Kako je HVO počeo rat u Srednjoj Bosni

Odluku da se krene u rat donio je HVO vjerovatno na sastanku u Busovači 15. aprila 1993. godine, na kojem je bio prisutan, pored Darija Kordića i Tihomira Blaškića, i jedan broj zapovjednika, kao što su Mario Čerkez, Darko Kraljević i drugi. Saradnik Stava piše o dramatičnim danima 15. i 16. aprila 1993. godine, o sastancima i odlukama koji su rezultirali napadom na selo Ahmići, u kojem je ubijeno 116 Bošnjaka

Presudama u Hagu i pred domaćim sudovima utvrđeno je sve i dokazano kada je u pitanju zločin u Ahmićima koji je HVO počinio 16. aprila 1993. godine. Izrečene su presude naredbodavcima, priznat je zločin, bilo je i malobrojnih javnih pokajanja. Preostaje još da se otkriju posmrtni ostaci tridesetak žrtava i da se izreknu kazne neposrednim izvršiocima. Međutim, ostaje još jedno, samo naizgled teško pitanje: Ko je u općini Vitez izvršio agresiju 16. aprila 1993. godine? Hrvatska strana uporno ponavlja da je agresor bila Armija BiH, iako za tu tvrdnju nema nikakvih relevantnih dokaza. Dokazi za to ne postoje niti mogu postojati jer se takvo što nije ni dogodilo.

KOMISIJA ZA INCIDENTNE SLUČAJEVE

Rat na prostoru općine Vitez počeo je napadom snaga HVO na Bošnjake i Armiju BiH 16. aprila 1993. godine i može se jednim dijelom dovoditi i u vezu s propalim mirovnim Vance-Owenovim planom. I prije je ovog datuma mnogo toga ukazivalo da će se HVO odlučiti na napad. Vodstvo tadašnje HR Herceg-Bosne u januaru te godine prihvatilo je s oduševljenjem Vance-Owenov plan. Plan im je odgovarao jer su se njime granice podjele teritorije BiH gotovo u potpunosti poklapale s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, što je zapravo i bio njihov glavni cilj. Dana 15. aprila 1993. godine oružanim snagama HVO-a izdate su zapovijedi da ojačaju položaje i da izvrše pretpotčinjavanje snaga Armije RBiH. Oko 15. aprila 1993. godine izbili su širi sukobi u BiH između HVO-a i Armije. Pošto je plan za napad pripreman u strogoj tajnosti, o njemu i njegovim detaljima ništa nisu smjeli znati ni sami Hrvati, a pogotovo Bošnjaci i Armija BiH.

Da bi dobro sakrili svoje namjere, predstavnici HVO-a zakazali su sastanak Komisije za incidentne slučajeve, koji je i održan 15. aprila 1993. godine. Sastanku su prisustvovali Marijan Skopljak, Mirko Šamija i Ivan Budimir s hrvatske strane, dok su s bošnjačke strane bili prisutni Šefkija Đidić, Šaban Mahmutović i Nijaz Sivro. Na ovom sastanku doneseno je pet zaključaka koji se trebaju hitno realizirati. U 16 sati u kući Enesa Šehića u Starom Vitezu, u kojem je bilo i sjedište Ratnog predsjedništva i Izvršnog odbora, održan je sastanak najodgovornijih ljudi iz vojnih, policijskih, civilnih i stranačkih struktura, na kojem se vodila rasprava o sigurnosnoj situaciji na prostoru Viteza. Osnovni zaključak ovog sastanka bio je da je situacija veoma složena i napeta, ali da se tokom noći i sutrašnjeg dana ne očekuju nikakve radikalne promjene postojeće situacije. Pogotovo se nije očekivala agresija HVO-a, koja će početi u ranim satima sutrašnjeg dana. Ovakav zaključak zasnivao se na analizi situacije tokom dana (15. april) koja nije ukazivala na tu mogućnost. Pored toga, već nekoliko dana bila je na snazi i puna borbena pripravnost, mada se u praksi ta pripravnost nije ozbiljno ni tretirala. Nakon završenog sastanka, prisutni su u povratku u svoje stanove i kuće mogli primijetiti određene promjene, kao što je manji broj ljudi na ulicama, zatvorene radnje i nešto izraženije kretanje bojovnika s oružjem. Niko tada od bošnjačkih struktura nije imao niti je mogao imati informaciju da je u Busovači tog dana održan sastanak vojnih struktura HVO-a i da je donesena odluka da se sutra ujutro, 16. aprila 1993. godine, krene u napad na Armiju i Bošnjake Viteza.

