Kako se gradi alibi za blokiranje institucija

Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time se gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane

 

Kada se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća krenulo u avanturu rušenja dotrajalog jednostranačkog, birokratiziranog sistema, jedna od premisa oko koje nije bilo spora bila je uvođenje višestranačkog demokratskog sistema, vlasti većine uz zaštitu manjine, političke i svake druge, slobodni izbori kao izraz volje građana i formiranje vlasti na načelu postizanja izborne većine jedne stranke, predizborne koalicije stranaka ili postizbornog koalicijskog sporazuma kojima stranka ili stranke dokazuju natpolovičnu većinu izabranih zastupnika i pravo da formira(ju) vlast. Načelno, takav sistem poznaju sve današnje višestranačke demokratije, uz određene instrumente zaštite etničkih i nacionalnih manjina ili manjih dijelova složenih država, odnosno osiguranja njihova razmjernog učešća u državnim organima, javnim službama i vlasti, kao i poštivanje pondera njihove biračke volje.

Takvih ugrađenih instrumenata ili mehanizama ima različitih i ovise o historijskom iskustvu te specifičnostima odnosa unutar svake države ponaosob. Države članice EU nemaju ujednačene sisteme niti standarde zaštite manjina. U SAD se savezne države razlikuju po načinu donošenja vitalnih odluka putem kongresa ili referenduma. U potonjem slučaju, takva se savezna država zove Commonwealth. Mogu se propisati i kvote za izborne liste i obaveze imenovanja po razmjernoj zastupljenosti. SAD i u izbornom procesu na saveznom nivou imaju korektivne mehanizme zaštite manjih i malobrojnijih država, poput potpuno jednake zastupljenosti svake države u Gornjem domu Kongresa – Senatu, kao i elektorskog sistema izbora predsjednika u kojima manje države imaju razmjerno veći broj članova elektorskog kolegija, pa konačni glasovi elektora ne moraju odgovarati tzv. “popular vote”, odnosno rezultatima izbora po izbornim mjestima i saveznim državama. Tako su pobijedili John F. Kennedy, Donald Trump i George W. Bush.

 

NACIONALNI KLJUČ U BiH VEZAO SE SAMO UZ KADROVE PARTIJE

Kada je o našoj regiji riječ, nesporazumi su započeli statusom i demokratskim procesima u Bosni i Hercegovini, a nešto manje u Makedoniji. Naime, po jednom vrlo suženom tumačenju ustava Hrvatske i BiH, dva su, odnosno tri naroda bila konstitutivna. U tom smislu, trebali su imati jednak i ravnopravan (ne manjinski) status. Naravno, pažljivijim čitanjem preambula tih ustava jasno je kako su svi narodi bivše Jugoslavije bili konstitutivni (iako se taj termin nigdje ne spominje) u svakoj republici. Čak i narodnosti (nacionalne manjine). U Bosni i Hercegovini ta se načelna ravnopravnost čuvala “nacionalnim ključem”, odnosno ustavnom i zakonskom garancijom osiguranja učešća razmjernog broja pripadnika svakog od “konstitutivnih” naroda u najvišim i svim drugim organima vlasti i javnim službama. To nije uvijek i dosljedno poštovano, pa su Srbi dominirali u nekim segmentima, odnosno bili prezastupljeni, dok su Bošnjaci sve do 70-ih godina, i zbog kasnog “priznavanja” nacije, bili jako podzastupljeni u svim segmentima.

No, sam je mehanizam osiguravao barem osjećaj ravnopravnosti i davao nadu u njezino ostvarenje. Kako je bila riječ o jednopartijskom sistemu, vlasti Saveza komunista, nacionalni se ključ vezao samo uz kadrove te partije. Demisijom sistema socijalističkog samoupravljanja i njegove pseudodemokratije i zbog nedostatka pravih građanskih stranaka kao alternative, te nedovršenosti nacionalne emancipacije i pod prijetnjama velikosrpskog ekspanzionizma, počele su se osnivati stranke nacionalnog i/ili nacionalističkog usmjerenja. One su u prvi plan, posebno ako su pretendirale zastupati interese malobrojnijeg naroda u republici, stavljale nacionalnu ravnopravnost i pretpostavljale ju građanskom principu “jedan čovjek – jedan glas”, bojeći se majorizacije brojnijeg naroda. Zbog toga su se u okviru Konferencije o Jugoslaviji, koju su osnovale UN i EZ, javljali planovi etničke teritorijalizacije kao navodnog garanta ravnopravnosti i potpuno jednake zastupljenosti triju “konstitutivnih” naroda u centralnoj vlasti.

Protiveći se etničkoj teritorijalizaciji i potiskivanju građanske demokratije, Alija Izetbegović još je 1991. godine predlagao zaštitu nacionalnih interesa Domom naroda i pravom veta, argumentirajući to i okrnjenošću demokratskih principa u slučaju usvajanja “etničke” demokratije, bez mogućnosti građanskog odabira, odnosno postizanja većine mimo etničkih ograda. Nažalost, njegovi argumenti nisu bili prihvaćeni, a i međunarodna zajednica insistirala je na etničkim podjelama, pa čak i apsurdnim, sve do usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno, u Hrvatskoj je ukinuta nepostojeća “konstitutivnost” (zapravo preambulom spominjanje u istoj ravni s Hrvatima) Srba, odnosno, oni su ustavnim promjenama postali nacionalnom manjinom kao i svi ostali “konstitutivni” narodi. Srbi su digli ustanak uz pomoć JNA, koja je napala Hrvatsku zaokružujući srpsku paradržavu na njezinoj teritoriji. No, Hrvatskoj se nije previše nametala “konstitutivnost” Srba i njihov je status kao manjine i međunarodno priznat. Srbiju i Crnu Goru ili Sloveniju nije se niti pitalo.

