Kakva divna teravija

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

Nanese me neku večer put na teraviju u jedan mesdžid sagrađen u zabačenom djelu sarajevske periferije. Upravo tako: u zabačenom djelu sarajevske periferije. Harem presijeca mesdžid dijagonalno, što je, pretpostavljam, bio optimalan odnos položaja parcele i smjera kible, pa uramljena slika ovog vjerskog objekta sadrži nešto od kubističkog poliperspektivizma. Desno je široko polje na kojem je nekad cvjetala i buktila ciganska čerga, a lijevo groblje ukradenih automobila na kojem sada bjesomučno laju psi.

Kako sam kasnio, sjednem u posljednji saf i nehotice razbijem lanac pretpubertetlija koji su tu da se malo druže i zabave. Do mene klanja momčić, peti-šesti razred, ima “jež frizuru” i crve u guzici. Cijelu teraviju pravi lom oslobađajući nepojmljive količine čiste energije. Okreće se, namiguje djevojčicama, naizmjenično se kesla i mrgodi, blago se podiže sa sedžde i razgleda, kašlje, šmrče, širi noge kao vehabija, lupa prstom na sjedenju kao vehabija, gladi nepostojeću bradu, prijeti dječacima u nastavku safa jer se, po njegovom mišljenju, previše vrpolje, imitira nekog hadžiju ispred sebe koji ne prestaje zijevati. Vratio me u one volšebne ratne ramazane kada sam isto ovako išao na teravije zbog dobrih skečeva, jedine moguće zabave tih dana: na teraviju je od mlađih išao i ko zna i ko ne zna klanjati, i ko ima i ko nema abdest, nije tu bilo govora ni o kakvoj pobožnosti, preteška je to riječ za taj uzrast.

U mihrabu je student koji uči ajete bez nekog posebnog reda, ali fizički dio teravije fercera kao podmazana makina, bez zastoja, bez preskoka. U suštini, jedan osrednji Brzi Gonzalez, znao sam i bržih, mnogo bržih, koji tokom teravije oslobode više kolektivnog znoja nego u pojedinim gradskim teretanama. (Jedan je moj školski u prosjeku klanjao tridesettri rekata za dvadeset i pet minuta.) Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola Ettehijjatu. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore‑dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:

“Bit ću šofer i na onom svijetu

Da prevozim žene po Džennetu

Ja ne mogu živjeti bez volana

Šoferska mi sudba zapisana.”

Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha.

No, Jež se ne smiruje. Tempo laktanja nije ni za rekat splasnuo. Vitri su u toku i čeka se da neko, umjesto prstima ka ušima, proleti na ruku’. Onaj amidža i nekoliko dječaka prije kunut-dove profulaše kroz truhlu dasku polusna prema ponoru koljena, uslijed čega nastaje opći delirij: djeca se, s Ježom na čelu, ponovo guše, napuhuju obraze da ne prasnu u potpuni smijeh. To me opet podsjetilo kad sam kao softa pokušavao deautomatizirati hipnotizirane džematlije tako što bih proučio ajet za kojim slijedi ajet koji počinje s “Allahu…” Negdje oko petnaestog, šesnaestog rekata, kada džematlije više ne znaju gdje su, brzo bih proučio neki ajet, a zatim rekao glasno: “Allahu…” Cijeli džemat pao bi na ruku’, a ja bih nastavio sljedeći ajet, naprimjer: “Allahu velijju‑llleizine amenu…” Čuo bih ih kako se vraćaju s ruku'a, kašljucajući, kao ono: zbunili se…

Ova se teravija primakla kraju, ostao je još tespih. Jež uzima korpicu s tespisima i predano baca po džematu. Pogađa onog amidžu u vugla, i opet nastaje delirij, mlađi se dječaci guše, kao i sam Jež. Opomenu ih jedan stariji čovjek, ali blago, više da se sam razbudi. Namaz je završen i svi se srdačno selame, bez velikih riječi i ispraznih kurtoazija, toliko je dobrote i iskrenosti u ovim rukovanjima. Od drugog razreda medrese pa do četvrte godine faksa klanjao sam teravije po ovakvim džematima “širom sarajevske periferije”. To su moji ljudi: skromno, nenapaljeno, iskreno, žuljevito, pošteno. Nikad nisam podnosio teror-džemate u kojima u posljednjem safu sjedi namrgođeni stražar i mrko mjeri svakog ko se mrdne ili raširi noge. Život je kratak za bilo kakav teror.

Izašao sam iz mesdžida lahak kao ptica. Kakva divna noć, kakva divna teravija!

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!