BLAŠKIĆEVE ZAPOVIJEDI

Tadašnje rukovodeće strukture Bošnjaka i danas se optužuje da su krivi i da snose odgovornost zato što nisu predvidjeli i znali na vrijeme da će se dogoditi agresija. Naravno, niko od tih kritičara ne ulazi u probleme s kojima se bošnjačko rukovodstvo tada suočavalo i da ono nije, naprosto, imalo takve obavještajne strukture preko kojih je moglo odmah saznati za donesenu odluku. Uostalom, takve se odluke i ne donose u kafani i da za njih nakon pet minuta zna čitava čaršija, već na dobro sakrivenim mjestima, uz veliku tajnost i u krugu malog broja ljudi. Možda je ta odluka i donesena upravo u vrijeme kada su bošnjačke strukture i raspravljale o sigurnosnoj situaciji. Uostalom, ni sada nam, nakon toliko godina, nije poznato u koliko je sati 15. aprila 1993. godine donesena odluka o napadu na Armiju BiH i Bošnjake.

Koliko su strukture HVO-a vodile računa da sakriju svoju odluku o napadu od javnosti, najbolje se vidi po tome što je predsjednik Vlade HVO Viteza Ivica Šantić za odluku saznao tek nekoliko sati nakon njenog donošenja. Odnosno, bolje reći, nekoliko sati prije njene realizacije. Pod pretpostavkom da su bošnjačke vojne, policijske i političke strukture, nekim čudom, i saznale za donijetu odluku o napadu HVO-a, onda se logično može postaviti pitanje: Šta su konkretno u veoma kratkom vremenskom intervalu mogle uraditi a da kod stanovništva ne stvore paniku? Vjerovatno da se moglo uraditi više na poštivanju naredbe o punoj borbenoj pripravnosti i tako pokušati umanjiti broj bošnjačkih žrtava u početnoj fazi agresije HVO-a. Pored toga, mogla se zatražiti i pomoć Armije iz susjednih općina, ali je postojala vrlo mala vjerovatnoća da bi se te jedinice uopće mogle rasporediti u ona naselja u kojima je moglo biti ugroženo bošnjačko stanovništvo, a da ne budu primijećene od strane HVO-a. U takvim bi uvjetima vjerovatno napad na HVO bila najefikasnija odbrana, ali Armija u Vitezu nije bila pripremljena za takve akcije niti je planirala da ulazi u taj sukob, iz prostog razloga što bi rat na dva fronta jako otežao realizaciju glavnog političkog cilja – očuvanje BiH kao države.

U dokumentu koji je potpisao Tihomir Blaškić stoji kako se uvodi policijski sat od 21 do 6 sati, ukidaju se sve dozvole za ulazak i izlazak iz Travnika, obustavlja se rad svih škola i preduzeća osim namjenske industrije i zabranjuje se rad ugostiteljskih objekata poslije 20 sati. Na kraju ovog dokumenta, Blaškić preporučuje vojnim zapovjednicima da ostvare saradnju s civilnim stukturama, dakako, s civilnim strukturama HVO vlasti. Navedeni dokument i njegov sadržaj i aktivnosti 15. aprila praktično nagovještavaju ono što će se desiti sljedećeg jutra, 16. aprila 1993. godine, a to je početak napada HVO-a na Armiju i Bošnjake Viteza. Vjerovatno je Blaškić izdao i naredbu, koja nije dostupna, o prekidu rada prodavnica 15. aprila u Vitezu u popodnevnim satima i postavljenju stražara na ulaze u zgrade koji nisu dozvoljavali izlazak ljudi. Sve ove radnje izvođene su u sumrak kako ne bi bile primijećene od bošnjačke strane, zato što su ukazivale da je moguć napad HVO-a u nekom kraćem periodu. Vlada HVO Viteza tvrdila je da je nekoliko sati kasnije saznala da je donesena odluka o napadu na Armiju i Bošnjake Viteza i da ju je pokušala prolongirati.

