Kako je Ruskinja Ljudmila zbog ljubavi prema Nedimu preselila u Sarajevo

U Bosni i Hercegovini živi nekoliko hiljada stranih državljanki koje su zbog karijere i ljubavi napustile svoje domovine. Stav istražuje ko su one, kako žive i čime se bave. U ovom broju donosimo vam zanimljivu priču o Ljudmili Mili Babić, Ruskinji koja se prije četiri godine udala za Sarajliju Nedima Babića. Danas je Mila majka šestomjesečne djevojčice, sa suprugom vodi jednu od renomiranih sarajevskih teretana, bavi se kaligrafijom i prihvatila je islam za svoju vjeru

Ljudmila Babić, nadimka Mila, koji je zaista i opisuje, porijeklom je s dalekog sjevera Rusije. Ova kreativna mlada dama zaljubljena je u umjetnost, prirodu i putovanja. Svog supruga, Sarajliju Nedima Babića, upoznala je sasvim slučajno na jednom od svojih mnogobrojnih putovanja. On i bezuvjetna ljubav prema njemu bili su razlog za mnoge promjene u Milinom životu; preselila se u Sarajevo, naučila bosanski jezik, okušala se u mnogim zanimljivim poslovima i upoznala se s islamom. Danas je Mila majka šestomjesečne djevojčice, sa suprugom vodi jednu od renomiranih sarajevskih teretana, bavi se kaligrafijom, prihvatila je islam za svoju vjeru i odijevanje u skladu s propisima te vjere. Svoju zanimljivu životnu priču odlučila je ispričati za magazin Stav.

SVE SE DESILO SLUČAJNO

U Rusiji je završila Akademiju likovnih umjetnosti, a magistrirala primijenjenu umjetnost.

“Volim umjetnost, ali u Rusiji je isto kao i u Bosni teško naći posao s ovim zanimanjem. Umjetnošću hraniš dušu, a da bi nahranio stomak, moraš raditi nešto drugo, nešto što možda i ne voliš”, iskrena je Mila.

Nakon završenog studija, zaposlila se u notarskom uredu kao asistentica, a zahvaljujući tom poslu, puno je putovala. Na jednom od putovanja 2011. godine upoznala je Nedima, ne slutivši da će on, par godina kasnije, postati njen životni saputnik.

“Tada smo razmijenili e‑mailove i nismo komunicirali skoro pola godine. Sasvim slučajno smo počeli pričati. To je više bio prijateljski razgovor. Ja sam rođena u pravoslavnoj vjeri. Islam sam primila tek ovdje u Sarajevu. Satima smo razgovarali o svemu, posebno o vjeri. Sve je bilo spontano. Komunikacija je bila sve dublja i dublja”, priča Mila i dodaje da su tada komunicirali na engleskom jeziku. Nedim joj je pomogao da savlada barijeru u komunikaciji na tom jeziku, popravljao je njene greške i oslobodio straha od pravljenja istih. Nakon godinu i po dana dopisivanja, Nedim joj je ponudio brak. Prvi je put došla u Sarajevo u aprilu 2013. godine s mamom i jednom prijateljicom. Treći dan nakon toga, obavili su skromno vjersko vjenčanje. Njen je suprug prije toga jedanput dolazio u Rusiju da upozna njenu mamu i da je zaprosi. Priča da je to za njega bilo teško putovanje zbog nevremena i magle u Sarajevu, ali da je, bez obzira na sve poteškoće, ipak uspio doći.

“Kad sam rekla mami da se udajem u Bosnu, ona se prepala. Idem u drugu zemlju, udajem se za čovjeka druge vjere… Ali, kada ga je prvi put vidjela, on ju je očarao. Zaljubila se u njega. Prvi dan je sjedila i samo ga posmatrala. Drugi dan kada je odlazio, ona ga je grlila i ljubila. Na kraju, majka mi je dala podršku i zeleno svjetlo za taj brak”, kaže Mila i dodaje da je njenoj majci bilo puno lakše kad je vidjela Bosnu, upoznala otvorene i tople Bosance i Hercegovce i kad je vidjela da se o njenoj kćerci ima ko brinuti.

