Kako propadaju carstva

Uvijek je bilo teških vremena u kojima se slutio nadolazeći slom. Nešto se sablasno osjećalo u zraku i sve je mirisalo na svekoliku potrošenost, na suton i ugasnuće. Je li možda danas takvo vrijeme? Je li uvijek bilo? Neke su civilizacije – poput Rima u Toynbeejevoj interpretaciji – od početka bile osuđene na propast jer su same po sebi bile dekadentne

Kad je Mark Zuckerberg, vlasnik Facebooka, 2015. godine izabrao Ibn Haldunovu Muqaddimu za knjigu godine, odmah su se javili brojni napaćeni, inferiorni, virtualni glasovi koji su trijumfalno lajkali ovu preporuku samo zato što je autor musliman: neka se vidi da i među muslimanima ima neko pametan, dubok. I, onda krenu po forumima rasprave, uzbuđeno oslobađanje svakodnevnih trauma i kompleksa; s jedne strane, infantilna likovanja, s druge, desničarska histerija islamofobije. Naravno, niko među njima (možda samo rijetki) nije ni pomislio da čita briljantnog, ali preopširnog i na momente zamornog (ali nipošto nametljivog) Ibn Halduna, čije djelo obuhvata tematiku od “kalu bela” do pojedinačnih civilizacijskih entropija.

Propadanje imperija ponovo postaje velika tema

U objašnjenju svoje odluke Zuckerberg ističe kako je ova “historija svijeta”, napisana 1300-ih, fokusirana na to “kako društva i kulture žive, uključujući nastanak gradova, politike, trgovine i nauke”. Zuckerberg je zaboravio dodati i propast istih. Ibn Haldun je dekadenciju vidio kao krajnju fazu civilizacijskog, urbanog razvitka na kojem prosto dolazi do zasićenosti gradskog stanovništva koje se odalo užicima i lagodnom životu i stoga nema motiva za daljim napredovanjem.

Ibn Haldun je svojom teorijom cikličnosti izvršio snažan utjecaj na veliki broj kasnijih historičara i filozofa povijesti, od Edwarda Gibbona do Jacoba Burckharta, od Oswalda Spenglera do Arnolda Toynbeeja, koji će Muqaddimu opisati kao “nesumnjivo najveće ostvarenje iz filozofije povijesti”. Ernest Gellner, naprimjer, u djelu Postmodernizam, razum i religija eksplicitno tvrdi kako je Engels svoju interpretaciju povijesnih zbivanja preuzeo od Ibn Halduna, mada ga nigdje ne spominje kao izvor.

Uvijek je bilo teških vremena u kojima se slutio nadolazeći slom. Nešto se sablasno osjećalo u zraku i sve je mirisalo na svekoliku potrošenost, na suton i ugasnuće. Je li možda danas takvo vrijeme? Je li uvijek bilo? Neke su civilizacije – poput Rima u Toynbeejevoj interpretaciji – od početka bile osuđene na propast jer su same po sebi bile dekadentne. Gibbon je, s druge strane, naveo četiri ključna uzroka propasti Rima: zub vremena, vanjski neprijatelji, klimatske promjene i konačno, gubitak građanskih vrlina. Spengler je, opet, kulture uporedio s biljkama koje rastu, cvjetaju i na kraju umiru. Po Spenglerovoj logici, Zapad je, kao kultura, davno procvjetao i živi svoju kasnu jesen.

Ali je samo prije dvadesetak godina Francis Fukuyama tvrdio kako je povijest završena pokazujući nerazumijevanje za cikličnost kao esenciju povijesnih događanja. Povijesna je dijalektika, prema njemu, konačno postigla svoj sintetički smiraj; ostaje progresivno stupanje u budućnost i popularno izvoženje demokratije. Uprkos trijumfalnoj najavi kraja povijesti, carstvo i njegovo propadanje ponovo su postali velika tema u akademskim krugovima. Francuski historičar Emmanuel Todd smatra kako je imperij općepoznat pojam koji ne treba dodatno pojašnjavati, a savremeni imperij jesu Sjedinjene Američke Države. U djelu Kraj imperija Todd se bavi “problematikom zalaza”, anticipirajući kraj američke globalne moći. Do 1990. američki imperijalizam obuhvatao je nekomunistički svijet, a propašću komunizma, Amerika je postala imperij.

