Kako turiste spasiti od GRAS-ovih kontrolora

Ako već godinama raste broj turista u našoj zemlji, ako već dosta toga radimo na poboljšanju turističke sezone, zar se nije mogao pronaći način da se turistima pojasni kako će koristiti karte u gradskom saobraćaju? Zar nismo mogli u tramvajima na nekoliko jezika postaviti plakate s osnovnim uputama

U jeku smo turističke sezone. Sretni smo što stranci u velikom broju posjećuju našu domovinu. Drago je onima koji izdaju sobe, mjesta za parking, onima što “rentaju” automobile, vlasnicima ugostiteljskih objekata ili onima koji se bave prodajom bilo čega zanimljivog turistima. A drago je i onima koji nemaju direktnu korist, ali se raduju što stranci dolaze da vide ljepote naše zemlje i što će o tome i drugima pričati nakon što se vrate kućama.

U svakoj “normalnoj” državi turistima se “ugađa”, jer se na njih gleda kao na one koji ostavljaju novac u vašem gradu i koji šire lijepu priču o vama, a što se novcem ne može kupiti. Mi imamo itekako šta za pokazati u svakom našem gradu, širom naše zemlje su građevine i prirodne ljepote koje očaravaju turiste. Ponosimo se kada strani vodeći mediji pišu o Bosni i Hercegovini kao o destinaciji koju treba posjetiti. Samo, ne dao Bog da se autori tih tekstova provozaju sarajevskim tramvajima.

JE LI KAZNA RJEŠENJE

Ovih se dana intenzivnije piše i govori o problemima s kojima se turisti susreću u vozilima gradskog prijevoza, odnosno o ponašanju kontrolora prema turistima. U priču se uključio i gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, čijom je intervencijom odnos GRAS-a prema ovom pitanju pokrenut s mrtve tačke. Oglasio se i direktor GRAS-a Avdo Vatrić, obećavši da će njegova firma raditi na rješavanju ovog problema i da će kontrolori koji se prema turistima budu neprikladno ponašati biti kažnjeni.

Međutim, pitanje je da li se GRAS na uvođenje kazni za svoje službenike odlučio samo zato da pokaže kako se zanima za ovaj problem ili zaista smatra da će se kažnjavanjem nešto riješiti? Jer, kontrolori će vjerovatno nastaviti kažnjavati turiste, a onda GRAS samo one među njima koji budu prijavljeni i za koje se dokaže da su se neprimjereno i izvan svojih ovlaštenja ponašali prema turistima.

Problemi zbog ophođenja kontrolora ne samo prema turistima nego i prema domaćem stanovništvu traju već dugo. Zato je potrebna edukacija i tima koji radi na provjeri, a i kazna za one koji se ne budu pridržavali pravila. Ali problem s turistima nešto je kompleksniji. Možda postoje pojedinci među njima koji svjesno izbjegavaju kupovinu i poništavanje karata, ali u ogromnoj većini oni niti znaju gdje se kupuju karte niti šta s njom uraditi kada je kupe, pa se dovijaju na razne načine, pitajući domaćine ili se koriste navikama iz sredina iz kojih dolaze. Karta im obično koristi kao uspomena na Sarajevo – pozitivna ili negativna.

Prije nekoliko dana sjedim s nekoliko stranaca koji borave u našoj državi, i to ne samo turistički već i poslovno. Pokreću posao kojim će biti zaposleni i naši ljudi. Dok razgovaramo, stiže još jedan njihov prijatelj koji je kasnio u odnosu na dogovoreno vrijeme. Objašnjava zašto nije stigao ranije, a dok on priča, ja od stida propadam u zemlju.

S obzirom na to da je tek nekoliko dana u Sarajevu, taj se dan prvi put upoznao s našim gradskim prijevozom. I to kako!

Dok je na stanici čekao tramvaj, pitao je kontrolore gdje može kupiti kartu. Oni su mu, malo na engleskom a više rukama, objasnili da ju može kupiti u tramvaju kod vozača. Zahvalio im se, ušao u tramvaj i, kupivši kartu, na engleskom upitao vozača je li sve u redu. Ovaj mu je mahnuo rukom da ide dalje, ponavljajući “okej”, “okej”.

