Kako su fratri spašavali imama

Tokom agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, preko marionetske paradržave Herceg-Bosne, izvršeni su brojni zločini protiv čovječnosti, za koje je, među ostalim, kažnjen i Ivica Rajić. Zbog ubistva 37 Bošnjaka u Stupnom Dolu 23. oktobra 1993. godine, Rajića je Haški tribunal osudio na dvanaest godina zatvora. Među prvima je o ovom zločinu svjedočio Muhamed Hadžibaščaušević, imam iz Vareša. Potresna izjava starog imama svjedoči o stanju u kojem su se našli Bošnjaci Vareša 1993. godine, ali i podsjeća, primjerom nekoliko vareških fratara, da i u ratu ima mjesta za humanost

Nakon donošenja Odluke o ustroju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna 18. decembra 1991. godine, centrala HDZ-a počela je svojim općinskim organizacijama naturati obaveze koje su se očigledno kršile sa zakonskim propisima. Međutim, u Varešu je postojao jedan praktičan problem. Iako su Hrvati činili većinu stanovništva na prostoru općine, nakon izbora 1990. godine, HDZ nije uspio formirati skupštinsku većinu. Za razliku od većine mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su tzv. “nacionalne” stranke odnijele pobjedu, u Varešu je najviše mjesta u općinskoj skupštini osvojio SDP. Budući da HDZ nije osvojio vlast, provođenje politike Herceg-Bosne bilo je nemoguće preko legitimnih organa vlasti. “Specifičnost vareške situacije zahtijevala je otimanje vlasti od legalnih i legitimnih nosilaca funkcija, primjenom sile i drugih nezakonitih metoda”, pišu Mesud Hero i Fuad Kovač u knjizi Hrvatska Republika Herceg‑Bosna – agresija i zločin. Oni navode i pismo dopredsjednika HVO-a Darija Kordića upućeno predsjedniku vareškog HDZ-a Anti Pejčinoviću, u kojem se eksplicitno naređuje preuzimanje vlasti: “Više nema kompromisa. Morate preuzeti svu vlast, poruka je Mate i onih drugih, da ih ne pišem. Vareš mora biti hrvatski”, stoji u pismu poslanom 28. juna 1992. godine.

Uz pomoć specijalne protudiverzantske jedinice, HVO je već 1. jula nasilno preuzeo vlast. “Vareški HVO je zavladao cijelom situacijom na 75 % teritorija općine koju je stavio pod svoju upravu, kao i samim gradskim središtem. Teror nad nehrvatskim stanovništvom, naročito poslije dolaska izbjeglica iz Kaknja i Travnika, postaje gotovo nepodnošljiv. Na ključnim komunikacijama, kao što je to bila praksa i u drugim dijelovima HZ-HB, HVO uspostavlja svoje kontrolne punktove gdje se maltretiraju Bošnjaci, a vrlo često im se otima čak i roba iz vlastite proizvodnje. (…) Saradnja s Karadžićevim četnicima poprimila je razmjere otvorenog vojnog i političkog savezništva koje se ogleda čak i u zajedničkim vojnim operacijama protiv Armije BiH, prelasku jedinica, logistici, liječenju ranjenika itd.”, ističu Hero i Kovač.

Zločin u Stupnom Dolu

U Vareš je 21. oktobra 1993. godine stigao Ivica Rajić, komandant Druge operativne oblasti iz Kiseljaka, sa svojih dvjesto vojnika. Dva dana poslije, vojnici HVO-a pod Rajićevom komandom napadaju selo Stupni Do, u kojem su živjeli Bošnjaci. Kako se navodi u presudi Haškog suda, u to je vrijeme u Stupnom Dolu živjelo oko 250 stanovnika, od čega 35 vojnika. Prema izvještajima, vojnici HVO-a prisilili su Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te smaknuli muškarce, žene i djecu. Dvanaest seljaka natjerano je da uđu u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspjeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa nađena je zapaljena u kućama. Gotovo cijelo selo bilo je razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici. Kako bi prikrio zločin pred međunarodnom zajednicom, Rajić je nekoliko dana poslije pokrenuo lažnu istragu o dešavanjima u Stupnom Dolu i izvijestio da se radilo o “sukobu bande kriminalaca”. Presuda Haškog suda iz 2006. godine, kao i Rajićevo priznanje krivice, jasno svjedoče o karakteru provedene istrage. Treba istaknuti da je rukovodstvo Herceg-Bosne, nakon pritisaka međunarodne zajednice na Republiku Hrvatsku, “kaznilo” Rajića zbog počinjenog zločina.

