Kako je Srebreničanin otkrivao Hudu jamu

U Mariboru je, 27. oktobra na groblju Dobrava, obavljen ukop 796 od oko 3.000 žrtava iz masovne grobnice Huda Jama, jednog od stratišta na bleiburškim marševima smrti. Jedan je to od najstravičnijih zločina kojeg su počinili partizani u junu 1945. godine, po okončanju Drugog svjetskog rata. Neke su žrtve ubijene, a većina je zakopana živa. Desetine ubijenih bile su žene. Ovaj zločin bio je obavijen šutnjom više od šezdeset godina, a jedanaest pregrada od cigle i betona te četiri stotine kubičnih metara zemlje ispunjavali su prolaz kroz dio rudnika koji se zove Barbarin rov, a koji je vodio do posmrtnih ostataka. Projektom iskopavanja rukovodio je Mehmedalija Alić, koji je ujedno tražio i kosti svojih djedova stradalih na bleiburškim marševima smrti. Nadao se da će ih pronaći u Hudoj Jami, ali žrtve iz ove grobnice, iako će biti ukopane 27. oktobra u zasebne grobnice, nikada nisu identificirane. Nihad Halilbegović bio je jedini istraživač ovog zločina iz Bosne i Hercegovine te i u ovom broju donosimo izjave ljudi koji su preživjeli bleiburške marševe smrti, a koje je sakupio Halilbegović

Nakon što su Saveznici odbili amnestirati poražene vojske s Balkana koje su se slijevale u južnu Austriju, nekoliko stotina hiljada vojnika i civila ubijeno je u očajničkom pokušaju da se vrate svojim domovima. Velikoj većini nije uopće suđeno, a izjave preživjelih svjedoče stravičnu brutalnost partizanske osvete. O zločinima partizana u bleiburškim marševima smrti vrlo je malo pisano sve do raspada Jugoslavije, a tek su početkom 21. stoljeća otkrivene brojne masovne grobnice na tlu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući državnim komisijama za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj je obilježeno i sondirano oko 900 masovnih grobnica, a u Sloveniji 620. U Bosni i Hercegovini još ne postoji državna komisija sa sličnom ulogom. Međutim, prema podacima hrvatskog historičara Vedrana Petrovića, do sada je u BiH, zahvaljujući nižim nivoima vlasti, obilježeno oko 250 masovnih grobnica za koje su odgovorni komunisti. Bosna i Hercegovina nema potpisane sporazume sa Slovenijom i Hrvatskom o istraživanju grobnica i prijenosu posmrtnih ostataka, što ne čudi s obzirom na to da se u oskudnoj literaturi o bleiburškim marševima smrti po pravilu prešućuju ubijeni Bošnjaci. Hrvatski istraživači i historičari, poput predstavnika zvanične politike Nezavisne države Hrvatske, ubijene Bošnjake u dokumentima i publikacijama nazivaju Hrvatima, prikrivajući tako svaki trag jedne od najvećih demografskih katastrofa u historiji bošnjačkog naroda. Od oko 1.800 poznatih lokacija s posmrtnim ostacima žrtava komunističkog terora, samo je nekoliko grobišta uređeno, a posmrtni ostaci dostojno pokopani. Ukop žrtava obavljen je 27. oktobra na groblju Dobrava pokraj Maribora. Svi posmrtni ostaci preneseni su iz masovne grobnice Barbarin rov, koja je dio rudnika uglja Huda Jama, a nalazi se u blizini Laškog u Sloveniji. Ubistvo vojnika i civila o Hudoj Jami jedan je od najsurovijih do sada istraženih komunističkih zločina. S obzirom na način na koji su žrtve ubijene, ne bi bilo pretjerano reći da je to i jedan od najmračnijih zločina u historiji Balkana.

Zastrašujuća industrija zločina

Godine 1945. prolazile su kroz Celje mnoge poražene vojske iz cijele Jugoslavije u smjeru Bleiburga. “Kada je 15. svibnja postignut dogovor između Engleske i Vlade Jugoslavije, u Celju je određeno da će se zarobljene ljude likvidirati. Dovozili su ih noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara. Od likvidatora u Hudoj Jami još uvijek je živo 16 osoba. Masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj – učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji”, objasnio je u razgovoru za Jutarnji list slovenski publicist i predsjednik Udruge za uređenje stratišta u Sloveniji Roman Leljak.

