Kako se spasiti od kraja civilizacije

Već godinama kontam i maštam, želio bih kupiti komad zemlje negdje daleko od grada i napraviti brvnaru. Ispod brvnare bih iskopao i ozidao poveliko sklonište, napunio ga potrepštinama koje bi nas gurale još neko vrijeme nakon kraja civilizacije i nestanka svijeta koji smo poznavali

Vrućina je bila paklena. Bilo je mučno gledati kroz prozor klimatizirane prostorije kako se napolju sve topi. Na vijestima su upozoravali da se pije dosta tekućine i preporučivali što manje aktivnosti na otvorenom. To je bila moja četvrta godina u New Yorku. Bilo je raznog safunjanja i saune i prije, ali ovo je prevršilo svaku mjeru. Možda temperature nisu bile rekordne, ali ja jednostavno nisam navikao na vrućine. Iako je preko dana u njemu znalo biti vruće, Sarajevo je imalo hladne noći. U New Yorku su samo beton i željezo, nigdje drveta na mapi. A šta sam mogao? Taj je dan došla i svastika iz Salt Lake Cityja pa se moralo izaći napolje. Pretrčali smo preko ulice do nekog restorana i uletjeli unutra kao da napolju pada grad veličine teniske lopte. Udahnuli hladni zrak i obrisali znoj. Pitao sam se kako ljudi u tropskim krajevima trpe tolike temperature, zašto ne naprave masovni egzodus u hladnije krajeve ili naprosto izvrše masovno samoubistvo. Nismo ni sjeli pošteno, kad nestade struje. Pojavi se konobar i reče da imaju samo nešto za predjelo. Popili smo po piće i krenuli na neko drugo mjesto.

Kamo god da smo provirili, nije bilo struje. Asfalt se doslovno topio pod nogama, svaki je auto trubio, ljudi kiselih faca žurili su ka svojim odredištima. Vratili smo se kući u kojoj je već postajalo toplo jer nije bilo klime. Iskopao sam nekakav radio i pokušavao saznati šta se dešava. Kažu, “blackout” će se odužiti, komplet Istočna obala nema struje, crklo je sve što je moglo crći, popravak će potrajati. Ljudi su pješice išli kući jer podzemna više nije radila, neki su dugo morali hodati da bi isprepadani i istraumirani izašli iz klaustrofobičnih mračnih tunela. Neki su mislili da je opet teroristički napad pa su se uspaničili. Ja nisam znao šta da mislim, živio sam godinama bez struje, pod granatama, bez ičega, sve mi je nekako bilo poznato.

Sutradan ujutro ista priča. Nema struje ni za lijeka. Interesantno je da na radiju javljaju kako nema nikakvih pljački i haosa, narod je disciplinirano podnosio novu situaciju, policija je čak imala manje posla nego inače. Neka se čudna energija osjetila. Ljudi su postali solidarni, svako je htio pomoći, čak je bilo i zabavno posmatrati “nestanak civilizacije” po drugi put. Kako nije bilo struje, nisu radili ni bankomati. Šta sad? Frižider se počeo topiti. Poznata situacija. Izvadih iz zamrzivača sve što je bilo i počeh peći sve odreda. Plina je još bilo. Supruga i svastika su se zagledale, ništa im nije bilo jasno, a ja sam nastavio po protokolu koji sam dobro svladao za vrijeme opsade Sarajeva. Na njihovo zaprepaštenje, napunio sam kadu vodom jer sam znao da uskoro neće biti ni vode. U neka doba izašli smo napolje da vidimo šta se dešava, svakako je bilo svejedno, kuhati se napolju ili unutra. Neki restorani pozivali su na besplatne večere jer je hrana propadala. Dijelili su sladoled na svakom uglu. Sutradan je došla struja i sve je nastavljeno po starom.

Devet godina poslije, zapuhaše snažni vjetrovi prema Karibima, nagomilaše se oblaci. Ljudi koji su izrađivali vremenske prognoze uskomešaše se i, mahajući rukama preko ekrana, krenuše objašnjavati kako nam se ne piše dobro, dadoše uraganu ime. Kontam, šta sad ja imam s tim, bit će to dolje negdje, moja je stražnjica na sigurnom, ma neće to kod nas. Uragan je krenuo uz Istočnu obalu, a ja sam i dalje kontao kako pretjeruju s plašenjem naroda. Mic po mic, zapuhaše vjetrovi i oko moje zgrade. Kovitlali su se papiri, kese i drugo smeće koje je vjetar mogao podići. Na TV-u opet drama, pokazuju kuće kako lete, brodove na suhom. Cvrc! Nesta struje. Nema interneta. Nema ni telefona. A samo nekoliko dana prije moja supruga smijala se kad sam, gledajući TV reklame, naručio dvije svjetiljke na baterije koje su stigle baš na vrijeme.

Frižider se opet topio. Ponovo sam sve izvadio iz zamrzivača i počeo kuhati. Napunio kadu vodom. Ovaj put začusmo i sirene ispred zgrade. Pogledam kroz prozor prema raskršću, kad ono Venecija stigla u New York. U nevjerici izađem, a policajac me vrati nazad. Voda je provalila iz Hudsona i krenula prema našoj zgradi. Posmatrao sam kako ulica polahko nestaje, ali kao da je neko dao znak, stala je tik ispred ulaza u zgradu. Sutradan, kad se voda povukla, sjeo sam na bicikl i pošao tražiti mjesto na kojem ću napuniti telefon, nazvati roditelje i reći im da je sve u redu, obavijestiti ih da je najgore prošlo. Tek negdje oko 34. ulice dobio sam signal, ušao u prvi “deli” koji je služio kafu, izvadio pare s bankomata i kupio flaširane vode onoliko koliko sam mogao ponijeti.

Već godinama kontam i maštam, želio bih kupiti komad zemlje negdje daleko od grada i napraviti brvnaru. Ispod brvnare bih iskopao i ozidao poveliko sklonište, napunio ga potrepštinama koje bi nas gurale još neko vrijeme nakon kraja civilizacije i nestanka svijeta koji smo poznavali. U nekoliko navrata raspitivao sam se za cijene i lokacije, da nađem neki komad zemlje na kojem bismo se sakrili od najgoreg.

“Procrastination” je engleska riječ koja znači odugovlačenje, otezanje, nesigurnost pri donošenju odluke, strah od nečega što želiš, što nikako da napraviš i ko zna šta još sve ide uz to stanje svijesti koje mi je tako dobro poznato još od rane mladosti, jer, proveo sam povelik dio svog života “prokrastinirajući”. I šta sad? Ništa! Ništa od kupovine zemlje, ništa od skloništa.

Kud svi Turci, tu i mali Mujo.

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!