Kako je vulgarni trač postao legitimna vijest u našim medijima

U našem lokalnom kontekstu fake news najčešće se manifestira kroz prizemni trač ili potpunu izmišljotinu. Trač je oduvijek prisutan u svakom društvu. Međutim, njegova funkcija i uloga bila je u prošlim vremenima neoficijelna, alternativna mainstreamu i nešto što nije društveno prihvatljivo javno i otvoreno prakticirati. Upravo ta mutacija i evolucija nečega moralno sramotnog u nešto javno prihvatljivo jeste ono što je dojučerašnji trač i potvoru pretvorilo u današnji fake news, oruđe masovne dezinformacije. Ono što je specifično za naše uvjete jeste što proizvođači takvih fake news nisu samo stranice na Facebooku, polusatirične wordpress adrese ili opskurni portali bez impresuma nego i dio etabliranih medija ili javne ličnosti

 

Odnedavno je postalo popularno pričati o nagloj pojavi tzv. fake news, fenomena izmišljenih i lažnih vijesti. Ovaj fenomen tretira se kao nova pojava tipična za digitalno doba i za današnju informativnu “anarhiju” kao neko posve novo iskustvo i problem. No, takvo nešto teško je ustvrditi kao tačno, jer tokom skoro pola stoljeća vlasti totalitarnog režima na ovim prostorima informiranje javnosti bilo je posve neobjektivno, a redovno su bile plasirane sasvim lažne i netačne informacije, pogotovo kada se radilo o krupnim političkim ili ideološkim pitanjima.

Također se ne mogu uzeti zaozbiljno ni tvrdnje da smo živjeli u zlatnom dobu “tačne informacije” u vrijeme dok su jedini prisutni strani mediji na ovim prostorima bili VOA, RFE, DW i ostali propagandni servisi zapadnih država. Izgleda da je do današnje moralne panike i histerije došlo tek kada su se pojavili istočni pandani ovakvih propagandnih servisa, poput ruskog RT-a, te se počeli sve ozbiljnije nametati kao alternativa, ali i otkad su mainstream mediji počeli masovno gubiti publiku (a samim tim i prihode od reklama) nauštrb mnogobrojnih komercijalnih medija kojima je pronalaženje senzacija i skandala osnova svakog izvještavanja.

Ipak, današnji “fake news” zaista imaju jednu karakteristiku koja ih izdvaja od ranijih medijskih dezinformacija ili manipulacija. Ranije, pogotovo prije dobi sveopće internet konekcije i rasta važnosti društvenih mreža kao dominantnih informativnih platformi, vodilo se računa da se vijesti plasiraju s prividom određenog autoriteta, kako onoga ko se citira, tako i medija koji vrši plasman, da zvuče uvjerljivo i da barem budu u domenu poluistina, dok je danas, radi svojevrsne liberalizacije tržišta i sve većeg nepovjerenja prema bilo čemu oficijelnom i službenom, na sceni neprestano bombardiranje najočitijim i najskandaloznijim budalaštinama, i to često s potpuno anonimnih i marginalnih adresa.

MIGRANTSKA KRIZA U SLUŽBI HRVATSKE I SRPSKE PROPAGANDE

Što se tiče našeg mikrookruženja, fenomen fake newsa manifestira se u rasponu od podmetanja vulgarnog trača kao provjerene informacije, preko normalizacije etiketiranja i klevetanja političkih protivnika, pa do organiziranih dezinformativnih političko-medijskih kampanja. Naravno, svaki od tih poduhvata ima političku pozadinu i sasvim konkretan cilj. Najozbiljnije posljedice po društvo izazivaju one najkrupnije medijsko-političke kampanje koje nemaju rok trajanja ili ograničeno vrijeme izvođenja, već traju konstantno uz povremenu promjenu teme koju tretiraju. Upravo su takvog tipa sve nedavne medijske kampanje koje za cilj imaju narušavanje stabilnosti Bosne i Hercegovine, a koje su organizirane od strane srpsko-hrvatskih političkih elita.

Najbolji primjer za takve vrste kampanja imamo u neprestanom pokušaju problematizacije muslimanske demografije u BiH. Pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu na sceni je bila konstantna propaganda velikosrpske politike o eksploziji bošnjačke (muslimanske) populacije koja će s vremenom, navodno, dovesti do potpunog obespravljivanja Srba. Takva je propaganda upravo i bila razlog ne samo za nezapamćene zločine i genocid nego i za prihvatanje njihove neminovnosti unutar srpskog kolektiva. Vrlo je slično i sa svojevremenom ratnom velikohrvatskom propagandnom koja je mobilizirala hrvatsko stanovništvo na etnički izmiješanim prostorima širenjem straha od bošnjačkih izbjeglica, tvrdeći da se radi o planskom naseljavanju kojem se želi od Hrvata napraviti manjina. No, da se skoro ništa nije promijenilo u ovom smislu, ni odabrane teme, ni propagandni termini ni izvori dezinformacija, pokazuje se na dva skora primjera.

