Kako otići preko grane, a ne otpasti s drveta

Tek kada se migranti nađu u doseljeničkoj koži, shvate da zemlja u koju su došli njih uopće ne treba, nego treba njihovu djecu. Praktično je za zapadni svijet prva, pa čak i druga, kao i treća generacija doseljenika “neupotrebljiva”. Zemlja u koju se migranti adaptiraju želi njihovu djecu, s potpuno izmijenjenim navikama, kulturom, tradicijom, jezikom, vjerom, načinom života uopće

Piše: Naida MUJKIĆ

Tema migracijâ stara je, slobodno bismo mogli kazati, koliko i sama kultura. Etimologijski, migracija označava promjenu mjesta boravka individue ili veće grupe ljudi, podrazumijevajući fizičku izmještenost u odnosu na matičnu kulturu. Veliki dio zapadnog znanja, kao i kulture, upravo je utemeljen u entitetima prognanih i izbjeglih, odnosno, kako to prepoznaje Edward Said: “Znanstvena, intelektualna i estetska misao Sjedinjenih Država danas je ono što jest upravo zbog onih koji su izbjegli od fašizma, komunizma i ostalih koje obilježavaju represija i progon disidenata.” Migracijama nisu obojena samo dva posljednja stoljeća, ali Said, podrazumijevajući ovovremenu učestalost migracija i broj migranata, kaže: “Naše doba – s modernim ratovima, imperijalizmom i pseudotehnološkim ambicijama totalitarnih vladara – zaista je doba prognanih, raseljenih osoba i masovnih imigracija.”

PODGRIJAVANJE VRUĆIH MUŠTERIJA ZA ODLAZAK

Ljudi su migrirali stoljećima iz različitih pobuda, prije svega vođeni idejom o blagostanju i sreći. “Sreća tamo” magična je sintagma za čovjeka koji je zbog unutarnjeg nezadovoljstva izgubio kontakt s tlom na kojem živi, a rijetko zbog siromaštva. Iz Bosne i Hercegovine odlaze, prije svih, oni koji sebi odlazak u drugu zemlju mogu priuštiti, jer odlazak ima svoju cijenu, bilo da je riječ o banalnostima, kakve su pohađanje kurseva stranih jezika, prekvalifikacije i slično. Čini se da su, ako bismo izuzeli ratove, epidemije i prirodne nepogode, koje nužno preseljavaju stanovništvo, migracije glavnom uvjetovane unutrašnjim, dakle psihičkim porivima pojedinca, bez obzira na to je li on izložen okolnostima u kojima drugi stvaraju negativnu klimu ili on sam doživljava svoju zemlju negativnom i/ili nesređenom. Društvena klima u Bosni i Hercegovini, akumulirana političkim zastrašivanjima, medijima ili vlastitim predodžbama, remeti harmoniju u kojoj postojimo.

Drugi razlog zbog kojeg čovjek odluči promijeniti zemlju boravka može biti sukob s političkim sistemom, i u tom smislu onda govorimo o egzilu. U jednom trenutku, dakle, čovjek će prestati primjećivati vrijednosti svoje zemlje što ih nasljeđuje rođenjem, budući da, nažalost, nema mogućnost usporedbe sa zemljom u koju namjerava poći. A vrijednosti su sadržane u slikama koje mu se prezentiraju izvana, redovno bez ikakvog vlastitog iskustva i ne pitajući se koliko u predstavi o novom svijetu ima fantazije, a koliko realnosti. Većina je migranata inertna i rijetko razmišlja o obećanoj zemlji, njenom šarenilu ili političkom uređenju, odnosno, ako u Bosni ništa ne valja, šta je onda tamo? Uglavnom polazi od toga da je tamo u najmanju ruku bolje, ako ne i blagostanje.

Vjesnici o životu koji nas čeka kad napustimo svoju zemlje imaju jasan plan. Oni nam “horski” vijesti o “boljem životu” ne prenose zato što nas vole, nego zato što će njihova slika o datoj zemlji uzbuditi naše emocije i podgrijati želje za odlaskom. A ciljevi su, dakako, naša tijela, naš mozak, naše zdravlje – koje će bolji sistemi unovčiti.