“Pošto je bilo jasno, od samog početka, da je operacijom na terenu komandovao Ivica Rajić, zapovjednik OG-2 Kiseljak, i da su u ovaj masakr upetljani generali HVO-a, Slobodan Praljak i Milivoj Petković, rukovodstvo HZ-HB je odlučilo da pronađe i kazni najodgovornijeg. Istraga je pokazala da je glavni i jedini krivac Ivica Rajić i odlučili su da ga kazne, tako što su mu promijenili ime!!! Postao je Viktor Andrić, tako da od tada zapovjednik OG-2 Kiseljak više nije bio Ivica Rajić, nego Viktor Andrić”, pišu Hero i Kovač.

Već 1995. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao je optužnicu protiv Rajića. Nakon osam godina, Republika Hrvatska izručila je ovog zlikovca u Hag. Rajić je 26. oktobra 2005. godine priznao krivicu, a godinu poslije, osuđen je na dvanaest godina zatvora. U ljeto 2011. godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne, pušten je na slobodu. U dokumentu koji je potpisao u Hagu, Rajić potvrđuje da je u BiH postojalo “stanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem je učestvovala Republika Hrvatska kao nezavisna država u oružanom sukobu protiv bošnjačkih Muslimana, a na teritoriji BiH kao nezavisne države.”

Svjedočenje vareškog imama

Svjedočanstvo vareškog imama Muhameda Hadžibaščaušević jedno je od prvih pisanih tragova o pokolju u Stupnom Dolu, kao i o dešavanjima u Varešu nakon što je Rajić došao u ovaj grad. Muhamed Hadžibaščaušević, sin Salima i Munire, rodio se 9. oktobra 1928. godine u Sarajevu. U Varešu je radio kao imam. Tu je, kao šezdesetpetogodišnjak, dočekao agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Nakon što se uspio probiti na slobodnu teritoriju, Hadžibaščaušević je 29. oktobra 1993. godine dao izjavu u službenim prostorijama pred ovlaštenim službenim licima. Potresna izjava starog imama svjedoči o stanju u kojem su se našli Bošnjaci Vareša 1993. godine, ali i podsjeća, primjerom nekoliko vareških fratara, da i u ratu ima mjesta za humanost. Njegovu izjavu donosimo u cijelosti, u obliku u kojem je zabilježena.

“Svoj iskaz počeo bih riječima: crna subota, 23. oktobra 1993. godine za islamski živalj u Varešu. Hoću da kažem da su se tog dana i poslije tog dana događali strašni zločini nad muslimanskim življem u Varešu. Spominjući ovaj datum, naglasio bih da je tog dana skroz uništeno i spaljeno selo Stupni Do u Varešu i izvršen masakr nad nedužnim civilnim muslimanskim stanovništvom od strane bojovnika HVO-a, odnosno ustaša koji su u Vareš došli iz Kiseljaka, Kaknja i Travnika da bi počinili ovaj zločin, a pod komandom zlikovca Rajić Ivice. Istog dana ustaše su počele s torturom i nad civilnim stanovništvom muslimanske nacionalnosti u Varešu. Tog dana ujutro, oko 6 časova, još dok sam spavao, u moj stan su provalila tri bojovnika HVO-a, namaskirani raznim bojama po licu, i s uperenim automatskim puškama prema meni rekli mi: ‘Balijo hodža, diži ruke u vis!’ Ja sam to učinio, a onda su mi oni zatražili da im predam pare koje posjedujem kod sebe.

Iz džepa sam izvadio novčanik u kome se našlo 800 DM i predao im, a onda su mi oni skinuli s ruke sat i rekli mi da se spremam. Ja sam ih počeo ubjeđivati da sam bolestan i stariji čovjek i da me ostave na miru, međutim, oni su i dalje insistirali da pođem s njima. Zamolio sam ih da mi ostave vremena da se spremim i da mi kažu gdje se trebam prijaviti i da ću to odmah i učiniti. Oni su se još jedno kraće vrijeme zadržali u stanu, pokupili još nekih sitnijih i vrednijih stvari, a potom izašli iz stana i rekli da će ponovo navratiti po mene. Spremio sam se i jedno vrijeme ih čekao, a potom sam se predomislio i odlučio da uđem u džamiju i da se sakrijem u mektebu koji se nalazio na spratu džamije. Poslije sat vremena, bojovnici su se ponovo vratili u moj stan tražeći mene i, kad me nisu našli, moj stan su opljačkali. Iz stana su iznosili tehničke predmete, televizor, video i druge živežne namirnice, kafu, šećer, deterdžent, ulje i sl. Po izlasku iz stana uzeli su ispred džamije moj automobil Reno 4, a onda počeli pucati iz vatrenog oružja po džamiji. Potom su nogama razvalili ulazna vrata u džamiju i, kad su ušli u džamiju, jedan cijeli šanžer ispucali su u levhu na zidu džamije koja je od kuršuma pala, da bi potom počeli u cipelama gaziti po džamiji i nešta pričati, nakon čega su izišli iz džamije.

