Kakva je razlika između sarajevskog Peđe i banjalučkog Asima

Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako, izabran srpskim glasovima, sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranje postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove

Među pojavama koje karakteriziraju postratnu Bosnu i Hercegovinu jeste i stalna borba za uspostavljanje dominantnog narativa u vezi s ne samo onim šta se desilo nego i kako se to desilo, ko je i koliko odgovoran, ko je bio na strani dobra, a ko je podržavao zlo. Pored triju različitih narativa, bošnjačkog, srpskog i hrvatskog, od kojih je, a to se mora reći, samo bošnjački većinom u skladu s dokumentima i presudama Haškog tribunala, postoji i četvrti, koji se voli nazvati “građanskim”. Takav naziv i za narativ, ali i za ideološko-identitetarno-politički blok koji ga promovira, poprilično je neodgovarajući jer po pitanju usvojenih gledišta, ali i parcijalnog i politikantskog načina kojim tretira istine, stoji čvrsto na stajalištima nekadašnjeg SKJ.

Sličnost tu ne prestaje jer je za taj građanski svjetonazor karakteristična i tendencija pokušaja rehabilitiranja većine tekovina, vrijednosti i normi iz bivše države. Pored primjetne jugonostalgije, potreba za ovom validacijom i rehabilitacijom nekadašnjeg proistječe i iz prijeke potrebe za današnjom vlastitom legitimacijom, a “građani” to pokušavaju ostvariti na jedini način na koji to znaju, preuzimanjem nekadašnjeg artificijelnog otklona od “svih strana”, ma koja od njih bila u pravu, uz istovremeno demonizaciranje svih triju “nacionalizama”.

No, pošto građanski blok funkcionira samo ondje gdje je postojalo dovoljno tolerancije da drugo i drugačije preživi, u bilo kojem obliku, tj. na većinski bošnjačkim prostorima, on u svom pokušaju samolegitimacije automatski pravi najveći i najprimjetniji otklon upravo prema bošnjačkim gledištima i svjetonazorima, i to tako da za sebe svojata pozitivne tekovine koje su izborili ili sačuvali upravo Bošnjaci, dok autentičnoj bošnjačkoj politici i kolektivu odriče i negira bilo kakav svjesni i organizirani doprinos. Taj građanski ideološko-politički blok ne vidi da time, ustvari, kažnjava Bošnjake za širokogrudnost, jer su za njega Bošnjaci samo domaćin kojem, dok se na njemu paratizira, treba promijeniti kulturološki kod i nametnuti vlastita gledišta.

IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE ZA SVAKO ZLO

Ovakva tendencija pokušaja promjene narativa, vrijednosti i odnosa prema vrijednostima vidljiva je u tretmanu predratnih i ratnih dešavanja, ali i stava prema poslijeratnom periodu i njegovim ličnostima. Za “građane”, najveći heroji rata redom su ili nebošnjaci ili Bošnjaci koji su poginuli a da nisu nigdje javno artikulirali ili manifestirali svoj stav prema nacionalnom. Anegdote, lična gledišta, poluistine i laži postaju relevantnije od onoga što se zaista desilo. Pa su tako nacionalisti “sa sve tri strane” krivi za rat; odbranu od agresije nije organizirala najveća bošnjačka stranka, nego se narod nekako volšebno sam organizirao; Jugoslavenska narodna armija iz 1992. godine nije prava, ona “naša” JNA, nego nekakav strani organizam, mada je riječ o istim oficirima, o istoj strukturi, koja baštini iste vrijednosti, o istoj doktrini, istoj organizaciji, istoj institucionalnoj kulturi kao i 1982. ili 1972. godine; herojski čin više nije borba golorukog Bošnjaka protiv daleko nadmoćnijeg srpskog agresora, već je herojstvo biti nebošnjak, ostati u opsjednutom gradu kojeg brane Bošnjaci i praviti performanse; individualni časni i herojski postupci rijetkih srpskih i hrvatskih pojedinaca amnestiraju i srpski i hrvatski narod dok individualni nečasni i zločinački postupci rijetkih bošnjačkih pojedinaca kriminaliziraju čitav bošnjački narod; iskrena gledišta, namjere i želje srpskog naroda za vrijeme agresije ne predstavlja djelovanje 18.000 boraca Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, nego 700 boraca srpske nacionalnosti 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine; isto je bilo biti Bošnjak u Banjoj Luci i Srbin u Sarajevu; i tako dalje, i tako dalje.

