Kako se 25. novembar obilježavao tokom agresije: Osuđeni da budemo “partizani”

Dan državnosti treba biti trenutak okretanja našeg pogleda unazad, na prvi početak, da bismo vidjeli kakvo kolosalno djelo ranijih generacija stoji iza nas i da se upitamo kakve su naše odgovornosti da to djelo očuvamo, unaprijedimo i osiguramo mu budućnost

 

“Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo. Mnogo toga neće biti nikako, ni u kojem duhovnom i fizičkom obliku. I sve je ovo moglo biti ranije. Jer, ne pripada nikojem historijskom razdoblju. Niko izvan nas, ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanje. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije koje ne pomilova ni priroda ni Bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima. Nikome nema povratka na staro. Ovdje se ‘novo’ i ‘staro’ neće dodirnuti. Nema trijumfa ni kuknjave. Sve je bijelo i sve je nijemo. Sve je još neizdiferencirano, kao protozoa”, zapisao je književnik Alija Isaković u Oslobođenju od 25. novembra ratne 1993. godine.

Bila je to 50. godišnjica ZAVNOBiH-a. Isaković je bio u pravu, ništa nije isto kao ranije, pa ni sjećanje na ZAVNOBiH, ali jedno je ipak bitno, uspjeli smo taj datum sačuvati od zaborava, taj događaj zadržati u kolektivnoj memoriji i, kakav god odnos prema Drugom svjetskom ratu i bivšoj Jugoslaviji imali, biti ponosni na svoju prošlost od Kulina bana do naših dana.

Godina 1993. bila je jedna od najtežih koju je ovaj narod upamtio. Ali čak i tada, u tim teškim novembarskim danima, obilježavan je ovaj značajni datum. Oslobođenje nije zabilježilo da je bilo ikakvih aktivnosti obilježavanja ili proslave 25. novembra 1992. godine. Možda je i bilo, ali to u Oslobođenju tada nije zabilježeno.

SVEČANA AKADEMIJA 1993. GODINE

“Gledam kalendar, ove godine bi se sjajno sastavljali nekadašnji praznici – 25. i 29. novembar”, napisao je Hamza Bakšić u kolumni 1993. godine. “Ali, nema se više šta sa čim sastaviti. Bosna i Hercegovina je u ratu, težem i krvavijem od onoga koji je bio dio globalnog krvoprolića. Jedan njen narod je napadnut da bi bio uništen i nema se više šta sa čim sastaviti. Sa njim, napadnuti su i pripadnici druga dva naroda koji se osjećaju Bosancima i Hercegovcima. Muslimane treba uništiti kao vezivno tkivo, Bosance drugih dviju nacionalnosti treba ukloniti kao materijalne dokaze tvrdnje da se može živjeti zajedno. Bosanske Srbe treba naučiti da su im očevi i djedovi govorili nepravilno i da treba da govore ekavski, inače Bosna i Hercegovina nije bivša i srpstvo nije jedinstveno. Bosanskohercegovačke Hrvate natjerati u novogovor tako da se sa roditeljima sporazumijevaju mimikom. Ili da, kao ona sirota seljanska iz Posušja iz vremena prve nacionalne euforije, ranih sedamdesetih, kažu: – Daj mi deset tisuća sitna – po ‘iljadu’. …Uništavanjem tragova autentične bosanskohercegovačke kulture pokazati ne samo da je Bosna i Hercegovina ‘bivša’ nego i da je nije ni bilo”, zapisao je Bakšić.

Te godine održana je i svečana akademija povodom 25. novembra. Tadašnji predsjednik Skupštine BiH Miro Lazović pozvao je sve patritski opredijeljene građane Bosne i Hercegovine, kojima je ona na srcu, sve borce Armije RBiH, da istraju u stremljenjima da sačuvaju domovinu, da obnove cjelovitu, demokratsku i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tom je prilikom Lazović podsjetio i na historijski značaj ZAVNOBiH-a.

“ZAVNOBiH i AVNOJ odbacili su planove o pripajanju Bosne i Hercegovine kao državno bezlične pokrajine Srbiji ili Hrvatskoj. I danas naš izbor jeste i mora biti nedvosmislen. Nema podjele, nema secesije, nema aneksije dijelova Bosne i Hercegovine. (…) Odlukama ZAVNOBiH-a izražena je i potvrđena volja naroda BiH da žive zajedno, ravnopravno, slobodno u svojoj domovini, u državnoj zajednici BiH. Historijska veličina tog izbora je u tome što se s njim prepoznalo što je historijski progresivno, što je u matici napretka, a što je patološka izraslina na tijelu evropske i balkanske civilizacije. I danas, u sudaru sa totalitarnim režimima Beograda i Zagreba, mi se moramo izboriti za državnu egzistenciju Bosne i Hercegovine. Kao i u prošlom ratu, naša odbrana drage nam i jedine domovine Bosne i Hercegovine bit će veliki historijski čin”, kazao je tada Lazović.

HIMNA, MIR I PRAZNIK

U “prazničnom” broju Oslobođenja iz 1993. objavljen je i tekst znakovitog naslova Ponovo partizani ili…, koji na izvjestan način uspoređuje sudbinu Bosne i Hercegovine 1943. i 1993. godine u smislu izazova očuvanja jedine nam domovine. U tekstu se podsjeća na izjavu rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića da “mi sada, kao i onda, imamo četnike i ustaše, i onda nam ništa drugo ne preostaje nego da budemo partizani”. Autor teksta zaključuje da Armija RBiH doista jedina podsjeća na partizane. U njoj, iako u nedovoljnom broju, ima pripadnika svih bosanskohercegovačkih naroda, jedina u današnjem ratu nije genocidna armija za razliku od ostalih, jedina štiti pripadnike svih nacija. Autor na kraju zaključuje: “Da bi Armija RBiH doista odigrala ulogu partizana, mora se boriti za jasan politički cilj – cjelovitu BiH u kojoj će svi narodi biti ravnopravni.”

Prvim javnim izvođenjem himne Jedna si jedina počelo je obilježavanje Dana državnosti BiH 25. novembra 1995. godine, izvješatava Oslobođenje. Tom prilikom predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović građanima je uputio tri čestitke: “Čestitam im državni praznik, novu himnu i mir koji dolazi.”

Član Predsjedništva BiH Ejup Ganić na ovoj svečanosti je kazao: “Treći put u ovom stoljeću Bosna postepeno izlazi iz rata. U ovom ratu Bosna je podnijela sve: planski zločin i genocid, glad i palež, izdaju i hladnoću, laž i mržnju, podnijela je i ono što se riječima ne da iskazati, ono što najbolje znamo mi koji smo tu od početka agresije i koji nosimo uspomenu na svoje mrtve i ubijene.”

U Oslobođenju iz 1995. godine, koje je sačuvano u arhivu Historijskog muzeja u Sarajevu, zabilježeno je i da je Dan državnosti svečano obilježen u Zenici, a tim povodom su u zeničkim školama održani časovi historije o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine.

“Na Dan državnosti treba imati na umu da je BiH jedna od najstarijih država u Europi, koja je nekoliko stoljeća održavala svoju državnost prema uzusima koji su vladali među državama u europskom srednjem vijeku. Dan državnosti treba da bude trenutak okretanja našeg pogleda unazad, na prvi početak, da bismo vidjeli kakvo kolosalno djelo ranijih generacija stoji iza nas i da se upitamo kakve su naše odgovornosti da to djelo očuvamo, unaprijedimo i osiguramo mu budućnost”, stoji u tekstu pod naslovom Od Varcar-Vakufa do Daytona.

 

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!