Tako smo, recimo, prije koju godinu-dvije od strane srpskih i hrvatskih medija bili bombardirani informacijama da dolazi do planskog naseljavanja 60.000, a zatim i 500.000 zaljevskih Arapa maskiranih u turiste. Kada se, naravno, pokazalo da se zaista radi o turistima, fokus je prebačen s turista na migrante, te je iskorištena trenutna migrantska kriza pa opet nailazimo na iste brojke od 60.000 do apokaliptičnih 500.000 “muslimanskih” migranata koje “političko Sarajevo” uz pomoć raznoraznih stranih sila mraka navodno želi naseliti u Bosnu i Hercegovinu ne bi li izdominirali ugroženu hrišćansko-kršćansku nejač. U stvarnosti, mi govorimo o 5.000 migranata koji su ušli u BiH, a dio njih već je napustio zemlju, što je statistički javnosti obznanio ministar sigurnosti Dragan Mektić. Ovakva propaganda na prvi pogled izgleda beznadežno stupidna i krajnje primitivna, ali ona ima efekte jer računa na najdublje identitetske strahove, dominantne stereotipe i kulturološke predrasude.

U našem lokalnom kontekstu fake news najčešće se manifestira kroz prizemni trač ili potpunu izmišljotinu. Trač je oduvijek prisutan u svakom društvu. Međutim, njegova funkcija i uloga u prošlim vremenima bila je neoficijelna, alternativna mainstreamu i nešto što nije društveno prihvatljivo javno i otvoreno prakticirati. Upravo ta mutacija i evolucija nečega moralno sramotnog u nešto javno prihvatljivo jeste ono što je dojučerašnji trač i potvoru pretvorilo u današnji fake news, oruđe masovne dezinformacije. Ono što je specifično za naše uvjete jeste što proizvođači takvih fake news nisu samo stranice na Facebooku, polusatirične wordpress adrese ili opskurni portali bez impresuma nego i dio etabliranih medija ili javne ličnosti.

LEGITIMIZACIJA ANTIDEMOKRATSKIH POKUŠAJA DA SE OSVOJI VLAST

Naravno, kao prvi širitelj tračeva nameće se Radončićev medijski konglomerat, prije svega Dnevni avaz, a naročito njegov podlistak The Bosnia Times. Čitav bi se broj mogao posvetiti hiljadama primjera za ovakvu medijsku praksu Avaza, no, pošto za tako nešto nema prostora, možemo ukazati samo na najnovije primjere. Recimo, ničim drugim nego primitivnim i vulgarnim tračem koji ima funkciju dezinformacije ne mogu se nazvati Avazove naslovnice o tzv. “seks-aferama”, gdje se nastoji oklevetati, poniziti i javno linčovati političkog suparnika putem prenošenja insinuacija i potpunih izmišljotina. Da se za to ne koristi neki žuti tabloid nego da se takav atak na integritet pojedinca pokušava izvršiti preko naslovnica nečega što bi trebao biti mainstream medij, pokazuje i abnormalnu situaciju ovdašnje medijske scene, ali i potpuni krah bilo kakve uređivačke politike navedenog medija.

Također, iako manje lično, puno malicioznije i dugoročno opasnije jeste insistiranje Avazovog podlistka The Bosna Timesa na određenim etiketama i terminima, poput onog najčešće korištenog “odredi smrti”. Ova etiketa koju Nedžad Latić lijepi političkim neistomišljenicima svog vlasnika, a koja ima svrhu krajnje demonizacije i dehumanizacije čitave grupe ljudi i njihovog stavljanja van zakona radi legitimizacije kasnijeg eventualnog obračuna, ustvari je samo krajnji izraz dugogodišnjeg Avazovog insistiranja na demonizirajućim terminima poput “bošnjačka državna mafija”. Takve etikete služe ne samo da se pažnja javnosti skrene s vlastite kontroverzne javne uloge već i radi normalizacije monstruoznih kleveta po principu da “hiljadu puta ponovljena laž postaje istina”. Uz stalnu propagandu kojom se želi nametnuti ideja da postoji neki nedemokratski “režim”, ovakve jako opasne etikete i optužbe imaju cilj promjene percepcije javnosti, narušavanja bilo kakvog povjerenja u vladavinu prava i legitimizaciju eventualnih antidemokratskih pokušaja da se osvoji vlast ili da se obračuna s političkim neistomišljenicima.