Takav “građanski” tretman događaja iz rata, kojim se osigurava da i dalje ostanu validne zablude koje i jesu dovele do toga da agresija bude toliko genocidno strašna po bošnjački narod, u suštini je samo temelj za reinterpretaciju poslijeratnih političkih odnosa i vrijednosti. Ovo je naročito izraženo u politici, gdje nametanje “građanskog” narativa u vezi s prošlošću ustvari služi da legitimira današnje i buduće “građansko” političko djelovanja i ideologiju, i to tako da, dok beatificira vlastite vrijednosti, istovremeno pokušava kriminalizirati bošnjačko političko organiziranje na nacionalnim osnovama, proglašavajući ga odgovornim za svako zlo i izjednačavajući ga sa srpskim i hrvatskim šovinizmom. Zato građani, pored reinterpretacije samih događaja, pribjegavaju traženju i izmišljanju vlastitih heroja, svetinja, legendi, svetaca, ukratko čitave “građanske” mitologije koja treba postati zamjenski, a zatim i jedini oficijelni i jedini politički korektan narativ na većinski bošnjačkim prostorima.

Za nas su u tom smislu izuzetno zanimljivi ovi građanski sveci, osobe koje, iako izuzetno politički aktivne, a time i podložne javnoj kritici, ipak imaju status nekoga čiji se motivi i pobude kao i same izjave ne smiju dovoditi u pitanje, jer to, navodno, nije politički korektno. Takvi su bili većina poslijeratnih nebošnjačkih kadrova SDP-a, ali i ostalih “građanskih” stranaka, kao i skoro svi kulturni radnici ili novinari “nezavisnih” medija. Dobar je dio njih, ma kako politički nekorektno ili antibošnjački djelovao na prvu kritiku svojih postupaka, potegao nacionalno pitanje i zakukao da ga se napada zato što je Srbin ili Hrvat.

Po građanskom svjetonazoru, problematično je i politički nekorektno primijetiti da je Bošnjak koji iznosi antibošnjačke stavove – autošovinist, a nebošnjak koji iznosi antibošnjačke stavove – srpski ili hrvatski šovinist. Posebno je neukusno što bi takvo naricanje u većini slučajeva pratilo nabijanje na nos kako su, eto, oni u ratu bili s Bošnjacima, a bošnjački nezahvalnici im danas tako vraćaju. Ovakvo nepristojno patetiziranje, kojim se često samo vlastita nemogućnost izlaska iz opkoljenog grada ili želja za čuvanjem stana pokušava predstaviti kao nekakva usluga čitavom bošnjačkom narodu – čime se, ustvari, od vlastitog moralnog izbora ili spleta okolnosti pokušava napraviti politički kapital – redovno prati i fobija da se nekoga kritizira samo zato što je ovo ili ono, tj. što ne nosi karakteristično bošnjačko ime. No, vrhunac nastaje kada se takve svete krave “građanske” pokušaju samoizjednačiti i uporediti s bošnjačkim povratnicima u manji bh. entitet, povratnicima koji svakodnevno žive aparthejd kakav povlaštena kasta “građanskih” brahmina i svetaca jednostavno ne može ni zamisliti.

