Kako svugdje biti kod kuće

Teške političke realnosti ne smiju biti izgovor za odustajanje od potrage za istinom. Ovo je moguće samo kada internaliziramo pravo značenje filozofske refleksije kao mudrosti i duhovne rafiniranosti. Svrha filozofskog propitivanja jeste buđenje svijesti u nama. Njegov krajnji cilj jeste da nas učini boljim ljudima

U svojoj knjizi Fundamentalni principi metafizike, koja je predstavljena kroz seriju predavanja 1929. i 1930. godine, njemački filozof Martin Heidegger citira Georga Philippa Friedricha Freiherra von Hardenberga, poznatijeg kao Novalisa, o značenju filozofije: “Filozofija je, zapravo, nostalgija za domom, potreba da se svugdje bude kod kuće.” Iako ga opisuje kao “romantičarski”, Heidegger se ipak zadržava na Novalisovom aforizmu kao početnoj tački svoje koncepcije filozofske refleksije. Fundamentalni karakter filozofije jeste “potreba za bivanjem svuda kao kod kuće”. Heidegger dodaje: “Filozofija može biti takva potreba ukoliko mi koji filozofiramo nismo svugdje kao kod kuće. Biti svugdje kao kod kuće znači biti uvijek i u svakom trenutku unutar cjeline. Nazivamo ovo ‘unutar cjeline’, a njegov karakter cjelovitosti svijet.”

Gubitak te cjelovitosti jeste lajtmotiv moderne ličnosti. Nostalgija za domom proističe iz ovog gubitka i tjera nas da tragamo za domom – mjestom gdje se ponovo osjećamo ispunjenim i potpunim. U dobu “beskućnog uma”, da se poslužim sugestivnom frazom Petera Bergera, osoba mora tražiti utočište uprkos iritantnoj mogućnosti da ga nikada neće pronaći. Kao što je rekao muslimanski “sveti čovjek” iz 9. stoljeća Bayazid Bistami, ne možete pronaći istinu tražeći je, ali oni koji su je našli jesu oni koji je uporno traže.

U dobu iskorijenjenih duša i beskućnih umova, Heideggerov nagovještaj veze između filozofske refleksije i potrage za mjestom u svijetu pruža važan uvid u ono što on naziva našom “konačnošću” i “individuacijom”. Naša interakcija sa “svijetom” zasniva se na činjenici da smo mi konačna bića koja mogu shvatiti značenje daseina (postojanja) kao konačna, individualna i samotnjačka bića.

Islamski filozofi također su gledali svijet kao mjesto u kojem težimo da otkrijemo istinu i ostvarimo sami sebe, ali njihova definicija filozofije ima jedan dodatni uvid u značenje stvari i njihov odnos prema nama, ljudima. Prema klasičnoj definiciji prenesenoj od Al-Kindija i Al‑Farabija pa sve do Mula-Sadre, filozofija znači (u)poznavanje stvari kakve jesu, koliko je to ljudima moguće, i sukladno djelovanje. Ova definicija polazi od pretpostavke da postoji nešto što se zove realnost stvari i kao konačna ljudska bića mi možemo težiti ka upoznavanju te realnosti. Ali, znanje kao mentalna aktivnost nije dovoljno; osoba se treba i ponašati i djelovati u skladu s onim što zna, tj. u skladu s realnošću stvari. To znači, između ostalog, uzimanje realnosti zaozbiljno, u najširem značenju riječi, i tretiranje iste s pažnjom i poštovanjem. Mi nismo vlasnici i gazde svijeta, mi možemo biti samo njegovi odgovorni čuvari i mudri sagovornici.

Ali, tu postoji jedna kvaka. Istina, kako je definiraju islamski filozofi, veća je od kapsule u koju je svijet može smjestiti. Istina je ono što neko traži da otkrije, a ne svijet per se. Istina je ono što nam služi kao uporište, utočište i dom. Bivstvovanje u svijetu samo po sebi nam ne daje nikakve privilegije u našoj potrazi za istinom. Ono mora ići ruku pod ruku s razumijevanjem svijeta koji prevazilazi naša mentalna i fizička ograničenja.

Tu nas filozofija kao duhovna vježba vodi na put koji nam omogućava da budemo svjedoci vlastitog mjesta u svijetu i onom izvan njega. Krajnji cilj filozofske refleksije jeste da transcendiramo naše individualno postojanje unutar “horizonta bivstvovanja”, kako to Mula Sadra naziva. Tu formalna filozofija sazrijeva i postaje mudrost (sofia, hikma) i vodi nas ka novim intelektualnim i duhovnim horizontima. To je putovanje na kojem otkrivamo i ponovo otkrivamo značenje postojanja i naše mjesto u njemu. Ovo putovanje nam pruža utočište i pravo mjesto u ovom svijetu. Ovako stižemo do horizonta bivstvovanja da bismo “svugdje bili kod kuće”.

Ovo ni na koji način ne sugerira filozofiju bjekstva od stvarnosti, kada se previđaju nepravde i izrabljivanja u svijetu. Naprotiv, imperativno je imati pravilan filozofski pogled i moralnu stancu da bismo se suprotstavili političkim i ekonomskim problemima otuđenja i otimanja koji divljaju svijetom oko nas. Teške političke realnosti ne smiju biti izgovor za odustajanje od potrage za istinom. Ovo je moguće samo kada internaliziramo pravo značenje filozofske refleksije kao mudrosti i duhovne rafiniranosti. Svrha filozofskog propitivanja jeste buđenje svijesti u nama. Njegov krajnji cilj jeste da nas učini boljim ljudima. Da opet parafraziram Mula‑Sadru, postajanje boljim čovjekom znači prevazilaženje vlastite prirode i povezivanje s višim principima, koje samoobmanjujući i arogantni ego ne može monopolizirati i kojima ne može manipulirati. Jedino decentralizacijom ega, te otkrivanjem šire realnosti koje smo dio, možemo doći u stanje da smo svugdje kao kod kuće.

Preuzeto i s engleskog prevedeno iz “Daily Sabah”

 

PROČITAJTE I...

Pomirenje s prošlošću na kritički je način ključno da bi se izbjegla dva ekstrema: historijska nostalgija i kolektivna amnezija. Ovo je trud uložen da bi se razumjela dostignuća i padovi iz prošlosti, da bismo mogli izvući lekcije iz našeg prebogatog naslijeđa, zbog sadašnjosti i budućnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!