Kako se gradi alibi za blokiranje institucija

Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time se gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane

 

Kada se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća krenulo u avanturu rušenja dotrajalog jednostranačkog, birokratiziranog sistema, jedna od premisa oko koje nije bilo spora bila je uvođenje višestranačkog demokratskog sistema, vlasti većine uz zaštitu manjine, političke i svake druge, slobodni izbori kao izraz volje građana i formiranje vlasti na načelu postizanja izborne većine jedne stranke, predizborne koalicije stranaka ili postizbornog koalicijskog sporazuma kojima stranka ili stranke dokazuju natpolovičnu većinu izabranih zastupnika i pravo da formira(ju) vlast. Načelno, takav sistem poznaju sve današnje višestranačke demokratije, uz određene instrumente zaštite etničkih i nacionalnih manjina ili manjih dijelova složenih država, odnosno osiguranja njihova razmjernog učešća u državnim organima, javnim službama i vlasti, kao i poštivanje pondera njihove biračke volje.

Takvih ugrađenih instrumenata ili mehanizama ima različitih i ovise o historijskom iskustvu te specifičnostima odnosa unutar svake države ponaosob. Države članice EU nemaju ujednačene sisteme niti standarde zaštite manjina. U SAD se savezne države razlikuju po načinu donošenja vitalnih odluka putem kongresa ili referenduma. U potonjem slučaju, takva se savezna država zove Commonwealth. Mogu se propisati i kvote za izborne liste i obaveze imenovanja po razmjernoj zastupljenosti. SAD i u izbornom procesu na saveznom nivou imaju korektivne mehanizme zaštite manjih i malobrojnijih država, poput potpuno jednake zastupljenosti svake države u Gornjem domu Kongresa – Senatu, kao i elektorskog sistema izbora predsjednika u kojima manje države imaju razmjerno veći broj članova elektorskog kolegija, pa konačni glasovi elektora ne moraju odgovarati tzv. “popular vote”, odnosno rezultatima izbora po izbornim mjestima i saveznim državama. Tako su pobijedili John F. Kennedy, Donald Trump i George W. Bush.

 

NACIONALNI KLJUČ U BiH VEZAO SE SAMO UZ KADROVE PARTIJE

Kada je o našoj regiji riječ, nesporazumi su započeli statusom i demokratskim procesima u Bosni i Hercegovini, a nešto manje u Makedoniji. Naime, po jednom vrlo suženom tumačenju ustava Hrvatske i BiH, dva su, odnosno tri naroda bila konstitutivna. U tom smislu, trebali su imati jednak i ravnopravan (ne manjinski) status. Naravno, pažljivijim čitanjem preambula tih ustava jasno je kako su svi narodi bivše Jugoslavije bili konstitutivni (iako se taj termin nigdje ne spominje) u svakoj republici. Čak i narodnosti (nacionalne manjine). U Bosni i Hercegovini ta se načelna ravnopravnost čuvala “nacionalnim ključem”, odnosno ustavnom i zakonskom garancijom osiguranja učešća razmjernog broja pripadnika svakog od “konstitutivnih” naroda u najvišim i svim drugim organima vlasti i javnim službama. To nije uvijek i dosljedno poštovano, pa su Srbi dominirali u nekim segmentima, odnosno bili prezastupljeni, dok su Bošnjaci sve do 70-ih godina, i zbog kasnog “priznavanja” nacije, bili jako podzastupljeni u svim segmentima.

No, sam je mehanizam osiguravao barem osjećaj ravnopravnosti i davao nadu u njezino ostvarenje. Kako je bila riječ o jednopartijskom sistemu, vlasti Saveza komunista, nacionalni se ključ vezao samo uz kadrove te partije. Demisijom sistema socijalističkog samoupravljanja i njegove pseudodemokratije i zbog nedostatka pravih građanskih stranaka kao alternative, te nedovršenosti nacionalne emancipacije i pod prijetnjama velikosrpskog ekspanzionizma, počele su se osnivati stranke nacionalnog i/ili nacionalističkog usmjerenja. One su u prvi plan, posebno ako su pretendirale zastupati interese malobrojnijeg naroda u republici, stavljale nacionalnu ravnopravnost i pretpostavljale ju građanskom principu “jedan čovjek – jedan glas”, bojeći se majorizacije brojnijeg naroda. Zbog toga su se u okviru Konferencije o Jugoslaviji, koju su osnovale UN i EZ, javljali planovi etničke teritorijalizacije kao navodnog garanta ravnopravnosti i potpuno jednake zastupljenosti triju “konstitutivnih” naroda u centralnoj vlasti.

Protiveći se etničkoj teritorijalizaciji i potiskivanju građanske demokratije, Alija Izetbegović još je 1991. godine predlagao zaštitu nacionalnih interesa Domom naroda i pravom veta, argumentirajući to i okrnjenošću demokratskih principa u slučaju usvajanja “etničke” demokratije, bez mogućnosti građanskog odabira, odnosno postizanja većine mimo etničkih ograda. Nažalost, njegovi argumenti nisu bili prihvaćeni, a i međunarodna zajednica insistirala je na etničkim podjelama, pa čak i apsurdnim, sve do usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno, u Hrvatskoj je ukinuta nepostojeća “konstitutivnost” (zapravo preambulom spominjanje u istoj ravni s Hrvatima) Srba, odnosno, oni su ustavnim promjenama postali nacionalnom manjinom kao i svi ostali “konstitutivni” narodi. Srbi su digli ustanak uz pomoć JNA, koja je napala Hrvatsku zaokružujući srpsku paradržavu na njezinoj teritoriji. No, Hrvatskoj se nije previše nametala “konstitutivnost” Srba i njihov je status kao manjine i međunarodno priznat. Srbiju i Crnu Goru ili Sloveniju nije se niti pitalo.