Prevlast liberalnih ekonomskih načela koje je promovirala Amerika na kraju su transformirali cijeli svijet. To je globalizacija. Kraj imperija Todd veže za dvostruku inverziju: inverziju ekonomske ovisnosti između svijeta i SAD-a i inverziju demokratske dinamike, gdje Amerika sve više poprima negativni predznak, a Euroazija zadobiva pozitivne signature. SAD više ne može živjeti samo od svoje proizvodnje, a ostatak svijeta (njegovi veliki centri) biva ekonomski, obrazovno, demografski stabiliziran. Svijet je postao previše opismenjen, previše demokratski, a to onemogućava Americi, smatra Todd, da ostvari svoj strateški cilj: kontrolu svjetskih resursa. Opismenjenim pojedincima se ne može bezgranično vladati na autoritaran način. Todd iznosi krajnje paradoksalnu tezu: nije izvjesno je li univerzalizacija liberalne demokratije i mira neizbježan povijesni proces, ali takav bi svijet sigurno bio prijetnja Americi. Američka proizvodnja ne prestaje bilježiti deficit. Smanjenje moći na ideološkom se planu pokazuje kao kopnjenje unutrašnjeg univerzalizma (jačanje plutokracije) i rat diferencijalizma na vanjskom (naklonost Izraelu i sataniziranje Arapa).

Donedavno je, ponovimo to, smatrano kako su imperiji stvar prošlosti, ali recentne teorije rehabilitiraju ovaj “historijski” pojam, aplicirajući ga na našu savremenost. Među brojnim djelima ove vrste izdvajamo Imperiji: logika svjetske vladavine — od Starog Rima do Sjedinjenih Američkih Država njemačkog profesora Herfrieda Münklera. Pored panorame carstava, data je hermeneutika uspona i padova istih — od Rimskog carstva do danas. Iako carstva osiguravaju stabilnost, ona prebivaju, posebno u momentima svoje najveće moći, u stalnoj opasnosti od uništenja.

Da li savremeni imperij posjeduje neku logiku koja je zajednička s prijašnjim imperijima? Ili je današnje carstvo možda drugačije? Antonio Negri i Michael Hardt smatraju kako više nijedna pojedinačna zemlja nije imperij, što ne znači da imperij kao takav više ne postoji. Ovaj je dvojac pokušao formulirati imanentnu kritiku fluidnog kapitalizma te kritiku imperija kao decentraliziranog i deteritorijalizirajućeg biopolitičkog aparata vladavine koji u sebe uključuje globalno područje. Iako je slabljenje suvereniteta nacionalnih država jedan od prvih simptoma nastupajuće nove paradigme, to ne znači da biva detroniziran pojam suvereniteta kao takav.

Imperij je nova forma suvereniteta. Riječ je o temeljitoj preobrazbi suvereniteta iz singularnih nacionalnih centara u jednu supranacionalnu formu konfiguriranu od višestrukih mreža “hibridnih identiteta, elastičnih hijerarhija i mnogostrukih razmjena”. Ustavni procesi koji su omogućili prijelaz od suverenog prava nacionalnih država ka prvim postmodernim globalnim obrisima imperijalnog prava i ozvaničili kraj kolonijalizma započeti su sa supranacionalnom ulogom institucije Ujedinjenih naroda. Danas je, međutim, ova uloga, potenciraju autori, evidentno nadiđena. Pravna struktura UN-a samo je zametnula ideju proizvodnje globalne normativnosti koja može djelovati suvereno. To je njen najveći značaj jer je pripremila teren za nastanak imperija. U svim ostalim slučajevima, UN počiva na paradoksima: s jedne strane, moraju poštivati suverenitet nacionalnih država, a s druge, djelotvorne su jedino kada krše taj isti suverenitet.

Imperija ne može bez sukoba koje rješava i smiruje

Početna Negrijeva i Hardtova premisa jeste da se imperijalistička era završila. Nijedna nacija, kažu autori Imperija, neće biti svjetski vođa onako kako su to bile moderne evropske države. Budući da nema granica, u savremenom imperiju bogatstvo ne dolazi, kao u imperijalizmu i kolonijalizmu, izvana: ono je vječno, intrinstično i samoniklo. Kao paradigmatski oblik biomoći, kao svjetski poredak koji se izražava kao pravna forma, imperij dokida povijest uspostavljajući vječnost postojećeg stanja stvari. Ako je evropska modernost bila neodvojiva od kapitala, onda je u fazi imperija kapital neodvojiv od suverenosti. Dolazi do stapanja političke i ekonomske moći u globalnim razmjerima.