ŠANTIĆ JE BIO PROTIV

Iz zaključaka sljedećeg dokumenta vrlo se jasno vidi da je Zapovjedništvo Operativne zone Srednja Bosna, na čelu s Tihomirom Blaškićem, donijelo odluku, i to usmenu odluku, o napadu na Armiju i bošnjački narod općine Vitez 16. aprila 1993. godine. Prema nekim kasnijim izjavama Ivice Šantića, predsjednika HVO Vlade Viteza, on je saznao za donesenu odluku o napadu HVO‑a nekoliko sati kasnije i da je bio dosta ljut zato što je ta odluka donesena mimo njegovog znanja. Vjerovatno je iz tog razloga i sazvao sjednicu Vlade 15. aprila u 22 sata. U prvom zaključku nakon ove sjednice kaže se da svi predstojnici (članovi) Vlade Viteza u toku noći (s 15. na 16.) trebaju izvršiti, svako u svojoj oblasti, pripreme u duhu navedene zapovijedi. Vlada traži od Operativne zone Srednja Bosna da se navedena zapovijed izda u pisanoj formi. Nije poznato da li je Blaškić ispunio ovaj zahtjev i “naredbu” izdao u pisanoj formi. U dostupnim izvorima nismo mogli pronaći naredbu i gotovo smo sigurni da je Blaškić nije ni objavio u pisanoj formi.

U tački 3. zaključaka HVO Vlade Viteza navodi se da svi članovi Vlade prihvataju da izvrše svoje zadatke prema zaključku 1. Članovi Vlade zaključili su da će odluka o napadu dovesti do katastrofalnih posljedica po općinu Vitez. U skladu sa zaključkom 3., Vlada predlaže da se prolongira rok izvršenja donesene zapovijedi i primjene druge metode dok se ne provedu dodatne i bolje pripreme za napad, ali se to nije dogodilo. Sastanku HVO Vlade Vitez, na kojoj su doneseni ovi zaključci, prisustvovali su Ivica Šantić, Željko Topalović, Franjo Alilović, Stipo Križanac, Blaže Kesić, Vlado Alilović, Marijan Skopljak, Pero Skopljak, Josip Marić, Marko Knezović, Bruno Buzuk, Dragan Radoš, Nikola Križanović i Vlado Divković. U vezi s donošenjem Odluke o napadu važno je naglasiti da vojska funkcionira po principu nadređenosti i podređenosti, odnosno principu jedinstva komande ili subordinacije. Po toj osnovi, Blaškić i njegov štab mogli su donijeti odluku o napadu samo uz prethodnu saglasnost ili odobrenje Glavnog stožera HVO-a u Mostaru. Moguće je da je odluku o napadu donijela Komanda Operativne zone Srednja Bosna, uz prethodnu saglasnost Stožera HVO-a u Mostaru.