To se, zbog zajedničkog interesa zavađenih i kasnije zaraćenih Zagreba i Beograda, nije toleriralo Bosni. Etnički ključ ugradio se samo u najviše organe centralne vlasti i vlasti jednog entiteta te dvaju mješovitih kantona u Federaciji, dok je kantonizacijom Federacije trebalo štititi vitalne nacionalne interese Hrvata, do mjere da je i visoko školstvo stavljeno u ovlasti kantona koji imaju i svoja ministarstva unutrašnjih poslova, pravde, prostornog uređenja i slično. Izetbegovićev prijedlog o Domu naroda i pravu veta primijenjen je u Federaciji i na nivou centralne vlasti, počesto se i zloupotrebljava, dok je RS, i to nametanjem odluke visokog predstavnika, uvela Vijeće naroda, znatno slabije tijelo koje ne može spriječiti majorizaciju, pa i segregaciju Bošnjaka i Hrvata.

 

PODMETANJE “MAJORIZACIJE”

Dakle, mehanizam zaštite malobrojnijih naroda od majorizacije jeste dvojak – nacionalni ključ u smislu poštivanja razmjerne zastupljenosti, kroz kandidiranje na listama i koaliranje sa strankama nacionalne orijentacije te pravo na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, o čijem meritumu konačno odlučuje ustavni sud ako veto ne prihvate drugi. U RS-u to praktično znači da svaki pokrenut mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa koji pokrene klub Bošnjaka biva odbačen konačnom odlukom entitetskog ustavnog suda. Takav nacionalni ključ znači da je, pri sastavljanju vlade i podjeli funkcija, važno očuvati ravnopravnost i razmjernu zastupljenost Bošnjaka, Srba i Hrvata na funkcijama u vlasti, javnim ustanovama i poduzećima, no protivi se demokratskom građanskom načelu da se u vlast trebaju ugraditi pripadnici određene stranke. Naime, vladu sastavljaju one stranke koje mogu šefu države dokazati da imaju većinu izabranih parlamentarnih zastupnika, i to je jedan od osnovnih principa demokratskih poredaka. U složenim državama te stranke moraju osigurati poštivanje korektivnih mehanizama zaštite malobrojnijih.

Dakle, pripadnici “konstitutivnih” naroda u vlasti i na javnim funkcijama ne moraju dolaziti iz etničkih stranaka koje tvrde da su dobile najveći broj glasova pripadnika svog naroda. Naprosto zato što se nisu našli u koaliciji koja je uspjela osigurati parlamentarnu većinu. Upravo je to korak naprijed prema stvarnoj, dakle građanskoj demokratiji, a insistiranje na “legitimnim” predstavnicima naroda koji trebaju biti u vlasti jeste korak nazad i kočenje, odnosno zamrzavanje demokratije na etničkim podjelama. Na koncu, i oni kandidati koji su izabrani na listama drugih stranaka, pa i manjih nacionalnih/etničkih, nisu ništa manje legitimni jer su – izabrani. Kandidati Hrvati ili Srbi ili bilo koji ostali s lista SDP-a, SBB-a, SBiH-a, Naše stranke, DF-a itekako su legitimni i kao izabrani zastupnici u predstavničkom tijelu, i kao nominirani funkcioneri u državi i javnim ustanovama, i kao pripadnici naroda. Stoga, kod insistiranja HDZ‑a na legitimnosti radi se ne o legitimnosti izabranih pojedinaca-zastupnika, već partije koja je ispala iz postizborne kombinatorike.

Konačno, decentralizacija jeste jedan od modela zaštite ravnopravnosti naroda (etnosa) u složenim državama, ali mora biti racionalna, funkcionalna, ekonomski opravdana, uz isto tako ugrađene mehanizme poput nacionalnog ključa ili obaveznih kvota na listama, što onda sili i isključivo nacionalne stranke da na svoje liste kandidiraju pripadnike drugih naroda i nacionalnih manjina. U suprotnom imamo teško ispravljive devijacije poput haosa u visokom školstvu ili ogromnih i skupih uglavnom nesposobnih administrativnih aparata, dok je na nivou kantona majorizacija vidljiva u svim kantonima, posebno u Kantonu 10 i Zapadnohercegovačkom, pa čak i u onima s posebnim statusom, odnosno Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom.

Istovremeno, iz kantona s hrvatskom većinom iseljavaju se Hrvati. Ko ih tu majorizira ili im ugrožava ravnopravnost? Kakve veze njihovo iseljavanje ima s načinom izbora hrvatskih delegata u Dom naroda ili hrvatskog člana Predsjedništva, o čemu stalno zbore HDZ i HNS trabanti, a poput jeke ponavljaju neki dužnosnici matične države Hrvata? Kao što ponavljaju ničim utemeljenu mantru o bošnjačkim strankama koje ni u nazivu ni u programu nemaju ništa bošnjačko, samo zato da bi opravdali svoju, odnosno “legitimnost” svoje stranke. Zapravo, Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane.

Zašto bi bilo koja stranka koja može, u Bosni gotovo u pravilu u koaliciji, postići parlamentarnu većinu trebala koalirati, recimo, s HDZ-om, kada u svojoj i drugim strankama koalicije ima pripadnika hrvatskog naroda za postizanje ravnopravnosti i razmjerne zastupljenosti? No, na to pitanje trebaju odgovoriti i Zagreb i Beograd, a ne samo HDZ i većina srpskih etničkih stranaka iz RS-a. Njima je ionako samo do vlasti, pa makar i protivno demokratskim načelima.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!