Kakva je sličnost između Bosanaca i Afroamerikanaca

Bosanac je uvijek rintao za druge. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama... Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih

Vjetar izvrće kišobrane naopačke, a onda ih ljudi bacaju po uglovima ne čekajući da dođu do raskršća na kojima se nalaze kante za smeće. A zatim panično uskaču u rijetke slobodne taksije, kao da bježe od sigurne smrti, a ne od nekoliko kapljica vode. Kiša i jak vjetar u kombinaciji sve natapaju. Ne pomaže ništa. Lica su ukočena, tijela zgrčena, svako je za sebe odabrao odgovarajuću grimasu i jedva je nosi gurajući u nedostatku prostora kišobrane u lica drugih ljudi. Oni koji konačno uđu u podzemnu željeznicu otresaju vodu, otpuhuju kao da su istovarili kamion cementa.

Radnici što kopaju rupetinu na tek asfaltiranoj ulici psuju i proklinju sudbinu, nabacujući lopate blata i kamenja na gomile dok svjetla rotacije s njihovog kamiona periodično osvjetljavaju prozore iza kojih se u toplim i udobnim stančićima meškolje oni što ne moraju ići na posao. Nigdje ne postoji više onih koji ne vole kišu kao u New Yorku. Ljudi postaju šizofreni kao da padaju meteori a ne kapljice vode. Najobičnijeg oblačnog dana navlače duboke gumene čizme kao da su krenuli u riječni ribolov, a ne na posao. Vremenske su prognoze kao ratni izvještaji, TV voditelji ozbiljni su kao da su Rusi zauzeli Aljasku i krenuli na tenkovima prema Washingtonu.

A sjećam se kao jučer svog prvog izlaska sa željezničke stanice u Amsterdamu, u koji sam “prihajao” na svoju dvogodišnju rezidenciju. Kiša i vjetar gurali su ljude s trotoara, na sve su strane letjele plastične kese i ostalo smeće. U tom su općem rasulu svi vozili svoje bicikle natopljeni kišom i pretvarali se da je sve u redu, kao da je najobičniji ljetni dan. Samo što sam spustio kofere i uzeo mapu da vidim kamo idem, primijetih visoku ženu na ogromnom biciklu s korpom ispred guvernale u kojoj je sjedilo dijete. Nije imala ništa na glavi, njena plava kosa bila je dibidus mokra. Upirala je snažno pedale boreći se protiv vjetra. I dijete u korpi bilo je mokro do kože. A sve se činilo tako kao da nikome ništa ne smeta. Ljudi su se stotinama godina navikavali na teške vremenske uvjete s malo sunca i s naglim vremenskim promjenama. Doduše, u takvim okolnostima i nema drugog izbora nego prihvatiti stvari takvima kakve jesu i živjeti s time. U svemu tome trajali su konstantna borba s vodom i izgradnja kanala i vjetrenjača koje će pumpati vodu iz isušenih močvara ispod nivoa mora, izbacivati je u kanale i gurati dalje prema moru.

Holanđani za sebe kažu: “Bog je stvorio zemlju, a Holanđani Holandiju.” Fakat, lopatali su stotinama godina i od neplodnog morskog dna isušivanjem stvarali prostor za život. Otkrili su da neke biljke pretvaraju takvo neplodno i slano tlo u obradivo zemljište i masovno su ih sadili. Dovlačili su zemlju s najbližih destinacija, odande odakle su je mogli zagrabiti. Zasipali su što se zasuti moglo. A onda su naučili kako da prave brodove kojima su transportirali raznoraznu robu po svijetu i postali čuveni moreplovci.

Nažalost, obogatili su se trgovinom robljem od koje je finansiran zlatni period holandske umjetnosti kojoj se danas divimo. Finansiran krvlju i patnjom nesretnih Afrikanaca koji su završili na američkim farmama generacijama besplatno šljakajući na kiši za svoje robovlasnike. I dan se danas među Amerikancima afričkog porijekla da primijetiti svojevrstan mentalni otpor koji je postao dio njihove svakodnevice, čak i onda kada im to čini više štete nego koristi.

I Bosanac je uvijek rintao za druge besplatno ili za neku siću. Okupatori su se smjenjivali, a raja je gledala kako će što više sabotirati bilo kakav posao jer na kraju od toga neće imati ništa, pare će otići drugdje, balvani iz Bosne završit će po evropskim prijestolnicama… Taj mentalitet prisutan je danas. Na vlast se i danas gleda kao na neprijatelja koji će te natjerati da radiš umjesto što ćeš po cijeli dan ispijati kafe i živjeti od danas do sutra. “Ne možeš me toliko malo platiti koliko mogu malo raditi” – krilatica je koju sam prvi put čuo krajem sedamdesetih, sve dok i sam nisam dobio posao, sakrivajući se po uglovima da me ne primijete kolege radnici i uvuku u posao koji mi se nimalo ne radi.

I shvatih u neka doba da smo, kao i Afroamerikanci, zaista dobri u sportu, muzici, u bilo kojoj vrsti zabave, u svemu onome u čemu se izbjegavaju naporan rad i naročito odgovornost. Bolje je i jednostavnije da neko drugi za nas misli, neki zapadnjak koji je generacijama lihvar, koji zna kako vladati nad drugima.

Odgovornost je najveći neprijatelj svakog uspješnog društva, vruć krompir koji se gura u tuđe ruke. “Nemoj da ja to radim, majke ti”, čuo sam mnogo puta kada su ljudi odbijali preuzeti odgovornost i za najmanje sitnice, a kamoli za neke krupne poslove. Izuzetaka je uvijek bilo i možda samo u takvim ljudima leži stvarna budućnost zemlje u kojoj sam odrastao i koju i dalje mnogo volim, a koja mi je svakim danom sve dalja i dalja.

Ah da, trava u močvari koju sam isušio počela je rasti i vrijeme je da krenem da lopatam. Nadam se da me niko od naših neće vidjeti jer: RAD JE SRAMOTA.

PROČITAJTE I...

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!