PATETIKA ONDJE GDJE JOJ NIJE MJESTO

Kako sve ovo izgleda u praksi, pokazao je ovih dana slučaj Peđe Kojovića, predsjednika Naše stranke. Kojović je prilikom rasprave o povlačenju odluke o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću, navodno, nazvan četnikom od strane nekih zastupnika. Mada za takvu konkretnu uvredu nije do sada podnijet niti jedan dokaz, to je ipak bio povod da se raznorazni mediji raspišu o šovinizmu u Sarajevu, a da Kojović patetično izjavi kako bi bilo drugačije da se zove Asim, tj. kako na taj način ne bi morao dokazivati svoj patriotizam. Kojović se, ustvari, žali kako mu je teško i kako je u Sarajevu permanentno ugrožen na nacionalnoj osnovi, mada u tom istom Sarajevu očigledno ima dovoljno političke moći da provodi vlastite agende i nameće vlastite vrijednosne sudove, za razliku od, recimo, nekog hudog Asima čiji politički ili bilo kakav utjecaj u Banjoj Luci često ne doseže ni do kućnog praga. Koliko su ovakvo Kojovićevo poređenje i kuknjava, u najblažu ruku, krajnje nepristojni, najbolje nam kazuju činjenice.

Peđa Kojović već je godinama zastupnik Naše stranke u Kantonu Sarajevu. Na tu poziciju izabran je uglavnom glasovima Bošnjaka, iako se izjašnjava kao Srbin. Kojović kontinuirano i sasvim neometano politički djeluje, premda politička agenda njegove stranke uključuje ideje koje su u direktnoj koliziji ne samo s interesima nego i s pravima Bošnjaka kao kolektiva. Stranka na čijem je čelu Kojović otvoreno se zalagala da ime nastavnog predmeta u školama u Kantonu Sarajevo ne bude Bosanski jezik, kao što je i podržavala nastavni plan i program u kojem su se iz obavezne lektire izbacivani gotovo svi bošnjački pisci, čime se praktično negiralo i postojanje bošnjačkog kanona, ali i same bošnjačke književnosti. Zastupnici Naše stranke izbjegli su glasanje kada je trebalo dati jednoj sarajevskoj ulici ime po ARBiH.

Neki od njih barbarsku opsadu Sarajeva nazivaju “ratnim dejstvima”, a zastavu RBiH, pod kojom je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije, nazivaju, u najboljem maniru RTRS-a, “ratnim zastavama”. Drugi visokopoziconirani kadrovi Naše stranke problematiziraju riječ agresija, tvrdeći da je riječ o nepouzdanom terminu, otvoreno dovodeći u pitanje karakter rata u Bosni i Hercegovini, dok ideolog Naše stranke Tarik Haverić piše (auto)šovinističke pamflete o bošnjačkom kolektivnom mentalitetu i političkoj kulturi. U predsjedništvu Kojovićeve stranke čak se nalaze i advokati odbrane ratnih zločinaca koji tvrde “da nije postojao udruženi zločinački poduhvat”, kao i ”da su netačne tvrdnje da je došlo do širokog i sistematičnog napada na nesrpsko stanovništvo”. Sam Kojović svojevremeno je revizionistički tvrdio da se 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu desio (ratni) zločin.

Da li je moguće da neki Asim u Banjoj Luci ima i desetinu političkog, medijskog i kulturnog utjecaja kao što ima Predrag Kojović u Sarajevu? Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako izabran srpskim glasovima sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranju postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove? Može li iko zamisliti zastupnike Asimove stranke kako usred Banje Luke koriste uvredljive termine za srpsku zastavu ili za dominantni srpski narativ o ratu i zločinima, a na kraju dana ipak su zvijezde gradskih medija i dominantnog čaršijskog kulturološkog kružoka?

A sve to, kao demokratsko načelo, postoji i opstoji u tom “strašnom” Sarajevu.

LJEVICI JE RS INOSTRANSTVO

Već znamo kako će oni koji podržavaju Kojovića na ovo odgovoriti. Da, ali “mi nismo kao oni” i “s njima se ne smijemo porediti”. Ovo ne samo da je svojevrsno nipodaštavanje nego i infantilizacija kompletnog srpskog naroda, negiranje ne samo zrelosti i odgovornosti nego i same normalnosti jednog kolektiva. Zar su Srbi djeca, zar je srpski narod zajednica suludih osoba lišenih odgovornosti prema vlastitom okruženju? A ako je već tako, onda se postavlja pitanje dvostrukih standarda, tj. kako je moguće da za Bošnjake važe jedni, a za Srbe drugi standardi, a i to ovisno o kontekstu.

