Kako povezati Kosovski boj, Teksas, Hollywood i Vukovar: Mitomanija ne poznaje granice

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

Izvjesni John Bosnitch, kanadski novinar srpskog porijekla, gostujući u dokumentarcu Težina lanaca, u režiji poznatog srbijanskog TV manipulatora Borisa Malagurskog, dao je zanimljivu, mada neoriginalnu epsko-mitsku usporedbu Bitke na Kosovu iz 14. stoljeća. Bosnitch je rekao: “Novinari dođu u Srbiju i pitaju se: ‘Zašto ste vi Srbi toliko ludi da slavite izgubljenu bitku? Kada govorite o Boju na Kosovu, uvijek kažete kako je to bila velika bitka, ali ste je izgubili. Da li ste vi možda mazohisti? Je l’ vam nešto fali?’ A ja kažem: ‘Da li ste ikada čuli za Alamo? Da li se sjećate Alama?'”

Bosnitchu su toliko dragi historijski mitovi da ih je odlučio uvezati kroz poređenja koja baš i nisu suvisla i prikladna. Pritom, očekuje da su mu sagovornici toliko stari da se sjećaju borbe za Alamo iz 1836. godine. Nije se zadržao na Alamu, nego je u istom dokumentarcu zaglibio još dublje, ne samo u mitove nego i u mitomaniju. U nastavku priče na istu temu novinarima je rekao: “Da li ste čuli za Masadu? Gdje su se Jevreji branili do smrti i na kraju izvršili samoubistvo da ne bi pali u ruke neprijatelja.” S Alamom, kao događajem koji se desio pet stoljeća nakon Kosovske bitke, i drevnom Masadom Bosnitch je napravio sumanuti mitomanski sendvič. Ovdje nam nije toliko bitan Bosnitchev pomračeni um nadahnut srednjovjekovnim fantazijama. On je samo podsjetnik na taj Alamo koji služi kao nadahnuće za razne komparacije mnogima na Balkanu, ne samo u Srbiji.

“Gvozdansko je hrvatski Alamo za koji ne znaju jedino Hrvati.” Ovo je svojevremeno objavio web-portal Kamenjar. Usporedba se odnosila na tvrđavu Gvozdansko u blizini Zrina. Ta je tvrđava, prema formalnim historijskim podacima, tri puta bila opkoljena pa zauzeta: od Osmanlija 1561. godine, od koalicije partizana i četnika 1941. godine i od strane JNA sa srpskim paravojnim jedinicama 1991. godine. To su podijelili i neki drugi portali, uz isto poređenje. Nije se ostalo samo na tome. Vukovar se, također, naziva hrvatskom verzijom Alama, barem simbolično. O usporedbama s Vukovarom još bi se dalo razgovarati, do određene mjere. Barem u tehničkom smislu. Bitka kod Sigeta, također, okvalificirana je kao još jedan “hrvatski Alamo”, zbog čega se našla i u izdanju stripa. Zanimljivo je kako se ponekad s američkom tvrđavom Alamo uspoređuju događaji koji su se desili mnogo prije Alama, ali vjerovatno niko neće reći kako je Alamo zapravo “američka verzija Kosovske bitke” ili “američka verzija Sigeta”. Ipak, pošto su friškija sjećanja na ratove iz 1990-ih godina, više ima komparacija vezanih za to razdoblje. Tako je list Glas Slavonije prije šest godina proglasio Dalj za hrvatsku verziju Alama.

Da se usput podsjetimo na službeni narativ događaja u vezi s pravim Alamom iz 1836. godine. Alamo je tvrđava u teksaškom gradu San Antonio. Danas je muzej. Teksas je do 1836. godine bio jedna oblast među meksičkim kolonijama. Prema pojednostavljenoj priči, u neka su doba Teksašani željeli da budu nezavisni od Meksika, što meksičke vlasti nisu htjele dopustiti pa su poslale svoje trupe da spriječe teksaške pobunjenike u namjeri da postanu suverena republika Teksas. Bilo je to prije nego što je Teksas postao dijelom SAD-a. Nakon 13 dana žestokih bitaka, držeći Alamo u okruženju, meksička vojska savladala je branitelje utvrđenja, koji su mahom bili dobrovoljci. Borba za tvrđavu Alamo 1836. godine odvijala se između dvije do tri stotine teksaških doseljenika koji bili opkoljeni u Alamu i oko 1.500 pripadnika meksičkih trupa koje su imale i više naoružanja.