Promjena zemlje za akademski obrazovane ljude ima poseban i specifičan efekt. Ovo je najtragičnija migrantska grupa. Odlaskom iz svoje zemlje fakultetski obrazovani ljudi uglavnom gube stručna znanja, a oni rijetki koji će ih koristiti moraju ponovo učiti na stranom jeziku. Dolaskom u novu zemlju, migrant, prije svega, gubi jezik, a jezikom i znanje, naročito profesionalno znanje. Poznavanje novog jezika omogućava tek preživljavanje. Intelektualni život pojedinca, naročito visoko obrazovanih, završen je, budući da novi jezik služi samo za najniži nivo komuniciranja, i u toj ulozi, nažalost, migrant provodi ostatak svog života. Tako, naprimjer, nije ništa neobično ako na oglasnim pločama u banjama, domovima staraca, rekreacijskim centrima širom Njemačke, u kojima najčešće u ulozi njegovatelja radi po nekoliko mladih ljudi iz Bosne, osvane natpis da je komuniciranje među osobljem dopušteno samo na njemačkom jeziku. “Tad sam zapravo shvatio gdje se nalazim”, kaže bivši profesor sporta, sada pflegehelfer, užasnut “netolerancijom siromašnih”, koji su žrtve razlika.

U SJENI NOSTALGIJE

U eseju Definicije netolerancije Umberto Eco kaže kako svaka teorija blijedi pred netolerancijom koja podmuklo napreduje i svakodnevno se širi kao tumor. Kada netolerancija postane teorijska, onda je nemoguće da se ona pobijedi, a oni koji bi trebalo da je ukrote, intelektualci dakle, već su postali njenim prvim (privilegiranim) žrtvama. Maternji jezik migranta u upotrebi je isključivo u domu, u intimi porodice ili druge zajednice u kojoj migrant živi. Djeca brzo prelaze na strani jezik i roditelji postaju smiješni u njihovim glavama.

Migranti su često okupljeni u udruženjima ili kulturnim centrima u kojima nastoje njegovati svoj jezik, tradiciju i kulturu, ali i uspostaviti dijalog s udruženjima drugih doseljeničkih zajednica. No, često je temeljni motiv takvog okupljanja detektiranje patnje – za domovinom, za porodicom i prijateljima, za zavičajem i dr.

Pisanjem se migrant ne udaljava od patnje, ali time joj daje smisao koji će mu pomoći da prihvati različite gubitke. Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, migranti pružaju nepregledan uvid u patnju koju osjećaju (naprimjer, kroz socijalne stranice ili publikacije koje objavljuju u svojim zajednicama). No, ta patnja, čini se, ima jednu svrhu, a to je razdvajanje onih koji pate (u tuđinstvu) i onih koji su “sigurni” (u domovini).

Pitanja da li postoji sretna književna migracija ili uspješan umjetnički egzil nisu nova, ali u mnogo slučajeva pokazuju da migracija u stvaralačkom smislu može biti produktivna i mjestom gdje se autori uspostavljaju, prije svega, kao “figure povezivanja” kultura. No, ipak će rijetko autori u potpunosti umaći sjenkama nostalgije koja ih prati. Jedan od (teških) zadataka koji pisci u emigraciji sebi postavljaju (ali često ipak ne sami sebi, budući da se od pisaca prešutno traži da predstavljaju svoju naciju i govore u njeno ime) jeste opisati patnje svog naroda i dovesti je u odnos s drugim patnjama, a kroz jačanje kolektivnog pamćenja, reafirmaciju kontinuiteta njegovog prisustva itd. U tom smislu, rašireno je vjerovanje da naročito poezija ima važnu (pozitivnu) ulogu u animiranju suosjećanja, empatije i razumijevanja između različitih pripadnika migrantskih zajednica.

Kada pisci napuste svoju matičnu zemlju, sve što do tada podrazumijevaju riječi jezik, domovina, porodica, individualno i kolektivno pamćenje – sve se to relativizira. Pisci se nađu u ulozi drugog ili drugosti, pa teme migracija, identiteta ili “nomadizma” postanu “opsjedajuće”, a iskustvo migracije ili egzila obilježava autore i autorice, postajući neizbježan dio njihovog stvaranja.