Organizirali su skromno svadbeno slavlje uz prisustvo uže rodbine i prijatelja. Nedimova porodica Milu je primila toplo, iako se nisu baš razumjeli jer nisu pričali istim jezikom. Nakon mjesec dana braka, suprug joj je jedno jutro rekao da više ne razumije engleski. To je bila poruka da je došlo vrijeme da počne učiti bosanski jezik.

“Tada je porodica mog supruga otvarala jedan novi objekt, kafe-slastičarnu u centru Sarajeva. Dok su trajali poslovi renoviranja, ja sam stalno bila uz svog supruga. Hodala s njim i stalno slušala šta priča i pregovara s radnicima. Tako sam dopunjavala svoj vokabular, a nedugo nakon toga, počela sam pomalo i pričati. I onda je suprug opet ispravljao moje greške, pomagao mi i bio mi velika podrška. On ima ogromno strpljenje sa mnom”, priča Mila i dodaje da joj je bila velika olakšica što je ruski dosta sličan našem jeziku.

Pošto sebe smatra emotivnom osobom, kaže da ima veliku potrebu da iskaže svoja osjećanja. “To je bilo teško jer sam na bosanskom znala reći da sam sretna, ljuta i to je to. Kad se napunim emocijama, prvo sam pričala na bosanskom, kad vidim da ne ide, pređem na engleski, na kraju pričam ruski, i nije me više briga ko će me razumjeti. Bitno mi je da ispričam ono što imam”, kroz smijeh se prisjeća naša sagovornica.

Dodaje da su joj u učenju jezika puno pomogli kursevi koje je pohađala i čitanje knjiga, a sve je to doprinijelo da se poboljša komunikacija između nje i supruga.

“ŠTA AKO UMREM, A ZNAM ISTINU”

Prema njenim riječima, prvi dani braka bili su predivni. Suprug joj je pokazao sve bosanskohercegovačke ljepote, od Vrela Bosne, Vrela Bune, Kravica, prelijepih planina u okruženju Sarajeva. Zbog odrastanja u različitim okruženjima, različitih mentaliteta, kulture, vjere, prve poteškoće i nesuglasice nastale su kada je počelo pravo međusobno navikavanje. Međutim, Mila je odlučila da te situacije prevaziđe na jedan pametan način.

“Suprug mi nikad nije stvarao pritisak zbog vjere. Nikada. ‘Tebi tvoja vjera, meni moja’, govorio je. Prihvatila sam da će u kući biti islam i da će djeca biti u islamu. Kad je došlo do prvih svađa, ja sam tražila na internetu hadis ili ajete kako bih svom suprugu ukazala na neku grešku. Posebno kada je u pitanju odnos među supružnicima. To sam koristila i da mu kažem da u određenim situacijama nije fer prema meni. On je tu govorio: ‘Jeste, u pravu si, izvini!’ I tako sam supruga pridobila da bude na mojoj strani”, kaže Mila.

Počela je istraživati islam i gledati predavanja islamskih učenjaka o različitim temama. Ponekad je suprug kroz šalu pitao zašto toliko gleda predavanja o islamu kad nije muslimanka. Ona mu je isto kroz šalu odgovarala da mora naučiti i znati pravila igre u kući u kojoj živi.

“Tako mi se sve više i više otvarala duša. Došao je moment kad sam sebe uhvatila da stalno razmišljam o vjeri. Odlučila sam da neću žuriti s odlukom da prihvatim islam jer sam mislila da je možda okolina utjecala na mene. Džamije na svakom ćošku, ezani, stalno se priča o vjeri i spominje Allah. Mislila sam da je to možda oko mene, ali ne i u meni”, iskrena je Mila i dodaje da u vjeri u kojoj se rodila nije pronašla mir.

Kako bi se uvjerila o čemu se tačno radi, odlučila je otići u Rusiju na mjesec dana i ne razmišljati o tome.

“Ali, dok sam bila u Rusiji, kad vidim cvijet, nesvjesno sam govorila mašallah, divila sam se ljepoti cvijeta i stvaranja. Pitala sam sebe šta mi je i korila sam se riječima da sam sebi zabranila da mislim o tome”, priča naša sagovornica na perfektnom bosanskom jeziku.