Meksikance je predvodio tada zloglasni general Antonio López de Santa Anna, koji je naredio trupama da ne uzimaju zarobljenike. Stoga su, nakon zauzimanja Alama, meksički vojnici ubili većinu branitelja. Poslije ovog, Teksašani u drugim krajevima skontali su za sebe novi ratni poklič koji je popularan i danas, a glasi “Zapamtite Alamo”. Bio je to motivacijski poklič za daljnji otpor Meksiku. Dvojica najpoznatijih vođa odbrane bili su Jim Bowie i David Crocket. Potonji je pretvoren u legendu kroz filmove i stripove uz koje su generacije djece odrastale u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi i danas imaju sačuvanu imitaciju njegove kape od rakuna s prugastim repom, koja je nazvana “Davy Crocket” kapa.

Alamo je, prije nego što je postao vojna utvrda, izvorno bio katolička misija s crkvom koju su osnovali španjolski doseljenici. Služila je pokrštavanju lokalnih Indijanaca.

Međutim, bitka za Alamo je ono što je ostavilo u sjeni sve ostalo u vezi s tim lokalitetom koji nije ostao samo američka legenda, nego i međunarodna. Kao i inače s historijatom, treba biti oprezan u tumačenju i prihvatanju općeg narativa o Alamu. Navodno, jedan od najvećih razloga što je Alamo pretvoren u svjetsku legendu i što je tako inspirativan i na Balkanu nalazi se u kinematografiji. Stripovi i knjige imali su učinka, ali ništa kao hollywoodska produkcija. Godine 1960. snimljen je američki film posvećen osvajanju ove utvrde, s Johnom Wayneom i Richardom Widmarkom u glavnim ulogama. U Sjevernoj Americi, kao i širom svijeta, bilo je mnogo dužih, značajnijih, krvavijih i brutalnijih bitaka, bilo da je riječ o opsadama ili pokoljima civila. Izgleda da nijedna od njih nije imala tako dobar PR kao Alamo.

Španjolsko-meksički književnik Taco Ignacio Taibo pozabavio se revizijom općeprihvaćenih tumačenja događaja oko Alama. Uradio je to s knjigom Za historiju ne vjerujte Hollywoodu.

Taibo je u vezi sa svojim viđenjem događaja u Alamu rekao: “Temeljni mit Sjedinjenih Američkih Država ne zasniva se na putnicima s Mayflowera ili na slikama Georgea Washingtona koji prelazi rijeku Delaware tokom rata za nezavisnost SAD-a. Nije taj mit sadržan niti u govoru u Gettysburgu koji je izgovorio Lincoln, niti u himni marinaca koji ratuju u Iraku te u Afganistanu. Na moje veliko iznenađenje, postepeno sam otkrivao, ulazeći u nepreglednost ove priče, da se ključ nalazi u samo jednoj riječi – Alamo! On je dežurni mit, američki kamen temeljac koji se prenosi odgojem i beskonačno reproducira u javnom obrazovanju. Znači istina, koju Amerikancima često određuju masovni mediji, ima svoje temelje u borbama za Fort Alamo. Ondje je bit i srce Sjeverne Amerike. Riječ je o mitu koji je načelno teksaški, koji je američki samo po raširenosti. I to je mit koji je postavio temelje čudesnom lancu laži. U braniteljima Alama i u njihovim herojskim smrtima citiranim hiljadu puta milioni Amerikanaca pronalaze srž vlastite nacije.”