Danas se često književnost koja nastaje u migraciji naziva “novom svjetskom literaturom”, čime se otvaraju pitanja koja se, prije svega, bave imenovanjem ovog žanra. Nekada se stvaranje u migraciji, izbjeglištvu ili egzilu nazivalo “gastarbajterskim”, “književnošću dijaspore”, “književnošću imigranata”, ali svodivost literature doma i nedoma na termin “nova svjetska literatura” podrazumijeva i pomak ove literature sa socioloških ili etničkih tema porijekla autora u migraciji na pitanja položaja ove književnosti u jasno izdiferenciranoj nacionalnoj književnosti, zatim se dovodi u pitanje pripadnost migracijske literature bilo kojoj kulturi ili nacionalnoj književnosti i, naravno, njena recepcija i smještanje u nacionalnu književnost. U slučaju mnogih pisaca dolazi do kolizije s okolinom koju nastanjuju, dakle, mnogi se autori, budući da počinju pisati na novom jeziku, odvajaju od svoje etničke grupe, nerijetko ocrnjujući vlastitu naciju. Otuda se razvija i novi termin – “nepripadnost”. No, jezici su uvijek nacionalni – bosanski, francuski, njemački, arapski, itd. – i, kao takvi, svakom autoru, koji iole drži do svog teksta, jezik ne ulijeva samo komfor familijarnosti nego i naglasak koji će biti isključivo i samo njegov osobni. U posljednja dva stoljeća dobrovoljno preseljenje ljudi odvijalo se u smjeru zapadnog svijeta, koji je tehnološki uznapredovao. Potreba za radnom snagom otvorila je širom vrata onima koji se ne boje, koje je zahvatilo ludilo zvano “bogatstvo” ili one koji misle da znaju šta hoće.

OSLOBAĐANJE SIROMAŠTVOM

Tek kada se migranti nađu u doseljeničkoj koži shvate da zemlja u koju su došli njih uopće ne treba, nego treba njihovu djecu. Praktično je za zapadni svijet prva, pa čak i druga, kao i treća generacija doseljenika “neupotrebljiva”. Zemlja u koju se migranti adaptiraju želi njihovu djecu, s potpuno izmijenjenim navikama, kulturom, tradicijom, jezikom, vjerom, načinom života uopće. Djeca koja se ne uklope u to ostaju izvan stroja koji vuče kapitalistički sistem i način privređivanja. Zašto je to potrebno? Tržište rada i navike u formi odgovornosti, discipline i pokornosti utječu maksimalno na produktivnost koja se izražava u novcu, a koji je mjerilo morala, poštenja, kulture, vjere, ponašanja – zapravo, mjerilo svega na ovom svijetu. Onaj ko uspije izaći iz tog kruga vrijednosti postaje slobodan, ali istovremeno i siromašan. U zapadnom društvu čovjek je najslobodniji onda kada je siromašan, jer za tu klasu društvo nema interesa.

Veliki broj migranata živi od državne pomoći. Taj status tako snažno zarobljava da migrant doživljava psihičke krize koje mogu potrajati cijeli život, ili sve dok nosi status nezaposlenog. Veza s matičnom zemljom postaje sve slabija za nove generacije, da bi već u trećoj i, konačno, u četvrtoj lozi ona u većini slučajeva bila izgubljena, prije svega u jezičkom smislu, dok emocionalno već treća, pa i druga generacija ne osjeća više zemlju svog porijekla kao svoju. Tako nada i ambicija roditelja koji su djecu odveli ili rodili u “boljem svijetu” nestaje.

Dolaskom u novu zemlju, većina migranata, kao po nekom mehanizmu, odlazi u dijelove grada koji nastanjuju pripadnici njihove etničke skupine, jer tu se govori poznati jezik i tu se migranti osjećaju komotno i sretno. Traženje posla uglavnom ostaje u okviru i pomoći zajednice. Rijetki su migranti koji održe jedan posao cijeli život. Za to postoji mnogo razloga, a najveći je da je firma za koju rade neprekidno u potrazi za promjenama, svježom krvi i novim doseljenicima kojima će platiti manje za isti kvalitet posla.

Većina migranata, uz izuzetke naravno, sanja da zaradi veliki novac i da se vrati u svoju zemlju. Ubrzo dolaze do spoznaje da je to iluzija i u svoju domovinu se vrate tek u kasnoj starosti, što je i prirodno. No, ipak veliki broj ih se nikada ne vrati. Generacije se stapaju i nestaju – u imenima, u drugoj vjeri, u načinu mišljenja i zaborave ko su i odakle su. To je teška strana života onih ljudi koji su odlučili postati neko drugi.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!