Iako je puno putovala avionom, prvi je put tada, na povratku iz Rusije u Sarajevo, osjetila strah od leta avionom, tačnije od smrti.

“Prije nego sam sjela u avion, pomislila sam: Šta ako padne, šta ako umrem? ‘Znaš istinu, a nisi šehadetila’, govorila sam sebi. Napišem suprugu poruku da mi napiše kako se izgovara Kelime‑i šehadet. To sam ponavljala, da ne zaboravim. Ali kad sam sletjela u Sarajevo, nisam još uvijek bila sigurna da to želim. To je bilo ljeto 2015. godine i kraj mjeseca ramazana. ‘Možda tamo najesen, da vidim neki znak’, uvjeravala sam se”, kroz suze nam priča Mila.

Tu su večer otišli kod prijatelja na iftar, a pošto je bila 27. noć ramazana, zbog prigodnog programa u džamijama, bez obzira što nije bila muslimanka, Mila je skupa sa svojim suprugom svaki ramazan tu noć išla u džamiju.

“Sviđala mi se ta atmosfera. Ja bih sjedila u ćošku džamije da nikome ne smetam i upijala tu lijepu atmosferu. Tu sam noć srela našu zajedničku prijateljicu. Ona me uvela u sredinu džamije. ‘Ne znam klanjati’, kažem ja njoj. A ona meni kaže: ‘Ništa ne brini, samo ponavljaj za mnom.’ Tad sam prvi put spustila glavu na sedždu. Krenule su suze i u tom momentu punim srcem sam to osjetila”, priča Mila o svom iskustvu.

Na pauzi između teravije i noćnog namaza otrčala je do svog supruga i rekla mu “da želi šehadetiti”, a dan nakon toga, odlučila se pokriti.

“Kad sam već čista pred Allahom kao tek rođeno dijete, zašto skupljati grijehe zbog toga?! ‘Ja želim da se pokrijem i da me ti naučiš svemu’, rekla sam svom suprugu. Pomogao mi je da naučim sufaru, išla sam i na časove, ali je on kući sa mnom vježbao. Podržao me u svemu”, priča Mila.

Majci je saopćila svoju odluku tek kada je ona došla da je posjeti u Sarajevu. Ona joj je postavljala pitanja, o marami, o burkiniju, o svemu. “Kad je vidjela da sam ja ostala ista ona Mila, komunikativna, aktivna u društvu, da sam sa suprugom u normalnom odnosu, da nisam ništa promijenila, osim u svom srcu, kada je vidjela da je sve u redu, mogla je biti samo sretna što sam našla u životu nešto što me zaista ispunjava”, pojašnjava Mila.

 ODGOVORI NA SVA PITANJA

Mila napominje da islam ne treba gledati kroz ljude. Svako griješi, ali smatra da to nije do islama, nego do samog čovjeka. Spoznajući islam, Mila kaže da je našla balans u svom životu.

“Osjećam da nisam sama. Sad znam da u svakoj teškoj situaciji ima neko veći, neko snažniji, a to je Allah. Imati njega je dovoljno. I kad te svi ostave i protiv tebe se okrene cijeli svijet, ako osjećaš Allaha u sebi, to ti je dovoljno. Tada imaš svoj balans u duši. Ta je spoznaja za mene bila posebno značajna jer daleko od porodice i prijatelja često sam se osjećala usamljeno. Recimo, osjećaj kad klanjaš s džematom, uz jedno rame i uz drugo, naprijed i nazad je tvoj džemat, za mene je to prije bilo strano. A to ti daje energiju i snagu. Taj osjećaj nisam mogla naći niti u jednoj crkvi. Recimo, ja nisam bliska sa svojom sestrom jer je starija od mene sedam godina, komuniciramo, ali ništa posebno. A sada, osjećam da imam puno sestara”, iskrena je Mila.

Njenu odluku svi su pozdravljali i zbog toga nije imala neugodnih situacija. Čak je ponekad bila i uplašena zbog pažnje koju je dobivala zbog prelaska na islam. Ona to pravda činjenicom da je “žena porijeklom s dalekog sjevera”, a ti su ljudi zatvoreniji i ne vole puno pažnje i eksponiranja.