Da bi održao društveni mir, imperij vodi pravedne ratove na granicama, protiv “barbara” i unutar imperija protiv pobunjenika. Imperij je, dakle, remake Rima: sinkretizira etičke norme i pravnu moć. Imperij ratuje samo kada treba zadovoljiti pravdu, kazniti one koji narušavaju globalnu političko-ekonomsku rutinu. Rat je istovremeno banaliziran (biva sveden na rutinske “redarstvene radnje”) i apsolutiziran (borba protiv Neprijatelja koji je apsolutna prijetnja pristojnom građaninu).

Iako je utemeljen u vanrednom stanju, iako postoji isključivo zahvaljujući militarističkoj sili, njegova je pacifistička opredijeljenost nedvojebena; kako kažu Negri i Hardt: “(…) Iako se praksa imperija stalno kupa u krvi, koncept imperija uvijek je posvećen miru.” Imperij, drugim riječima, ne može bez sukoba koje rješava i smiruje, jer se svaka “moć boji vakuuma i prezire ga”.

Najvažnije u ovom slučaju jeste konstantna rehabilitacija vlastite suverenosti, budući da se suverenost imperija ostvaruje upravo “na rubovima gdje su granice elastične, a identiteti hibridni i fluidni”. Poželjnost etničkih sukoba ogleda se u mogućnosti obnove razloga za nadzor, intervenciju i potvrđivanje suvereniteta. Riječ je, u suštini, o policijskom pravu koje počiva u zadaći održavanja reda.

U imperijskom obliku vladavine, koncepti liberalizma i socijalizma, kao i njihov međusobni antagonizam, ne samo da postaju anahroni i da ne odgovaraju realnosti već se stapaju u jedinstveni biopolitički sinkretizam. Tako, naprimjer, korporacije i zakonitosti komunikacije strukturiraju i oblikuju područja i stanovništvo. “Transnacionalne korporacije izravno raspoređuju radnu snagu po različitim tržištima, funkcionalno dodjeljuju izvore i hijerarhijski organizuju razne sektore svjetske proizvodnje.”

Ovdje Negri i Hardt uvode kategoriju “mnoštva” kao zbir “svih eksploatiranih i potčinjenih” koji se mogu neposredno suprotstaviti imperijskoj vladavini. Kao nikad prije, mnoštvo ima mogućnost prostornog kretanja (za razliku od revolucionara prošlosti čije je kretanje bilo onemogućivano). Nomadsko, u stalnom pokretu, bez nacionalnosti kao temeljnog obilježja, mnoštvo je usmjereno isključivo na univerzalnu solidarnost. Logika kapitalizma, kao sistema pokretljivosti robe, dovest će neminovno do neograničene prostorne pokretljivosti ljudi. Imperij ne može nadzirati sve staze kojima mnoštvo putuje, iako “želi ograničiti i izolirati prostorno kretanje mnoštva da ono ne bi dobilo političku legitimnost”.

Prvi politički zahtjev mnoštva treba biti globalno državljanstvo, što, prema Negriju i Hardtu, nije uopće utopijsko potraživanje. Tako će mnoštvo uspostaviti potpuno novu političku geografiju. Kolajući, mnoštvo prisvaja prostor, a time i politički subjektivitet. Posmatramo li putanje ovih globalnih kretanja, pišu Negri i Hardt, uočit ćemo čudne puteve sudbine, neobične topologije, strahovite patnje, ali želju za oslobođenjem koja može biti utažena samo osvajanjem novog prostora.

Arnold Toynbee je napisao kako se “civilizacije ruše samoubistvima, a ne ubistvima”, a mnogo prije njega Ibn Haldun s dosta manje dramaturgije zapaža: “Država i vlast su kao svjetsko tržište na koje se dopremaju proizvodi nauka i zanata; na kome se traži zagubljena mudrost; do kog se dovode karavane predaja i vijesti, pa šta tu imadne prođu, ima je kod svih. Ako u državnoj upravi nema nasilja, pristranosti, nerazboritosti i besposlice, nego ona ide putem razboritosti, ne skrećući s pravoga smjera, na njenom tržištu će se prodavati čisto zlato i prečišćeno srebro. Ako, pak, pođe za ličnim interesima i mržnjom, te na scenu stupe mešetari nevaljalstva i neistine, prođu će imati loša i krivotvorena roba.”

PROČITAJTE I...

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!