Kako me je pokušao vrbovati hrvatski obavještajac na graničnom prijelazu

Poznajem brojne slučajeve ljudi koji imaju isto iskustvo. Nakon mog obraćanja javnosti putem BH Dnevnika na TV Sarajevo, počeli su mi se obraćati ljudi sa sličnim iskustvima. Uglavnom, svi su imali kontakt s Ivanom, koji je od njih tražio da snimaju u selima gdje žive selefije. Od njih je tražio da vode računa kako ih OSA ne bi pratila

Bio je 6. decembar 2011. godine. Uslijed smrtnog slučaja koji nas je zatekao dan prije, krenuli smo na put ka Bosni i Hercegovini zbog dženaze moje rahmetli nane. Stižemo na hrvatski granični prijelaz u Slavonskom Brodu i predajemo dokumente službeniku očekujući rutinski pregled dokumenata i nastavak putovanja. Međutim, službenik granične policije mi reče da parkiram auto ustranu i da sačekam. Ubrzo se pojavila grupa službenika s rukavicama i tražila da detaljno pretresu auto. Svi putnici, kaharni zbog ožalošćenosti, izašli su iz vozila i krenulo je detaljno pretresanje. Gledali smo u čudu i nije nam bilo ništa jasno. Ali ne samo nama, jer ni sami službenici nisu znali šta traže. Zadržali su nas nekih pola sata, nakon čega su nas pustili da nastavimo putovanje.

Nakon dvije sedmice, ponovo smo krenuli na put uslijed novogodišnjih praznika. I ponovo smo se našli na istom graničnom prijelazu u Slavonskom Brodu. Stigli smo u 4 sata ujutro. I ponovo, očekujući rutinsku kontrolu, službenik graničnog prijelaza zatražio je od mene da parkiram auto. I ponovo pretres. Smireno smo čekali na velikoj hladnoći, na temperaturi od -20 stepeni, očekujući da će sve biti brzo završeno. Međutim, šef granične službe zatražio je da moja porodica ostane u autu dok su mene sproveli u neki kontejner na graničnom prijelazu. Pozvali su nekoga i rekli mi da čekam, što je potrajalo oko pola sata. Tada je stigao izvjesni Ivan, tako se predstavio. Rekao mi je da treba obaviti neki razgovor sa mnom.

Nastupao je potpuno opušteno, ljubazno, a pitao me je o mom životu, o nekim uopćenim pitanjima, o tome čime se bavim, gdje putujem i slično. Nakon toga, počeo je s pitanjima u vezi s mojom ratnom ulogom, gdje sam boravio, da li sam bio angažiran u Armiji RBiH, gdje sam se kretao, da bi nastavio s pitanjima u vezi s ljudima koje ja poznajem iz Luksemburga, za naše postojeće džemate, naš način organiziranja, navodeći pri svemu konkretna imena ljudi kako u Luksemburgu, tako i u BiH. Shvatio sam da se radi o obavještajnoj službi jer su sva ta pitanja upućivala na to da imaju informacije do kojih su došli obavještajnim kanalima. A ono što je posebno zanimljivo, sav taj razgovor bio je potpuno neformalan, nije bilo nikakvog sudskog naloga za saslušanje, nikakve službenosti. I to je ono što me je zaintrigiralo, jer nisam mogao sebi objasniti zašto uopće razgovaraju sa mnom koji sam porodičan čovjek, koji nikada nije ništa učinio suprotno zakonu u Hrvatskoj, ni ama baš najmanji prekršaj!

Međutim, dalji razvoj diskusije razotkrio je njihove stvarne namjere. Taj hrvatski obavještajni operativac Ivan rekao mi je da oni u meni vide uzoritog građanina i da ja spadam u “dobre dečke”, a da bih im ja, zbog svog poznavanja vjere, mogao pomoći oko identifikacije tih “opasnih dečki”. Ponudili su mi da im dam svoj broj telefona te da me mogu pozvati povremeno kako bismo izašli na kahvu i kako bih ja njima po potrebi pomagao u praćenju i identifikaciji tih ljudi iz “selefijskog” miljea.

Na početku, pokušao sam da njihovu ponudu izbjegnem izgovorom da ne želim da moji roditelji budu uznemireni pozivom nepoznatih i anonimnih ljudi. Međutim, Ivan je insistirao na ostvarivanju te vrste “saradnje” te sam ga morao nedvosmisleno odbiti uz obrazloženje da ja zaista ne mogu špijunirati ljude i da to nije moj karakter, ali da zauzvrat, ukoliko primijetim neposrednu opasnost po narušavanje javnog reda i mira od strane bilo koga, moja vjerska i građanska dužnost je da to prijavim nadležnim organima koji mogu preuzeti nadležnost nad slučajem.