Ovim objašnjenjem autor je, možda, djelomično objasnio i kako srpski i hrvatski ljubitelji nacionalnih legendi formiraju svoje mitove s inspiracijom iz Alama. Neki američki ideali odavno nisu samo američki, nego su nametnuti dobrom dijelu ostatka svijeta, a pošto je Amerika globalna vojna velesila, onda i naratori iz malih nacija i država, kao što su balkanske, požele da se uporede s Amerikom da bi suzbili vlastiti osjećaj niže vrijednosti. Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo? Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo veću i složeniju tragediju i mnogo obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih. Dodirna tačka može se naći u sloganu “Ne zaboravite Srebrenicu i Žepu” sličnom pokliču “Zapamtite Alamo”, i to je sve. Ako je riječ o samoj opsadi, Alamo se ne može usporediti s dužinom i brutalnošću opsade Goražda, Sarajeva i Mostara. I pjesma je već tu za one koji se sjećaju refrena što je postao slogan Pamtiš li, majko, Goražde.

A, šta je danas Alamo? To je muzej i popularna destinacija za posjetioce San Antonija. Tvrđava nije velika. Može se obići za oko sat i po u zavisnosti od gužve. Prednji portal djelomično je urađen u maurskom stilu, kojeg su Španci prenijeli u obje Amerike s juga Španije i sjevera Afrike. Ulaz je besplatan osim ako posjetioci žele vodiča i tumača sa sobom. To se plaća 15 dolara. Na više mjesta unutar tvrđave stoje ploče s pojašnjenjima na engleskom i španjolskom jeziku. Nekoliko muškaraca i žena odjeveno u tipičnu američku doseljeničku nošnju s početka 19. stoljeća unutar tvrđave-muzeja turistima pokazuju kako su branitelji Alama čistili i pripremali svoje oružje i drugu opremu. Dosta originalnog naoružanja može se vidjeti unutra, izloženo u vitrinama. Navodno, i puška generala Bowieja i sablje Davida Crocketa. Kada spomenusmo bosanske asocijacije u ovoj priči, izgleda, gdje su ljiljani, tu ima i neke opsade.

Naime, unutar zidina muzeja tvrđave nalazi se nekoliko zastava zemalja iz kojih su naseljenici poticali. Jedna od njih vezana je za francuske doseljenike. Stoga je ondje zastava koja podsjeća na bosansku, kao iz ratnog stiha narodne pjesme: “Modra boja na bijelome platnu / šest ljiljana vezenih u zlatu.” I ova stara francuska verzija je modre podloge sa žutim ljiljanima. Dobro, već je poznata sličnost srednjovjekovnih bosanskih ljiljana s anžuvijskim u Francuskoj. Ima još stihovnih asocijacija. Recimo, iz kultnog filma Ko to tamo peva. U dvorištu muzeja stoji mali top koji je valjda korišten u odbrani Alama, ali ne izgleda obećavajuće. Stoga je tu prva asocijacije iz pjesme dvojice Roma u filmu: “Naša vojska napad čeka / spremila je malog topa, / spremila je malog topa, jooj!”

Što se tiče Indijanaca koji su ovdje bili i prije Meksikanaca i prije evropskih doseljenika, neki su od njih neutralno gledali kako se Teksašani i Meksikanci uzajamno krhaju, ne samo u Alamu, a neki su iz različitih razloga bili na objema vojnim stranama, po raznim osnovama. Tako je bar navedeno među brojnim pisanim objašnjenjima unutar muzeja, mada se Indijanci ovdje općenito slabo spominju. Među drugim detaljima u pisanoj formi potvrđuje se već rečeno, pa se kaže kako mnogi gosti ovog muzeja iz inostranstva navode neki Alamo u svojim krajevima. Prepoznaju ga u nekim starim bitkama i legendama iz svojih zemalja.