To se, zbog zajedničkog interesa zavađenih i kasnije zaraćenih Zagreba i Beograda, nije toleriralo Bosni. Etnički ključ ugradio se samo u najviše organe centralne vlasti i vlasti jednog entiteta te dvaju mješovitih kantona u Federaciji, dok je kantonizacijom Federacije trebalo štititi vitalne nacionalne interese Hrvata, do mjere da je i visoko školstvo stavljeno u ovlasti kantona koji imaju i svoja ministarstva unutrašnjih poslova, pravde, prostornog uređenja i slično. Izetbegovićev prijedlog o Domu naroda i pravu veta primijenjen je u Federaciji i na nivou centralne vlasti, počesto se i zloupotrebljava, dok je RS, i to nametanjem odluke visokog predstavnika, uvela Vijeće naroda, znatno slabije tijelo koje ne može spriječiti majorizaciju, pa i segregaciju Bošnjaka i Hrvata.

 

PODMETANJE “MAJORIZACIJE”

Dakle, mehanizam zaštite malobrojnijih naroda od majorizacije jeste dvojak – nacionalni ključ u smislu poštivanja razmjerne zastupljenosti, kroz kandidiranje na listama i koaliranje sa strankama nacionalne orijentacije te pravo na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, o čijem meritumu konačno odlučuje ustavni sud ako veto ne prihvate drugi. U RS-u to praktično znači da svaki pokrenut mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa koji pokrene klub Bošnjaka biva odbačen konačnom odlukom entitetskog ustavnog suda. Takav nacionalni ključ znači da je, pri sastavljanju vlade i podjeli funkcija, važno očuvati ravnopravnost i razmjernu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata na funkcijama u vlasti, javnim ustanovama i poduzećima, no protivi se demokratskom građanskom načelu da se u vlast trebaju ugraditi pripadnici određene stranke. Naime, vladu sastavljaju one stranke koje mogu šefu države dokazati da imaju većinu izabranih parlamentarnih zastupnika, i to je jedan od osnovnih principa demokratskih poredaka. U složenim državama te stranke moraju osigurati poštivanje korektivnih mehanizama zaštite malobrojnijih.

Dakle, pripadnici “konstitutivnih” naroda u vlasti i na javnim funkcijama ne moraju dolaziti iz etničkih stranaka koje tvrde da su dobile najveći broj glasova pripadnika svog naroda. Naprosto zato što se nisu našli u koaliciji koja je uspjela osigurati parlamentarnu većinu. Upravo je to korak naprijed prema stvarnoj, dakle građanskoj demokratiji, a insistiranje na “legitimnim” predstavnicima naroda koji trebaju biti u vlasti jeste korak nazad i kočenje, odnosno zamrzavanje demokratije na etničkim podjelama. Na koncu, i oni kandidati koji su izabrani na listama drugih stranaka, pa i manjih nacionalnih/etničkih, nisu ništa manje legitimni jer su – izabrani. Kandidati Hrvati ili Srbi ili bilo koji ostali s lista SDP-a, SBB-a, SBiH-a, Naše stranke, DF-a itekako su legitimni i kao izabrani zastupnici u predstavničkom tijelu, i kao nominirani funkcioneri u državi i javnim ustanovama, i kao pripadnici naroda. Stoga, kod insistiranja HDZ‑a na legitimnosti radi se ne o legitimnosti izabranih pojedinaca-zastupnika, već partije koja je ispala iz postizborne kombinatorike.

Konačno, decentralizacija jeste jedan od modela zaštite ravnopravnosti naroda (etnosa) u složenim državama, ali mora biti racionalna, funkcionalna, ekonomski opravdana, uz isto tako ugrađene mehanizme poput nacionalnog ključa ili obaveznih kvota na listama, što onda sili i isključivo nacionalne stranke da na svoje liste kandidiraju pripadnike drugih naroda i nacionalnih manjina. U suprotnom imamo teško ispravljive devijacije poput haosa u visokom školstvu ili ogromnih i skupih uglavnom nesposobnih administrativnih aparata, dok je na nivou kantona majorizacija vidljiva u svim kantonima, posebno u Kantonu 10 i Zapadnohercegovačkom, pa čak i u onima s posebnim statusom, odnosno Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom.

Istovremeno, iz kantona s hrvatskom većinom iseljavaju se Hrvati. Ko ih tu majorizira ili im ugrožava ravnopravnost? Kakve veze njihovo iseljavanje ima s načinom izbora hrvatskih delegata u Dom naroda ili hrvatskog člana Predsjedništva, o čemu stalno zbore HDZ i HNS trabanti, a poput jeke ponavljaju neki dužnosnici matične države Hrvata? Kao što ponavljaju ničim utemeljenu mantru o bošnjačkim strankama koje ni u nazivu ni u programu nemaju ništa bošnjačko, samo zato da bi opravdali svoju, odnosno “legitimnost” svoje stranke. Zapravo, Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane.

Zašto bi bilo koja stranka koja može, u Bosni gotovo u pravilu u koaliciji, postići parlamentarnu većinu trebala koalirati, recimo, s HDZ-om, kada u svojoj i drugim strankama koalicije ima pripadnika hrvatskog naroda za postizanje ravnopravnosti i razmjerne zastupljenosti? No, na to pitanje trebaju odgovoriti i Zagreb i Beograd, a ne samo HDZ i većina srpskih etničkih stranaka iz RS-a. Njima je ionako samo do vlasti, pa makar i protivno demokratskim načelima.

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!