KAKO JE USTAŠA EMIR SULJAGIĆ STRIJELJAO JOSIPA BROZA TITA

Glavna zvijezda tribine bio je Emir Suljagić, a govorio je i pokrovitelj Milan Bandić, kojeg su okupljeni dočekali aplauzom i najavom: “S nama je uvijek, i u dobrim i u zlim vremenima, i u tuzi i sreći.” Suljagić inače takve naziva “kvislinzima”. To ne bi bilo čudno i nevjerovatno licemjerno od Suljagića da taj isti Milan Bandić na zahtjev svog novostečenog koalicijskog partnera Zlatka Hasanbegovića, deklariranog Hrvata muslimana koji voli revizionizam, a ne voli antifašizam, ne namjerava uskoro preimenovati zagrebački Trg maršala Tita

Obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici vrijeme je kada Emir Suljagić osjeća nezadrživu potrebu da se obraća javnosti. Naime, umjesto svakih deset minuta, Emir twittuje svakih pet minuta. A kada se ovaj hodajući Twitter-insan od silnog socijaliziranja po društvenim mrežama uspijeva baviti politikom i boljitkom svih naroda u Bosni i Hercegovini, još nije poznato.

Godišnjica genocida za njega je nesumnjivo i povratno sjećanje na stravičnu traumu stradanja njegove porodice, i to se mora poštovati, pa bi nervoza i nasilni temperament koji pokazuje bio oprostiv i opravdan. Tako bi bilo da Suljagić nije nervozan i agresivan 24 sahata 365 dana u godini. Tako bi bilo da se Suljagić, umjesto Srebrenicom, ne bavi politizacijom svega i svačega, uključivši i genocid nad Bošnjacima. Drugi čovjek lokalne stranke imena Građanski savez nedavno se na svom službenom Twitteru raspisao o tome kako Hrvati preko Srebrenice žele “da speru sramotu Jasenovca i gurnu uz bok Blajburgu”, a čelništvo njegove stranke smatra da je “ustaša Zlatko Hasanbegović”, koji želi preimenovati Trg maršala Tita u Zagrebu, “uzor mladeži SDA”.

Naime, u Hrvatskom saboru je, mimo one centralne, održana komemoracija povodom godišnjice genocida u Srebrenici, a organizatori su bili gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i hrvatski “Preporod”, manjinske udruge koje vode ljudi iz stranke Milana Bandića i koji javno podržavaju svog koalicijskog partnera Hasanbegovića. To je užasno zasmetalo Suljagiću pa se obrušio na nesretne Bošnjake pod Bandićevim dušobrižništvom. I onda se događa nevjerovatan obrat, posve u skladu sa Suljagićevim svjetonazorom. “Emir Suljagić je rasplakao Zagrepčane”, piše sarajevsko Oslobođenje u izvještaju s tribine “Kako se sjećati Srebrenice”, koju su organizirali isti oni hrvatski Bošnjaci na koje je Suljagić kidisao samo nekoliko dana prije.

Glavna zvijezda tribine bio je Emir Suljagić, a govorio je i pokrovitelj Milan Bandić, kojeg su okupljeni dočekali aplauzom i najavom: “S nama je uvijek, i u dobrim i u zlim vremenima, i u tuzi i sreći.” Suljagić inače takve naziva “kvislinzima”. To ne bi bilo čudno i nevjerovatno licemjerno od Suljagića da taj isti Milan Bandić na zahtjev svog novostečenog koalicijskog partnera Zlatka Hasanbegovića, deklariranog Hrvata muslimana koji voli revizionizam, a ne voli antifašizam, ne namjerava uskoro preimenovati zagrebački Trg maršala Tita. Istog onog Maršala u čije se antifašističke tekovine Suljagić tako prekaljeno zaklinje. To ne bi bilo čudno da Milanu Bandiću, zbog javne podrške trećem entitetu, nije oduzeta titula počasnog građanina Srebrenice i Sarajeva. A borba protiv trećeg entiteta također je nešto u šta se Suljagić zaklinje dok opsesivno optužuje SDA za veleizdaju ama svega šta mu padne na pamet.