Naše zadržavanje na tom graničnom prijelazu trajalo je sve do 8 sati i 30 minuta, kada smo nakon vraćanja pasoša napustili granični prijelaz u pravcu Bosanskog Broda. Po povratku iz Bosne, a nakon isteka godišnjeg odmora, ponovo sam došao na isti granični prijelaz. I ponovo ista priča. Pretres automobila i molba da sačekam dok oni pozovu nekoga. Tada sam, vidno nervozan i uznemiren, podignutim tonom povikao u pravcu službenika: “Slušajte me dobro, ne želim nikakav neformalni vansudski razgovor bez valjanog sudskog naloga sa stranim obavještajnim službama! Saradnja sa stranim službama je ilegalna po važećim zakonima Bosne i Hercegovine i ona povlači za sobom kaznu do 7 godina zatvora! Kažite slobodno Ivanu da džaba dolazi, ja s njim ne želim razgovarati, ni sad ni poslije! Možete me zadržati 6 sati, na što imate legalno pravo, a nakon toga ja pozivam svoju ambasadu i stvar završavamo!”

Tada je službenik pokušao da me umiri kako ne bi čuli prolaznici na terminalu, ali, ustvari, to i jeste bio moj cilj, da svi čuju. Zamolio me je samo da im kažem na kom graničnom prijelazu ću izaći iz Hrvatske kako bi im javili da me ne zadržavaju.

U međuvremenu sam stekao pravo na luksemburško državljanstvo, te od tada i nemam više taj problem prilikom putovanja. Međutim, poznajem brojne slučajeve ljudi koji imaju isto iskustvo. Nakon mog obraćanja javnosti putem BH Dnevnika na TV Sarajevo, počeli su mi se obraćati ljudi sa sličnim iskustvima. Uglavnom, svi su imali kontakt s Ivanom, koji je od njih tražio da snimaju u selima gdje žive selefije. Od njih je tražio da vode računa kako ih OSA ne bi pratila! Jedan od tih ljudi mi je poslao screenshot s brojem telefona tog Ivana.

Ono što želim kazati javnosti jeste to da smo mi kao građani Bosne i Hercegovine nezaštićeni i ostavljeni na vjetrometini ljudi koji grade svoju karijeru na našim leđima. Uvjeren sam da je ova praksa kojom se bavi hrvatska obavještajna služba ustvari potpuno ilegalna, da nema sudski niti parlamentarni legitimitet i legalitet. O ovome trebaju biti upoznati i građani Hrvatske. Ovakav način djelovanja hrvatskih obavještajnih službi je neviđen skandal, miješanje u ingerencije institucija Bosne i Hercegovine i stvaranje nereda umjesto reda. Ovakav odnos narušava dobrosusjedske odnose među našim državama i šteti ugledu Bosne i Hercegovine, ali i Hrvatske.

Apeliram na sve one koji imaju isti problem da jednostavno odbiju bilo kakav neformalni razgovor koji je ilegalan i nije transparentan. Prijavljujte ovu praksu i institucijama u Bosni i Hercegovini, ali i medijima kao korektivu naše društvene zbilje. Nemojte dozvoliti da vas uvuku u prljavu igru koja je po zakonima Bosne i Hercegovine ilegalna i koja vas može koštati zatvorske kazne, na koncu svega.

Zahvaljujem se redakciji Stava, koja mi je omogućila da prenesem ovu poruku.

PROČITAJTE I...

Francuski portal Mediaparte u februaru je u tekstu naslova Genocid u Ruandi: Isplivale laži Francuske objavio kako Francuska “prikriva stvarne krivce za genocid u Ruandi”, u kojem su militanti Huti ubili oko 800 hiljada pripadnika plemena Tutsi. Francuska, koja je na međunarodnoj i nacionalnoj razini kritizirana zbog toga što je dugogodišnji pristaša genocidne vlade Huti u Ruandi, također sprečava pristup dokumentima o genocidu.

S ovim novim izdankom “Arapskog proljeća” i njegovim mogućim proširenjem na zemlje podsaharske Afrike preživjeli iz kluba starih dinosaurusa, kao što su Paul Biya, predsjednik Kameruna od 1982, Teodoro Obiang, predsjednik Ekvatorijalne Gvineje od 1979, ili Yoweri Museveni, predsjednik Ugande od 1986. godine, imaju dobre razloge za zabrinutost.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!