Predsjednik HVO Vlade Viteza Ivan Šantić nije se slagao s Odlukom o napadu zato što je smatrao da treba provesti dodatne pripreme ili iskoristiti druga sredstva pritiska. On je jednom prilikom izjavio da Kordić nije bio u pravu kada je kod donošenja odluke tvrdio da će “oni napasti nas ako mi ne napadnemo njih”, navodeći kao argument napad na Živka Totića i njegovu pratnju. Kao argument za svoju tvrdnju, Šantić je naveo da su bojovnici HVO-a u napadu na Ahmiće zaticali ljude u pidžamama. U drugom dokumentu HVO Vlade Viteza, koji se odnosi na istu sjednicu i na kojoj nema potpisa Ivice Šantića, rukom je dopisano da su sjednici prisustvovali, osim navedenih članova, i Nikola Križanović i Vlado Divković, što je vjerovatno i moguće s obzirom na funkcije i ulogu koju su imali u tvornicama namjenske industrije SPS u Vitezu. Iz izjave Željka Topalovića vidi se da ni on nije bio član HVO Vlade. Ovo sve ukazuje da je Ivan Šantić održao sjednicu Vlade u proširenom sastavu. U nepotpisanom dokumentu dopisano je sljedeće: “Trebalo bi nekog svog zvati o ovome kao Praljka. Mali rok za evakuaciju, Štab njihov kompletan na obuci, UNHCR bio u Kruščici, odluka prebrza bez pripreme, uraditi što je rečeno, evakuacija problem broj 1 u tim nekim pozicijama, diverzantske grupe NORE i Zabrđe, Mario.”

Iz izjave Željka Topalovića vidi se da je sjednica Vlade HVO Viteza održana u podrumu, odnosno u Centru veze u Pošti, a ne u zgradi Skupštine općine Vitez. Odluku da se krene u rat HVO je donio vjerovatno na sastanku u Busovači, na kojem je bio prisutan, pored Kordića i Blaškića, i jedan broj zapovjednika, kao što su Mario Čerkez, Darko Kraljević i drugi. U izvorima smo uspjeli pronaći da je Busovača u samo jednom dokumentu spomenuta kao mjesto održavanja sastanka na kojem je i donesena odluka o napadu HVO-a. U informaciji SIS-a od 9. aprila 1994. godine, u kojoj se analiziraju razlozi gubitka gradova i prostora, u dijelu koji se odnosi na Vitez, navedeno je da je sastanak na kojem je donesena odluka o napadu održan u Busovači.

NAPAD JE NAJBOLJA ODBRANA

U kasnim popodnevnim satima 15. aprila u Vitezu došlo je iznenada do zatvaranja prodavnica, pa čak i zabrane prodaje cigareta uličnim prodavačima. Oko 19 sati na ulazu u stambene zgrade postavljeni su stražari koji su kontrolirali izlaz i ulaz u zgrade. U 13 sati održana je konferencija za štampu u Busovači, koju su držali Tihomir Blaškić, Dario Kordić i Ignac Koštroman, a snimak je emitiran u večernjim satima. Kordić je na konferenciji iznio vrlo oštre osude na račun mudžahedina koji, navodno, ugrožavaju Hrvate. Utisak s ove konferencije bio je takav da se svakog časa može očekivati napad HVO-a na Armiju i Bošnjake. U večernjim satima počele su se po ulicama kretati grupe bojovnika s punom ratnom opremom i u crnim uniformama. Sve su činjenice ukazivale na to da se realno može očekivati agresija HVO-a. Vidljive aktivnosti koje je provodio HVO ukazivale su na moguću agresiju i tokom noći, kako bi maksimalno iskoristili faktor iznenađenja u svom napadu 16. aprila 1993. godine.

