Kamen, zvečarke i benzinske pumpe

Kada u Bihaću sjednete na bicikl, za 24 sata ste u Trebinju. No, u saveznoj državi Washington, vozeći se kroz šumu četiri dana, nijednom ne možete vidjeti nebo. “Mislio sam da se vrtimo ukrug, a zapravo smo se vozili kroz više od 500 kilometara vlage i šume”, kaže Muhić, koji je 2012. godine biciklom prešao put od Sarajeva do Teherana

U julu 2013. godine Seadu Muhiću sinula je ideja da ode na zapadnu obalu, gdje SAD graniče s Kanadom, da sjedne na bicikl i državnom cestom 101 u društvu prijatelja Sandra Sarića dođe do juga sjevernoameričkog kontinenta –  Meksika. Bilo je izuzetno hladno.

Sead Muhić, profesor sporta i tjelesnog odgoja iz Sarajeva, kaže da je očekivao da to doba godine bude toplo, međutim, danima su se smrzavali okrećući pedale. “Prije San Franciska nisam se uspio ugrijati. Amerika nije kontinent za sebe, to je svijet za sebe. U Americi imaš glečere, vulkane, pustinje… To je kugla zemaljska u malom. Cesta kojom smo vozili turistička je destinacija s kamperima, motociklistima, biciklistima, ljudima koji pješače. To su ogromne udaljenosti. Naprimjer, kada sjednete u Bihaću na bicikl, za 24 sata ste u Trebinju, i gotovo da možete pobrojati stabla koja putem vidite. U saveznoj državi Washington, vozeći se kroz šumu četiri dana, nijednom nismo vidjeli nebo. Mislio sam da se vrtimo ukrug, a zapravo smo se vozili kroz više od 500 kilometara vlage i šume”, objašnjava Muhić, koji je godinu ranije biciklom prešao put od Sarajeva do Teherana.

Priča nam i da su ljudi manje susretljivi u Americi nego u Iranu ili Turskoj. Tvrdi da su Amerikanci zatvoreni i da svako gleda samo svoja posla: “Mora se strogo voditi računa da se u tuđe posjede ne ulazi. Ne zove te niko na konak, ručak, večeru, ništa. Taj oblik socijalne interakcije možete zaboraviti kada ste u Americi. S druge strane, ostvarite neku vrstu interakcije s prirodom. Nevjerovatna je priroda duž 3.000 kilometara obale, od njenih izuzetno hladnih i vlažnih dijelova do San Diega, u kojem je raj na zemlji.”

Po državnoj cesti 101, ističe, najviše ima Amerikanaca. Muhić je, vozeći ovom cestom, upoznao čovjeka koji je upravo završavao svoj krug biciklom oko cijele Amerike. “Sreli smo djevojku u šorcu, majici bez rukava, napolju je prehladno, a ona ima plikove od sunca po čitavom tijelu. Zajedno smo ručali, pa i vozili skupa dio puta. Ona je pošla iz Ohioa, došla do zapadne obale, krenula na jug i na pola puta srela nas. Pošla je posjetiti sestru u San Diego, a prije toga mora svratiti na Lake Tahoe radi intervjua za posao. Objasnila nam je da se u Sjevernoj Dakoti zaklela da se više nikad u životu neće žaliti na hladnoću. Vozila je po plus 50 stepeni Celzijevih i sva je izgorjela. ‘Kamen, zvečarke i benzinske pumpe’, rekla nam je Jane objašnjavajući zašto po hladnoći vozi veoma slabo obučena”, prepričava Sead Muhić.

Sead i njegov prijatelj vozili su dva dana solidnom brzinom diveći se ljepotama Amerike. Treći im je dan Jane rekla da će dalje sama voziti jer su njih dvojica prespori. Saznali su da Jane ne jede meso osim od životinja koje sama ulovi, ima svoje konje i privatni je pilot. Sama je skoro sve vrijeme vozila i rekla im je da je svaku noć spavala na otvorenom, bez ikakvog straha.

Nekoliko kilometara prije Los Angelesa, priča Muhić, on i njegov pratilac odlučili su da okončaju putovanje jer su, prema riječima biciklista koje su putem sretali, Los Angeles i San Diego pretvoreni u 300 kilometara betonske džungle koju je preporučljivo izbjeći. “Pred Los Angelesom prekinuli smo naše druženje. Sandro je otišao kući, a ja sam odlučio da biciklom odem u nacionalni park Yosemite sa željom da vidim stijenu El Capitan, najveći granitni blok na svijetu poznat i pod nazivom ‘penjačka Meka’, i Half Dome, polukupolu koja kao da je nožem odsječena s jedne strane. Tokom ekskurzije na El Capitan imao sam isuviše blizak susret s medvjedima. Ondje su životinje zaštićene gotovo više od ljudi i one kao da su toga svjesne. Tako se desi da u po dana u kamp dođe mrki medvjed. On nije agresivan, ali svejedno nastane frka i vriska. Na putu za El Capitan naišao sam na neku smolu koja se cijedila niz drvo. To me fasciniralo, pa sam izvadio kameru da snimim. Čučnuo sam s kamerom i ubrzo iza leđa čuo duboko disanje i huktanje. Nisam obraćao pažnju dok me nešto nije počelo gurati i lupkati po ramenima. Okrenem se, kad mali medo iza mene. Kamera je bila uključena, i kako sam se okrenuo, medvjedić mi u kadru. Na pedalj od mene.” Brzo se Sead sjetio da i mama medvjedica mora biti u blizini. Primijetio ju je 200-ak metara dalje. I medvjedica je vidjela Seada kraj njenog mladunčeta i potrčala prema njima. “Dok je ona preletjela tih 200 metara, ja sam se uspio tek dvadesetak metara skloniti u stranu. Došla je do mladunčeta, stala na panj, digla njušku i onjušila zrak. Kameru sam ostavio uključenu. Malo kasnije, uspio sam se udaljiti od njih”, sjeća se Sead Muhić.

Idući dan htio je posjetiti Half Dome, čuvenu polukupolu u Yosemiteju. Teren je vrlo nepristupačan. Čuvari su ograničili broj ljudi koji se dnevno mogu penjati na Half Dome. Postoji i lutrija. Ljudi izvučeni na njoj dobiju ulaznice na Half Dome. Sead se uputio bez ulaznice. I uspio je. U povratku je, ipak, primijećen njegov prijestup. Rendžeri su imali kontrolne punktove na kojima su prilikom spuštanja zaustavljali ljude i tražili im dozvolu za penjanje na Half Dome. Prilikom silaska niz Half Dome, Sead je sreo djevojku koju je ranije upoznao na vrhu. Ona mu je brzo objasnila da rendžeri traže tipa u bijeloj majici i kako će mu, ako ga uhvate, naplatiti 300 dolara kazne. “Cura mi dade svoju košulju i kačket, a ona obuče onu moju mokru bijelu majicu. Tu djevojku više nikad nisam vidio”, dodaje Sead Muhić.

Za kraj našeg razgovora reče nam da je on živi dokaz da za dobra putovanja nije baš potreban novac i da se lijepe stvari mogu desiti samo ako imate želju, energiju, vrijeme i smjelost da se u nešto upustite. “Za razliku od putovanja biciklom, na putovanjima avionom ili autom ne znaš ni šta si vidio, ni šta si doživio osim tog luksuza koji si sebi priuštio.”

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!