Njegova knjiga Huda Jama: strogo čuvana tajna promovirana je sredinom godine i u Tuzli, ali je interes javnosti i medija bio sramotan. Nijedna od petnaest pozvanih medijskih kuća nije prisustvovala promociji ove značajne publikacije. Knjigu je napisao još 1990. godine, a ona je prošle godina prevedena na hrvatski jezik. Zločin u Hudoj Jami, piše Ljeljak, počinili su pripadnici 1. bataljona 3. brigade KNOJ-a pod zapovjedništvom Benjamina Žižmunda. Ljeljak je u martu 2009. godine, nakon što je počelo istraživanje posmrtnih ostataka u Barbarinom rovu, podnio kaznenu prijavu protiv Žižmunda slovenskom državom tužiteljstvu, koje nije ništa poduzelo do 2011. godine, kada je Žižmund umro. O ovom se zločinu intenzivnije počelo pisati 2009. godine, kada su istražitelji slovenske državne komisije prvi put ušli u Barbarin rov.

Iako se u usmenoj predaji lokalnog stanovništva sačuvalo sjećanje na zločin partizana u rudniku Huda Jama, samo su rijetki o tome smjeli govoriti. Okolno stanovništvo bilo je pritisnuto višedecenijskim strahom za goli život, pa se tek 2008. godine u javnost iznijelo svjedočanstvo kako je u Hudoj Jami pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Lokalno stanovništvo s pravom je strahovalo za vlastiti život jer je posljednja žrtva Hude Jame bila jedna mještanka, ubijena dvije godine nakon što je crno okno Barbarinog rova progutalo oko 3.000 žrtava. Njoj je otac na smrtnoj postelji kazao da su ga partizani mobilizirali da preveze 23 kamiona natrpana ljudima. Prevezao ih je do Barbarinog rova. Niko od tih ljudi nije se nikada vratio svojim kućama. Saslušavši oca, kćerka je bila potresena te je počela širiti priču o zločinu partizana u obližnjem rudniku. Dospjela je na Divizijski sud te je osuđena na smrt zbog “širenja laži” o zločinima počinjenima u Hudoj Jami. Kao trudnica, strijeljana je 1947. godine.

 Dobro čuvana tajna

U januaru 2008. godine pokrenuta je inicijativa za otkrivanje istine o Hudoj Jami i zločinima partizana nad ratnim vojnim zarobljenicima i civilima. Mehmedalija Alić, iskusni inženjer rudarstva nastanjen u Sloveniji više od trideset godina, dobio je iz Sekretarijata za istraživanje poslijeratnih groblja u Republici Sloveniji naredbu da istraži dio zapuštenog rudnika zbog sumnji da je na toj lokaciji izvršen zločin. O otkrivanju zločina u Barbarinom rovu Alić je napisao knjigu Niko i ništa, koja je, ustvari, njegova biografija. Kao dječak je doveden iz Srebrenice na školovanje u Sloveniju ne znajući da će biti upisan u školu za rudare. Partizani su mu na kraju Drugog svjetskog rata ubili dva djeda, a četnici u Srebrenici, tačno pedeset godina poslije, dva brata. Stoga knjiga nosi podnaslov Od Srebrenice do Hude Jame.