“Iskreno, kad sam se vratila islamu, neki su ljudi rekli da sam to uradila za supruga. Djelomično je i on razlog jer s njim sam prvo pričala o tome i preko njega sam prvo saznala o islamu. Međutim, ono što je mene u ovoj vjeri fasciniralo jeste to da na svako pitanje imaš odgovor, bez dvoumice. Imaš upute za sve sfere života, postupaj ispravno i sve će biti dobro. U pravoslavlju nije tako. Svaki svećenik može dati odgovore prema svom iskustvu i prema svojim stavovima. Također, u islamu ti ne treba treća osoba kao posrednik jer imaš namaz”, priča Mila.

Prije toga se samo edukativno zanimala za islam, ali i za budizam i sve druge religije. Fascinirala je islamska arhitektura, posebno ukrasi u džamijama.

BOSNA JE PUNA PRILIKA

Rusiju je odlučila napustiti samo zbog ljubavi jer nije znala ni čime će se baviti u Bosni, niti hoće li se moći navići na mentalitet, jezik i novo okruženje. Mila kaže da su joj Bosanci pokazali da se u životu svaki posao može naučiti, bez obzira što se za to nisi školovao. Tako je Mila godinu dana radila kao slastičar u objektu koji je u vlasništvu suprugove porodice, a koji su vodili njegova majka i sestra. Nakon što je njen suprug otvorio teretanu, ona je preuzela administrativni dio tog posla, a i danas je tu zaposlena. Nije se odrekla ni svoje prve ljubavi, slikanja, čime se bavi u slobodno vrijeme. Slikala je na svili, a pošto to zahtijeva odgovarajući prostor zbog boja i mirisa, a ona ga nije imala, odlučila je naučiti umjetnost lijepog pisanja ili arapsku kaligrafiju. Kaligrafije piše na lično naslikanim slikama koje joj služe kao podloga.

“Prvobitno sam preslikavala s interneta određene natpise. Nakon što sam prešla na islam, naučila sam arapsko pismo i upisala kurs kaligrafije. Željela sam znati pisati i razumjeti ono što pišem. Puno sam vježbala. Prve slike bile su samo za našu kuću, a kasnije su se prijatelji počeli interesirati da kupe moja djela. Ja sam i tada sumnjala u sebe, dok je moj suprug bio u mene siguran. Oduševljen je mojim radovima. Možda nekad u budućnosti mognem i živjeti od svojih umjetničkih radova”, iskrena je Mila.

Iduće godine planira posjetiti Rusiju, prvi put nakon što je prešla na islam. Iako joj se Bosna jako sviđa, u Rusiji joj nedostaju porodica i prijatelji. “Bosna je prelijepa. Ima puno mjesta koja mene ispunjavaju, gdje nađem svoj kutak, tišinu i mir, poput Vrela Bosne, Barica, Trebevića. U Rusiji su gradovi ogromni i tako je nešto teško pronaći. Ovdje su ljudi puno otvoreni i topli. Kad sam prvi put otišla sama na pijacu, žena mi je dala kesu i rekla mi: ‘Evo, mila!’ Kontam, otkud zna kako se zovem. Poslije sam shvatila da se u Bosni ljudi tako obraćaju jedni drugima”, kroz smijeh priča naša sagovornica.

Komentirajući bosansku kuhinju, kaže da je dosta slična s ruskom, izuzev što oni jedu dosta više salata. “Puno mi se sviđa bosanska hrana. Posebno pečenje u Jablanici. Iako je naša kućna kuhinja prilagođena suprugu koji je sportista, a i ja preferiram taj način prehrane. Imamo svoj i YouTube kanal, pa ponekad muž objavi moje recepte”, ponosno kaže Mila.

Smatra da je Bosna i Hercegovina puna neiskorištenih prilika. Jedna od njih jeste i rad s drvetom, smatra Mila. Pošto je to njena specijalnost, ujedno i diplomski rad, sa suprugom je osposobila radionicu u kojoj će u budućnosti, kada njihova djevojčica malo odraste, nastajati Miline umjetnine od drveta.

 

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!