijeno je pet ljudi. Svaku noć dolaze, ulaze unutra i tuku nas. Onda nas tjeraju da tučemo jedni druge. Kada je bilo vrijeme za hranu, moraš kod vrata stati mirno, podići tri prsta i pozdraviti. U bolnici nismo dobivali vodu. Tjerali su nas da pijemo tuđu mokraću. Ne daj Bože nikome da ono proživi, niko živ. U međuvremenu je tu u bolnici doveden i Sanamir Kljajić. On je 15 dana ležao među tim mrtvim na Korićanskim stijenama. Našao ga jedan pravoslavac i javio vojsci. Jednog jutra dođoše dva civila i rekoše nam da njima pripadamo. Odveli su nas u komandu i nakon kratkog vremena rekoše da smo slobodni građani. Odvedoše nas, mislim, u džamiju Ferhadija u Banjoj Luci. Tu smo se skrivali 16 dana. Kasnije su nam neki ljudi pomogli da pređemo u Bosanski Novi, pa u Karlovac, u Hrvatsku, odakle sam otišao u Norvešku.” Oni koji su preživjeli Korićanske stijene još jednom su preživljavali teške psihofizičke torture u bolnici u Banjoj Luci. Preživjeli Sulejman Kahrimanović navodi kroz šta su prolazili u banjalučkoj bolnici: “Strašeći nas, Sanemiru Kljajiću su počeli parati one njegove ožiljke. Gasili su nam cigarete na ruci. Živo tijelo su nam pržili. (…) Pod pritiskom te njihove vojske morali smo piti urin jedan drugog u WC-u.”

Nakon izvršenog zločina, u roku od dva-tri dana na lokalitet su došli najviši vojni i policijski predstavnici CSB Banja Luka radi dogovora o asanaciji terena i uklanjanju tijela. Pokušaj prikrivanja posmrtnih ostataka žrtava rađen je tako da su pomoću dizalice pokušali izvlačiti tijela iz provalije. Nakon što su izvučena četiri tijela, dizalica se pokvarila. Pripadnici civilne zaštite nedaleko od ovog lokaliteta (oko 1,5 km) ukopali su posmrtne ostatke. Posmrtni ostaci ovih četiriju osoba pronađeni su, ekshumirani i utvrđen je identitet žrtava. Nakon određenog perioda, pripadnici Interventnog voda SJB Prijedor, pripadnici policije i CZ Skender-Vakuf došli su na mjesto zločina radi prikrivanja posmrtnih ostataka. Posmrtne ostatke žrtava prikrili su na lokalitetu niže mjesta gdje su žrtve padale, a nakon toga su ih velikim količinama kamena prikrili.

Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava vršena je u nekoliko navrata. Prva ekshumacija izvršena je od 15. do 19. maja 2003. godine, kada su na lokalitetu Korićanske stijene pronađeni samo sitni skeletni ostaci. Drugi je put 3. oktobra 2003. godine rađena ekshumacija na lokalitetu Korićani i pronađeni su kompletni posmrtni ostaci četiriju žrtava. Ekshumacije su vršene i 2009. godine, kada su pronađeni posmrtni ostaci 64 ubijena Bošnjaka i Hrvata. U 2011. godini također je vršena ekshumacija i pronađeni su sitni skeletni ostaci.

Za zločin na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH pravosnažno su osuđeni pripadnici Interventnog voda SJB Prijedor Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković, Željko Stojnić, Damir Ivanković, Gordan Đurić, Ljubiša Četić, Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja. MKSJ je pravosnažno osudio Darka Mrđu.

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!