Alić je s ekipom rudara ušao u Barbarin rov i nakon 300 metara hoda naišli su na raskršće. Jedan otvor vodio je u nepodgrađeni hodnik od krečnjaka. Krenuli su tim otvorom, ali se već poslije 40 metara ispred njih ukazala blokada. Bila je to zloglasna pregrada o kojoj je Alić čitao u ispovijestima mještana. Budući da je rudnik Huda Jama radio sve do 1992. godine, rudari su znali za tu pregradu, ali je skoro pedeset godina bio zabranjen prilaz. “Od Barbara rova do pregradnog zida u tom jamskom hodniku, po pričanju starih rudara, bio je posut fino poravnat pijesak, za kontrolu hodanja, na čiju površinu niko nije smio stati. Do te pregrade bio je strogo zabranjen prilaz, što su i najhrabriji morali poštovati jer bi ih tragovi na finom pijesku brzo izdali. Po osamostaljenju Republike Slovenije tek prvi put pojedinci su se usudili doći do pregrade, ali i u to doba su s novom vlašću imali problema. (…) Gledajući zloglasnu pregradu, sve misli su mi bile isprepletene, od nestanka djedova, do nestanka moje braće i skoro cijelog mog muškog roda. Ko zna, možda je čak i neko od mojih predaka ležao iza ovog zida”, piše Alić u knjizi Niko i ništa. Krajem jula 2008. godine, Alić je s manjom grupom radnika pristupio pripremnim radovima, a uskoro je ekipa iz rudnika Trbovlje-Hrastnik počela otvarati zloglasnu pregradu. Nakon što su je uklonili, rudari su bili iznenađeni prizorom koji su zatekli. Umjesto očekivanog prolaza do stratišta, otvor je bio zatrpan zemljom. “Cijeli profil jamskog hodnika bio je ispunjen zemljom jamske jalovine. Postavljalo se pitanje: šta sad? Da li će vlasti dopustiti nastavak istraživanja? Ko će platiti nepredviđene troškove? Izgledalo je da će pokušaj istraživanja zločina pasti u vodu. Predočio sam sve varijante čišćenja nasutog jamskog materijala tražeći način da troškove smanjimo na najniži mogući stepen. Uložio sam svo svoje umijeće da uvjerim određene kompetentne ljude da ima smisla nastaviti radove”, piše Alić.

Nije ni slutio da je pregrada koju su uklonili jedna od jedanaest takvih na putu do posmrtnih ostataka žrtava, a da je prostor između svake od pregrada ispunjen zemljom kako bi se onemogućio prilaz idućoj pregradi. Nakon nekoliko mjeseci upornog kopanja, rudari su otvorili sedmu pregradu i pronašli prvi skelet. Stručnjaci su ustanovili da je taj čovjek preživio masakr i da je živ zakopan. Nekako je uspio otkinuti željeznu šipku od pruge dugu jedan metar i s njom se probijao kroz zemlju i prepreke. Stručnjaci pretpostavljaju da mu je ponestalo kisika i da je dehidrirao. Tog su čovjeka nazvali Bjegunac. Ubrzo su našli ostatke još jednog čovjeka koje su nazvali Pobunjenik. Naredne pregrade otkrivale su uski prolaz kroz kojeg su se probijali Bjegunac i Pobunjenik u očajničkom pokušaju da se spasu. Nisu mogli ni naslutiti da su komunisti napravili jedanaest takvih pregrada za čije će probijanje šezdeset godina poslije rudarima biti potrebna godina.

Ženske pletenice kao svjedoci ubijanja civila

Drugog marta 2009. godine Alić je prvi ušao u dugo skrivanu grobnicu. “Oko mene počinje istinski pakao. Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezivanje. Ubrzo na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta ostala su na izdisaju i odlikovala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik”, piše Alić. Tek je sutradan, kada su i drugi rudari s lampama ušli u jezivu prostoriju, Alić vidio razmjere stradanja u rudniku Huda Jama. “Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih preko cijele širine hodnika i u dužinu, teško su se mogla osvijetliti jednom mojom lampom prethodnog dana, a sada, osvijetljena, činila su neviđenu sliku do tada. Sva gola ljudska tijela koja su se vidjela bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, s očuvanom kožom i muskulaturom”, ističe Alić.

Nakon partizanskih likvidacija u junu 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. novembra iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci oko 3.000 žrtava, među kojima je bilo i mnogo žena.

Budući da Barbarin rov, u kojem su pronađene žrtve, ulazi u sastav gornjeg hodnika rudnika Huda Jama, nekoliko metara ispod ovog lokaliteta rudari su sve do 1992. godine redovito radili u donjem, glavnom rovu kroz kojeg danas prolazi vodovod za pivaru Laško. “U tom donjem, glavnom hodniku postoji lokacija betonskog oboda s dodatnim cementnim premazom. Taj dio hodnika gravitacijski je lociran pod područjem okna 1 i 2 – gdje su pobacane žrtve. U tišini su rudari iz generacije u generaciju prenosili informaciju da se na tom mjestu u glavni rov cijedila ljudska krv”, navodi Alić.

Nakon što je Alić s ekipom rudara pronašao 467 skeleta, nadležni su razmatrali mogućnost obustave radova zbog nesigurnosti jamskog prostora. Ipak, Mehmedalija Alić ustrajao je u borbi protiv predstavnika slovenskih vlasti te krenuo s istraživanjem okna 1. “Počele su se pojavljivati duge pletenice kosa, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. (…) Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob, koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama”, piše Alić.