Ispred samog ulaza u muzej nalazi se omanji trg na čijem rubu uz cestu stoji glomazni mramorni spomenik posvećen braniteljima tvrđave. Spomenik neodoljivo podsjeća na socijalističke gigante. Možda najviše sliči mramornom partizanskom spomen-obilježju na banjalučkim Šehitlucima. Ogromni bijeli kameni stub s ugraviranim imenima među kojima ima i latino imena, pošto je bilo Meksikanaca te ponekih Latinoamerikanaca na strani Teksašana u vrijeme bitke. S dvije strane spomeničke strukture nalaze se u zidu uklesani likovi branitelja, navodno u prirodnoj veličini.

Ljubitelje avantura Davida Crocketa, barem onih iz slikovnica o osvajanju Divljeg zapada, može ili iznenaditi ili razočarati jedan podatak o njemu. Na vanjskom zidu muzeja, pored ulaznog portala, stoji metalna ploča s natpisom koji potpisuje ni manje ni više nego “Masonska loža Teksasa”. Nema veze San Antonio s Da Vinčijevim kodom ni s Dan Brownom, da ne bude zabune, ovo su službeno postojeći i aktivni masoni. Njihov poznati grb, šestar, trokut i slovo G u sredini stoje u vrhu ploče, a ispod piše kako se njome odaje počast masonima izginulim za Alamo, s nekoliko imena, među kojima je i David Crocket. Dakle, proslavljeni istraživač američkog Zapada iz avanturističkih priča David Crocket bio je pripadnik masonerije.

Riječi kojima se u promotivnim turističkim katalozima i na afirmativnim internet-stranicama opisuje značaj bitke za Alamo mogu djelovati dvosmisleno, možda i provokativno: “Bez Alama, Teksas ne bi nikad postojao. Bez Teksasa, širenje SAD-a na zapadnu stranu Amerike se ne bi desilo, a bez Zapada, SAD bi se ograničio da bude atlantska sila. Ne bi se mogle izdići do svjetske sile. Bez SAD-a kao planetarne sile, svijet kakav danas poznajemo ne bi postojao.”

Da se vratimo nezgrapnoj usporedbi Kosovske bitke s Alamom s početka teksta. Kosovska bitka, također, ispresijecana je mitovima i falsifikatima, uz poneke historijski potvrđene činjenice, pa se ne može vršiti dovoljno jasna komparacija. Bitka na Kosovu mnogo je starija pa je i teža za preciznije istraživanje bez manipuliranja. U Alamo muzeju danas je zaposleno mnoštvo Meksikanaca, čak i među vodičima. Nema nacionalnih provokacija, emocija ili strasti. Među gostima muzeja su ljudi iz cijelog svijeta, uz veliki broj Meksikanaca. I dalje bez problema. U američkim arhivama i bibliotekama ima nekoliko hiljada knjiga, eseja, studija, članaka i dokumentaraca o Alamu, dok u meksičkim nema skoro nijedna. Uprkos tome, čini se da se Amerikanci i Meksikanci, barem većina, slažu oko službene verzije događaja, kao i njegovog obilježavanja.

Osim, naravno, ako neko raspolaže drugim podacima kao spomenuti pisac Ignacio Taibo. S druge strane, manipulacija u vezi s bojem na Kosovu obnavlja se svake godine i redovno se koristi za podgrijavanje nacionalizama i održavanje mitomanije. To su tek neke od bitnih razlika u odnosu na Bosnitchev pogled na Alamo. Drevnu Masadu bolje je zaobići, jer tu se veliča kolektivno samoubistvo kao junaštvo. Za ta poređenja u afirmativnom smislu, Bosnitch i njemu saglasni neka se obrate psihijatrima, ali ne onima kao što su bili pokojni Jovan Rašković i još poznatiji psihijatar Radovan Karadžić.

Još jedan detalj o tome kako se legenda o Alamu širila svijetom, ponegdje i nametala, nalazi se u neizbježnom Hollywoodu. Pjesmica na kraju filma o Alamu završava riječima: “Oni su se borili da nam dadnu slobodu. To je sve što trebamo znati.” Jasno je naznačeno da nema postavljanja pitanja nakon toga.

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!