Kako su nas Turci ubili ljubavlju na stanici Sirkeci u Istanbulu

“Ti Bošnjak?”, upita me licem stopostotne naivčine i dobričine. Isprva me nasmijao jer me je to podsjetilo na stare američke filmove o Tarzanu. “Ja Bošnjak”, odgovorih dok su mi obrazi podrhtavali od smijeha na pomisao da mu repliciram s: “Ja Tarzan, ti Jane.” Ali, brzo sam se uozbiljio jer me je Hifzija zagrlio i počeo plakati

Otvorena je 1888. godine za vrijeme vladavine sultana Abdulhamida II. Prvo i posljednje polazište u prometnoj vezi između Turske i Evrope, ali i slavnog “Orient Expressa”, u kojem su u Istanbul pristizali dokoni evropski plemići i pustolovi željni orijentalnih naslada. No, upravo je ovo mjesto bilo prvo što su preplašeni Bošnjaci vidjeli kada su, bježeći iz Bosne i Sandžaka, zakoračili na tursko tlo. Nisu ih čekale naslade, samo neizvjesnost i hvatanje broda za Aziju. Njih više od milion. Danas u Turskoj živi više Bošnjaka nego u BiH, a procjene dramatično variraju između 3 i 6 miliona ljudi porijeklom iz Bosne i Sandžaka.

Ono što je za irske i italijanske imigrante u Americi predstavljao Ellis Island, to je za Bošnjake željeznička stanica Sirkeci u Istanbulu, koja je danas praktički muzejsko mjesto na kojem se odvijaju prestižne kulturne manifestacije. Na poziv Turske asocijacije magazina “Turbed”, na sajmu časopisa koji se održavao od 3. do 10. maja na stanici Sirkeci, gostovao je i sedmičnik Stav.

Kako i priliči musafirima iz Bosne, organizacija nam je ponudila istaknuti štand, što je izazvalo početno negodovanje domaćih izdavača. Gledali smo u Turčina koji im je, sliježući ramenima, nešto burno objašnjavao. “Musafir!”, reče, i to je značilo da se tu više ništa ne može. Ugnijezdili smo se tik uz veliki plakat na kojemu je nacrtana evropska dama kako izlazi iz voza na kojem piše Paris – Lausanne – Milano – Beograd – Istanbul. I onda je krenula promenada.

Ubiše nas Turci ljubavlju. Pristizale su čitave školske ekskurzije, s neskrivenim zanimanjem razgledavajući Stav na jeziku koji ne razumiju, ali po naslovnicama im je bilo jasno da je riječ o Bosni i Bošnjacima, i onda kreće hvatanje za srce, uzdasi i neizostavno spominjanje imena Alije Izetbegovića. Njegov se lik nalazio na naslovnicama najmanje deset turskih časopisa koji su bili izloženi na stanici Sirkeci. Alija je u Turskoj heroj, borac, filozof, mislilac, kralj mudraca…

No, Hifzija mi je slomio srce. Nisam očekivao taj udarac, aperkat niotkuda. Jer, nije ugodno primiti toliko ljubavi pa da to iznebuha izgubiš. Znaju nešto o tome tajkuni koji su završili u zatvoru. “Dabogda im'o pa nem'o”, kaže jedna posebno okrutna poslovica ili kletva. Hifzija je uredan čovjek, pretpostavljam vjernik, ali na sebi je imao pohabani džemper i vrećicu s ajranom i donerom. Da ne umaram sa socijalno-srcedrapateljskim detaljima (mogli bi me optužiti da sam patetični fašist i etnoklerik), ukratko bih rekao po njegovom trošnom izgledu i očiglednoj skromnosti da je teški radnik, treća smjena. Čuo je da govorimo naški i prišao.

“Ti Bošnjak?”, upita me licem stopostotne naivčine i dobričine. Isprva me nasmijao jer me je to podsjetilo na stare američke filmove o Tarzanu. “Ja Bošnjak”, odgovorih dok su mi obrazi podrhtavali od smijeha na pomisao da mu repliciram s: “Ja Tarzan, ti Jane.”

Ali brzo sam se uozbiljio jer me je Hifzija zagrlio i počeo plakati. Kao da se uhvatio za posljednju slamku spasa pred utapljanje. Potonusmo zajedno, a s nama i čitavo stoljeće naših muka i pregaženih identiteta, zaljuljala se stanica Sirkeci kao brod, a ljubavi se pretvoriše u tuge.

Hifzija ne zna bosanski. Shvatio sam da je iz Sandžaka izbjegao pedesetih godina prošlog stoljeća kao šestogodišnjak. Nešto mi je pokušao govoriti, ali nismo se razumjeli. Onda smo plakali zajedno bez riječi i neka se zna da je to bilo onako pravo ženski i da nas nije bilo stid zbog toga. I tako to biva, od premalo ljubavi čovjek uvehne, a od previše postane gizdav, pa to mora na koncu negdje isplakati. Pa gdje to u svijetu možeš biti plačan i poseban samo zato što si Bošnjak? Eto, u Turskoj.

P.S. Nešto sam kontao da bi trebalo dovesti Emira Suljagića, da ga stavimo uz štand, stavimo mu oko vrata tablu na kojoj piše “Bošnjak”, pa da ga grle i malo nas razrahate od tolike ljubavi i plača. A njemu bi godilo, bilo bi mu, sirotom, bolje. U glavi, a gdje drugdje. I Reufa Bajrovića smo mogli dovesti, da uz Emira prostre kutiju za donacije u nevladin sektor. I njegovom poguzijskom foteljašenju bi to, bez sumnje, godilo. A braća Turci bi na djelu mogli vidjeti kako izgleda bosansko-građanska dupeglava.

 

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!