Grob bez imena i prezimena: Huda Jama 2

Prijenos posmrtnih ostataka iz Hude Jame u Spomen‑park Dobrava kod Maribora započeo je 3. oktobra 2016. godine, a na ispraćaju 796 žrtava bio je prisutan i predsjednik Slovenije Borut Pahor, kao i slovenski crkveni velikodostojnici. Ipak, ispraćaju žrtava nije prisustvovao nijedan službeni predstavnik Republike Hrvatske kao ni Bosne i Hercegovine. Roman Leljak procjenjuje da je u Hudoj Jami stradalo oko 2.000 hrvatskih vojnika, oko 700 Slovenaca te 300 Nijemaca, ali su to samo pretpostavke koje, po svemu sudeći, nikada neće biti potvrđene. Naime, posmrtni ostaci žrtava iz Hude Jame nisu identificirani. Slovenija je prošle godine donijela zakon o uređenju stratišta prema kojem nije predviđena identifikacija žrtava. Hrvatska ima potpisan sporazum sa Slovenijom o saradnji u istraživanju masovnih stratišta iz Drugog svjetskog rata, ali ni Hrvatska nije poduzela baš ništa po pitanju identifikacije žrtava. Ostaci žrtava iz Hude Jame bit će premješteni na drugu lokaciju i ukopani u zasebne grobnice, bez imena i prezimena.

Tako im neće biti priznato jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na dostojan ukop. U 14 sati na dan ukopa bit će održana i misa za bezimene žrtve u katedrali u Mariboru. Ukopu neće prisustvovati predstavnici Mešihata Islamske zajednice Republike Hrvatske ali hoće predstavnici Mešihata Islamske zajednice iz Slovenije. Ipak, žrtvama neće biti klanjana dženaza. Podsjetimo, Bošnjaci su doživjeli jednu od najvećih demografskih katastrofa upravo u bleiburškim marševima smrti. Ubijeno ih je između 20.000 i 50.000, a hrvatski historičar Vedran Petrović procjenjuje broj stradalih na između 50.000 i 65.000. Budući da ne postoje dokazi o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava iz Hude Jame, a da je veliki broj Bošnjaka bio među poraženim vojskama nad kojima su partizani izvršili ovaj zločin, neshvatljivo je da niko od islamskih vjerskih službenika neće klanjati dženazu žrtvama iz Hude Jame. Stoga je način na koji se pristupa ukopu žrtava iz ove stravične masovne grobnice skandalozan. Ukopom 796 žrtava iz Hude Jame na groblju Dobrava pokraj Maribora 27. oktobra slučaj ove masovne grobnice bit će politički riješen, ali će žrtve biti samo premještene iz jedne u drugu hudu jamu.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Autor fotografije s pletenicama je Bošnjak iz Srebrenice, kosti predaka su mu i u Hudoj jami… – poskok.info 07.11.2016.

    […] U Mariboru je, 27. oktobra na groblju Dobrava, obavljen ukop 796 od oko 3.000 žrtava iz masovne grobnice Huda Jama, jednog od stratišta na bleiburškim marševima smrti. Jedan je to od najstravičnijih zločina kojeg su počinili partizani u junu 1945. godine, po okončanju Drugog svjetskog rata. Neke su žrtve ubijene, a većina je zakopana živa. Desetine ubijenih bile su žene. Ovaj zločin bio je obavijen šutnjom više od šezdeset godina, a jedanaest pregrada od cigle i betona te četiri stotine kubičnih metara zemlje ispunjavali su prolaz kroz dio rudnika koji se zove Barbarin rov, a koji je vodio do posmrtnih ostataka. Projektom iskopavanja rukovodio je Mehmedalija Alić, koji je ujedno tražio i kosti svojih djedova stradalih na bleiburškim marševima smrti. Nadao se da će ih pronaći u Hudoj Jami, ali žrtve iz ove grobnice, iako će biti ukopane 27. oktobra u zasebne grobnice, nikada nisu identificirane. Nihad Halilbegović bio je jedini istraživač ovog zločina iz Bosne i Hercegovine te i u ovom broju donosimo izjave ljudi koji su preživjeli bleiburške marševe smrti, a koje je sakupio Halilbegović, pište Stav.ba […]

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!