I, kako je moguće da se događaju ovakve stvari?

Kako rekosmo, moguće je jer Suljagić ne vjeruje u ono u što se zaklinje, jer umjesto da se Srebrenice kulturno sjeća, on to sjećanje politizira i koristi u svrhu vlastite političke promocije. Ako ga zbog toga činjenično prozovete i upozorite na nelogičnosti, optužit će vas da pljujete po njegovoj ličnoj porodičnoj tragediji i čitavoj Srebrenici, a zatim da djelujete i po političkoj narudžbi. Zato mu se događaju ovakvi krajnje neprincipijelni padovi u zagrljaj bandićima i inim hasanbegovićima koje deklarativno prezire. Rekli bismo, parafrazirajući književnika Anđelka Vuletića, porijeklom iz Hercegovine, i njegovu zbirku priča Streljanje ustaše Broza, da je ustaša Emir Suljagić upravo u Zagrebu strijeljao Josipa Broza Tita.

Uostalom, svaki Suljagićev komentar na političku stvarnost u Bosni i Hercegovini posve je isključiv i proizlazi iz njegove totalitarne naravi koju bez imalo savjesti i s predumišljajem pripisuje drugima. Na koncu, nije li to bilo obilježje svakog totalitarnog i radikalnog režima, pa i onog ustaškog? A što radi Suljagićev nominalno nadređeni Reuf Bajrović, bivši prvoborac tzv. nevladinog sektora, zatim SDP-a, potom DF-a, a danas predsjednik lokalne stranke Građanski savez? On također ima Twitter i bavi se retwittiranjem misli svog stranačkog pobratima Emira Suljagića. Kada to ne radi, dijeli sadržaje iz Avaza i brani N1 televiziju, za koju kolumne piše, opet, Emir Suljagić.

Usput, treba se pitati kako je moguće da jednom samoproglašenom nezavisnom mediju političke komentare i kolumne pišu političari? Odgovor je samo jedan, nije riječ o nezavisnom mediju, nego o političkom projektu koji zastupa određene stranačke interese. Ili još preciznije, stranačke interese onih koji bi za godinu i po dana željeli osvojiti vlast. U svoj toj medijskoj mreži svakojakih interesa Reuf je očito posve asimiliran i podjarmljen u totalitarni Suljagićev svijet.

Ali šta je gore od radikala? Samo onaj koji imitira radikala! Takav se neprestano mora dokazivati, pa je u pokušaju proizvodnje haosa i saopćenja za javnost koja se ritmom izlaženja mogu mjeriti sa Suljagićevim Twitterom. Možda bi Reuf, kao takav, predstavljao i ono što označavamo “radikalističkom prijetnjom u BiH”, ali on je ipak samo bljedunjavi imitator. Kada to shvati, možda će biti i nebitno, jer do tada bi obojica ponovo mogli promijeniti stranku, treću, četvrtu, ili koju već po redu. /R. I./

PROČITAJTE I...

Muslimanska braća (Al-Ikhvan al-Muslimin) najutjecajniji su svjetski pokret koji zagovara aktivno uključivanje muslimana u politiku i usklađivanje državno-pravnog sistema zemalja s muslimanskom većinom s islamskim svjetonazorom. Iako je osnovan u Egiptu, vremenom je oformio ogranke u nekoliko drugih muslimanskih zemalja, snažno se boreći protiv političkog i kulturnog imperijalizma i kolonijalizma evropskih osvajača. Nakon što su demokratskim putem došli na vlast 2011. godine, Ihvani su svrgnuti u vojnom puču 2013. godine, kada je El-Sisi došao na vlast uz pomoć Izraela i arapskih prijatelja koji su u Braći vidjeli jedinu ozbiljnu prijetnju autokratskim režimima arapskog svijeta. Ovo je priča o usponu najvećeg islamističkog pokreta 20. stoljeća koji je utjecao na političku klimu u brojnim arapskim državama, ali i u Turskoj, jer se AK partija percipira kao krilo Muslimanske braće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!