Ako izjava “mi nismo kao oni” Bošnjake gura u višu moralnu poziciju u smislu da imaju veću odgovornost biti zreliji, odgovorniji, te samim tim popustljiviji, tolerantniji i spremniji na kompromis zarad viših interesa, zašto se onda drugom prilikom traže i podjednake privilegije? Kako je moguće da njegujemo civilizacijski različite vrijednosti, a da isto vrijedimo? Kako je moguće da nemamo iste obaveze i odgovornosti, ali imamo ista prava? Zar to nije suludo uvođenje odnosa dijete – odrasli u odnose među čitavim narodima? Zar tolerancija nije “dvosmjerna ulica”? A ako već “nismo kao oni”, ako se ne smijemo porediti s takvim sredinama, kako su onda tačno i po kojem osnovu ugroženi Kojović i Kojovići? Zašto onda upravo “građani” koriste svaku priliku da nas usporede “s njima” kada god ih se neki Bošnjak usudi kritizirati?

Naravno, sve ovo nema veze s političkom miopijom takve vrste, riječ je jednostavno o tome da je Banja Luka, kao i cijeli prostor manjeg bh. entiteta, za naše vajne “građane” inostranstvo i da ih tamošnja teška atmosfera i nizak stepen ljudskih prava nesrpskog stanovništva apsolutno ne zanimaju. Budući da žive u Sarajevu, naše drage “građane” zanima jedino to da sarajevsko okruženje što više kalibriraju i prilagode samim sebi bez povlačenja bilo kakvih neugodnih paralela s ostalim sredinama u državi. Oni ne osjećaju potrebu da se za jednak status svih naroda bore ondje gdje je on zaista ugrožen, na prostoru manjeg bh. entiteta, njih jedino zanima da u duhu Orwellove Životinjske farme postanu još jednakiji ondje gdje su već potpuno jednaki, kao što je to slučaj u Sarajevu.

Bošnjaci, s druge strane, nemaju tu privilegiju, za Bošnjake je cijeli prostor Bosne i Hercegovine jedna cjelina koji naseljavaju i oni ne mogu ignorirati i zanemarivati ono što se dešava u Bosni i Hercegovini kao državi. Pogotovo je nemoguće to uraditi kada se lažljivo i uvredljivo sugerira da je aparthejd koji trpi Asim iz Banje Luke jednak Kojovićevom stolovanju i kneževanju u Sarajevu. To nije samo uvreda za iskazanu toleranciju svakog Bošnjaka u Sarajevu, to je dodatno ponižavanje Asima u Banjoj Luci, kojem se time poručuje da mu uopće nije loše.

 

PROČITAJTE I...

Kažu srpski mediji da muftija, osim što ima i privatno, ima i službeno državno osiguranje, da skoro svakodnevno mijenja lokacije, odnosno stanove u kojima boravi, automobile kojima se vozi, rute kojima se kreće, izbjegava komunikaciju putem mobilnih telefona, a, kada piše poruke, to radi u šiframa. Reklo bi se, sjajna predstava Beograda za dizanje rejtinga kod Bošnjaka. Čini se da je to previše i za komični filmski lik Srećka Šojića

Jemen je strateški važna država na vrhu jugozapadne Arabije. Nalazi se uz glavni morski put između Evrope i Azije, kojim svakodnevno prometuju brodovi s milionima barela nafte iz rafinerija u Saudijskoj Arabiji. Već tri godine zemlja pati u ratu dviju grupa koje podržavaju Saudijska Arabija i Iran. Na desetine je mrtvih, milioni ljudi svakodnevno gladuju, djeca umiru od kolere. U septembru je grupi zapadnih novinara bio dozvoljen ulazak u zemlju. Novinar njemačkog magazina Spiegel bio je među njima. Donosi priču o ratu koji nikoga u Evropi ne zanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!