KLASIČNA REVIZORSKA ZAMKA

“Ma nisam dva koraka otišao, nije prošlo ni trideset sekundi, isti oni kontrolori koje sam pitao za kartu u punom su tramvaju došli baš do mene. Pokazao sam im upravo kupljenu kartu smješkajući se, kao da se hvalim kako sam u tome ‘uspio’. Ali oni su od mene zatražili pasoš zahtijevajući da izađem iz tramvaja”, priča ovaj nesretni turist.

Iako mu ništa nije bilo jasno, izašao je s njima na istoj stanici na kojoj je i ušao. Tu počinje prepirka. Revizori uporno traže pasoš, a on nastoji razumjeti i saznati zašto. Zatim su mu počeli prijetiti da će zvati policiju, te tražili da plati kaznu od 58 maraka. Objašnjavali su mu da nije poništio kartu, a on njima da nije ni znao da ju treba poništiti, te da bi to učinio da su ga oni ili vozač uputili da tako učini.

“Rekao sam im da nisam budala i da ih nisam džabe pitao gdje ću kupiti kartu. Pa da sam imao namjeru izbjeći svoje obaveze, ne bih ih ni pitao”, i dalje je uzbuđeno objašnjavao, a ja sam samo gledala u pod.

I tako je nekih deset-petnaest minuta trajala borba za pasoš i za tih 58 maraka. Kada je i sam turist zatražio da se zove policija, te ih pitao da mu pokažu svoje legitimacije, odnosno imena i prezimena, kontrolori su se malo smirili. Jedan od njih bio je B. A. (ime poznato redakciji), a drugi nije dopustio da mu zapiše ime. Uglavnom, nakon ove neugodnosti, stranac o kojem je riječ pješačio je još nekih dvadesetak minuta jer više nije želio ni ući u tramvaj.

“Takav odnos prema strancima nije fer jer mi ne znamo kako ovdje sistem funkcionira. U mojoj državi imamo karte koje dopunjujemo i ‘čekiramo’ još na ulazu na stanicu, u tramvaju nema apsolutno nikakve ni obaveze ni kontrole. Kupujući kartu kod vozača, mislio sam da je ona automatski poništena. Zar je teško objasniti da se karta treba i poništiti?! Razumijem da naplaćuju kazne domaćim ljudima, ali strancima bez ikakve opomene, uz potraživanje pasoša, naplatiti kaznu je besmisleno”, kaže na kraju svoje priče.

Nakon toga sam mu uputila izvinjenje i pokušala objasniti te ga zamolila da ne dopusti da mu ovo iskustvo bude među glavnim utiscima iz naše domovine, jer vjerujem da će imati i mnogo lijepih trenutaka.

A zaista to i mislim. U mnoštvu ljepota koje Sarajevo, ali i cijela naša država nudi zar da tramvaj bude nešto što će turistima kvariti utiske o našoj zemlji? Stranci plaćaju avionske karte i od nekoliko hiljada maraka, zatim smještaj od više stotina ili hiljada maraka, a onda ih se optužuje da se švercaju zbog karte koja košta manje od jednog eura.

Ako već godinama raste broj turista u našoj zemlji, ako već dosta toga radimo na poboljšanju turističke sezone, zar se nije mogao pronaći način da se turistima pojasni kako će koristiti karte u gradskom saobraćaju? Zar nismo mogli u tramvajima na nekoliko jezika postaviti plakate s osnovnim uputama? Najprije turistima omogućiti da upoznaju sistem rada, pa tek onda vršiti provjere?

Ali ne, mi smo omogućili da turistima prvi dani boravka u Sarajevu budu popraćeni prijetnjama policijom i iznuđivanjem pasoša. Ako nam je cilj da naplatama kazni za tramvajske karte povećamo doprinos od turizma, vjerovatno ćemo za koju godinu imati sve manje turista kojima bismo mogli pisati kazne.

PROČITAJTE I...

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

Dešavanja iz oslobodilačke akcije “Sana 95” velikim su dijelom predmet optužnice protiv Dudakovića i njegovih ratnih saradnika. Manji dio odnosi se na navodno počinjene zločine nad pripadnicima “autonomaških” snaga ratnog zločinca Fikreta Abdića. Nekoliko je formulacija iz optužnice problematično i bit će zanimljivo vidjeti kako će ih Tužilaštvo BiH dokazivati. To se prije svega odnosi na formulaciju udruženi zločinački poduhvat, kao i na konstataciju da su snage Armije RBiH zauzimale gradove u tom dijelu zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!