Upravo istu upotrebnu svrhu imaju izjave predsjedavajućeg Gradskog vijeća Cazina i jednog od čelnih ljudi A-SDA Rifata Hozanovića, koji je, nakon što je ispod njegovog automobila eksplodirala eksplozivna naprava, bez ikakvih dokaza za pokušaj ubistva optužio ne samo SDA kao stranku nego poimenično prozvao, gdje drugo nego u Avazu, bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, njegovu suprugu Sebiju Izetbegović, predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića, ministara unutrašnjih poslova FBiH Aljošu Čamparu i direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Ovakve monstruozne Hozanovićeve optužbe ne samo da imaju cilj kriminaliziranja političkih neistomišljenika koji su istovremeno i predstavnici vlasti, čime se pokušava delegitimizirati i demokratski izabrana vlast, nego i pokušaja da se da na važnosti samom sebi i stranci A-SDA. Pogotovo jer je Hozanovićevu stranku nedavno uzdrmala ovaj put istinska seks-afera, a u javnost su isplivali snimci na kojoj bliski Hozanovićev saradnik, inače delegat Doma naroda Parlamenta FBiH i generalni sekretar A-SDA Admir Hadžipašić, od nepoznate ženske osobe traži seksualni odnos kao protuuslugu za pronalazak posla. Simptomatično je što upravo nakon takvog skandala dolazi i do Avazove trash-naslovnice s izmišljenom “seks-aferom” SDA ministra, ali i do misteriozne eksplozije za koju Hozanović bez ikakvih dokaza optužuje praktično čitav državni vrh.

Zanimljivo je što ovakvo širenje dezinformacija nema čak ni neku konkretnu ideološku ulogu u smislu dezinformiranja javnosti radi istovremene promocije vlastitih stajališta, političkog gledišta ili svjetonazora. Radi izostanka bilo kakvih vlastitih ideja i odsustva bilo kakve konkretne ideologije, jedini cilj jeste konstantna ekstremizacija javnog diskursa sve do njegovog eventualnog prestanka te izazivanje haosa u kojem i sasvim suludi narativi imaju istu težinu kao i realno stanje. Time se želi utjecati na racionalni proces odlučivanja i pojedinca i kolektiva, želi se iščupati bilo kakvo vrijednosno sidro, poremetiti bilo kakav moralni kompas, dislocirati paradigma i proizvesti stanje haosa i posvemašnjeg relativizma, jer samo u okolnostima “džungle” antiideje i antivrijednosti dezinformatora i proizvođača fake newsa mogu imati bilo kakvu legitimnost, težinu ili privlačnost. Posvemašnji haos i anarhija prirodno su stanište i okruženje u kojem takvi politički projekti prosperiraju, te su stoga neprestani pokušaji da se stvore upravo takvi uvjeti i okolnosti, prije svega u bošnjačkom društvu.

Nažalost, situacija je time teža što ne postoji neko brzo i praktično rješenje za ovaj problem. Bilo kakva intervencija države u smislu donošenja zakonskih regulativa, pogotovo zakona koji se mogu dvosmisleno tumačiti, može imati samo kontraproduktivan efekt koji bi na kraju krajeva ugrozio samu slobodu govora. Činjenica da se ovom problematikom napadno bave mnoga samozvana “novinarska” udruženja ili grupe koje imaju sasvim očite ideološke preference i neskrivenu agendu nametanja vlastitog narativa kao jedinog dozvoljenog i politički korektnog dovoljan je pokazatelj da bi takva parcijalna rješenja ustvari dovela do povratka verbalnog delikta u nekom novom obliku, gdje bi se kleveta ili govor mržnje tumačili ovisno od toga ko je trenutno na vlasti. Jedino dugoročno rješenje jeste stalno upozoravanje na ovaj fenomen uz istovremeno opismenjavanje javnosti kroz formiranje čitalačkog ukusa, što podrazumijeva i učenje na vlastitim greškama radi prepoznavanja lažnih vijesti. To, nažalost, podrazumijeva da će čitaoci morati da se barem jednom sami “opeku”, da će morati biti eventualno prevareni, a zatim i razumjeti da su bili prevareni, na koji način i od strane koga. Da li za tako nešto imamo privilegiju dovoljne političke stabilnosti, društvene zrelosti i prije svega vremena, tek ostaje da se vidi.

 

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!