Sjeli su u moj auto i počeli vikati: ‘Balijo hodža, više ga vozati nećeš!’ Čuo sam da su tada pjevali i neke ustaške pjesme, a onda se udaljili od džamije. Iz mekteba sam cijeli ovaj prizor kroz odškrinuta vrata posmatrao i vidio sam da ih je bilo šestorica. Nakon sat-dva vremena po njihovom odlasku, izišao sam iz džamije i obišao oko nje da vidim kakva je šteta načinjena. Izbrojao sam 18 oštećenja od metaka koji su pogodili spoljne zidove džamije. Isti dan, tj. 23. 10. 1993. godine, u mektebu me je oko 19 časova posjetio katolički fratar fra Ilija i ponudio mi smještaj kod sebe. Zahvalio sam mu se na tom prijedlogu i odbio ga da ne bih njemu stvarao probleme od strane ustaša. Fra Ilija me je narednog dana ponovo posjetio s fra Antom i donijeli su mi jednu količinu životnih namirnica da se prehranim narednih nekoliko dana. Tokom te posjete oni su mi govorili da su zločine po Varešu počinile ubojice i divljaci iz Kiseljaka i Kaknja, pritom napominjući da navodno vareški Hrvati u tome nisu učestvovali i osuđujući te zločine. Pomenuta dvojica fratara, zajedno s fra Mišom, nastojeći da mi pomognu da se izbavim, išli su 25. 10. 1993. godine u stožer HVO-a u Ponikve tražeći od zapovjednika HVO-a da mi izdaju potvrdu o napuštanju Vareša.

Međutim, oni ih nisu htjeli ni primiti. Isti su 26. 10. 1993. godine i od predsjednika Pejčinović Ante tražili potvrdu za mene, međutim, on ih je odbio govoreći da me ne može pustiti zato što ću ja na slobodnoj teritoriji reći pravu istinu o počinjenim zločinima, pa će na Hrvate u Varešu pasti velika ljaga od domaće i svjetske javnosti. Od 23. 10. 1993. pa do 28. 10. 1993. godine, koliko sam ja boravio u Varešu, vršena su hapšenja i odvođenja muslimanskog stanovništva u prostorije SŠC-a i OŠ ‘Vladimir Nazor’. U salu SŠC-a ustaše su privele oko 230 muslimana, a u OŠ ‘Vladimir Nazor’ oko 130. Svaki od privedenih muslimana bio je fizički zlostavljan. U tom periodu ustaše su popljačkale sve muslimanske stanove po Varešu. Prilikom pljačke i zlostavljanja muslimana ustaše su i pobile jedan broj građana. Od komšinice Arapović Zade saznao sam da su radnici civilne zaštite Vareša poslije 23. 10. 1993. godine na muslimanskom groblju ‘Glavica’ sahranili 12 lica muslimanske nacionalnosti.

Od meni poznatih lica čuo sam da je ubijena Imamagić Esma, stara 92 godine, koju su ustaše ubile za vrijeme obavljanja vjerskog obreda u stanu. Također sam čuo da su ubijena i dva pekara Albanca čija mi imena nisu poznata. Od mojih komšija saznao sam da su teže pretučeni Librić Nedžib, sekretar Odbora IZ Vareš, i njegov sin, čije mi ime nije poznato, a zatim Karamehić Satko i njegov sin Alija, te Parić Nihad, Gondžo Remzo, Arapović Muris i dr. U vrijeme navedenih zločina po gradu Varešu je viđen i veći broj četnika koji su hodali u patrolama s bojovnicima HVO-a. Prebačen sam 29. 10. 1993. godine uz pomoć UNPROFOR-a iz Vareša u Dabravine. Više nemam šta da izjavim, ukoliko se prisjetim još nekih detalja, spreman sam dati dopunu izjave.”

PROČITAJTE I...

Međutim, stvari u vezi s Kamengradom stoje posve drukčije: nit su Kamengrad Osmanlije osvojile 1463. godine (to je legenda u vezi s kojom se historičari listom slažu da nema povijesno utemeljenje), nit ga je od njih branila bosanska vojska, nit je u vrijeme osvajanja bio u granicama bosanske države.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!