Nažalost, bošnjačko vojno i političko rukovodstvo smatralo je da su to uobičajena ponašanja HVO‑a, a s dodatnim činjenicama nije se moglo raspolagati i zbog toga je bilo veoma teško predvidjeti napad HVO‑a, i tako preduzeti dodatne mjere za odbranu i ublažavanje posljedice agresije. Tihomor Blaškić izdao je istog dana, 15. aprila 1993., u 10 sati, i pripremnu zapovjed za odbranu HVO-a i grada Viteza od ekstremnih mudžahedinsko-muslimanskih snaga, kako on napisa u naslovu ove zapovijedi, a u suštini, radilo se o pripremnoj zapovijedi za sutrašnji napad HVO-a. Drugu je naredbu za napad Blaškić izdao u 15:45 sati, a treću u 18:30 sati istog dana. Na kraju prve naredbe, koja je izdata u 10, ali bez broja protokola, Blaškić zapovjednicima brigada (1-12) i samostalnim postrojbama naređuje da budu spremne za odbranu od genocida nad Hrvatima u svojim zonama odgovornosti, dok za IV bojnu Vojne policije određuje zadatak da osigura komunikaciju Busovača – Vitez – Travnik i zapovjedno mjesto Operativne zone Srednja Bosna. Bojna “Vitezovi” dobila je zadatak da spriječi eventualne napade iz Starog Viteza i da bude spremna za napad upravo na Stari Vitez, po izdatim uputama koje Blaškić nije naveo u ovoj naredbi, ali ih je vjerovatno izdiktirao usmenim putem ranije. Onaj ko provodi zločine nastoji pri tome ukloniti svaki trag tih zločina, što upravo radi i Blaškić kroz svoje pismene i usmene naredbe.

U drugoj naredbi izdatoj u 15:45 sati Blaškić traži se da se u brigadama uspostavi puna borbena gotovost. U ovoj se naredbi, pored ostalog, navodi da u brigadama treba formirati diverzantske grupe do 15 vojnika, koje će brzim i energičnim akcijama zarobljavati i uništavati diverzantske grupe, u zagradi 7. muslimanske brigade. Težište ovih aktivnosti odvijat će se na području općina Busovače, Zenice, Novog Travnika, Travnika i Viteza. Odbrana Blaškića tvrdila je u Hagu da se naredbe trebaju tretirati kao “aktivna odbrana”, a ne naredbe za napad, vjerovatno po logici da je “napad najbolja odbrana”. U suštini, Blaškićeve naredbe imale su karakter naredbi za napad, iako je on nastojao da u njima prikrije tu činjenicu i pokušavao da one dobiju formu odbrambenih zadataka. Tihomir Blaškić hitno, gotovo panično, 15. aprila 1993. godine u 18:30 sati izdaje svoju treću naredbu, u kojoj naređuje da se izvrši potpuna mobilizacija u svim brigadama i ostalim jedinicama na području Srednje Bosne zbog, kako kaže, pogoršanja sigurnosne situacije u zoni odgovornosti Srednja Bosna i na temelju obavještajnih podataka o namjerama muslimanskih snaga na našim prostorima i zapovijedi nadređenog komandanta (rukom dopisano u naredbi). U tački 6. ove naredbe kaže se da se izvještaji o izvršenju zadataka iz ove naredbe trebaju dostaviti Zapovjedništvu 16. aprila 1993. do 10 sati.

Kidnapiranje Živka Totića

Nakon što je u napadu likvidirana njegova pratnja, napadači su Živka Totića, zapovjednika zeničke brigade HVO “Jure Francetić”, odveli u nepoznatom pravcu i time su pokazali da je njihova namjera bila da uhapse komandanta brigade “Jure Francetić”, a ne da ga likvidiraju. Dana 17. aprila 1993. godine Živko Totić poslao je pismo Tihomiru Blaškiću, u kojem, pored ostalog, navodi da mu je u razgovoru prisutna gospoda kazala da su se odlučili na ovaj korak isključivo da bi iz zatvora Herceg-Bosne pustili strane državljane. “To znači da moj život zavisi od puštanja iz zatvora stranih državljana koji su u njih ranije pritvoreni. Također mi je gospoda kazala da drugih razloga za moje kidnapovanje nisu imali i da su čekali samo momenat kada će se u kolima nalaziti manje ljudi. Desilo se da su četvorica ljudi poginuli i da oni za tim žale, ali da više nisu mogli odgađati akciju. Gospodine pukovniče, molim da sa ovim pismom upoznate gospodina dopredsjednika HZ HB Daria Kordića, tajnika HDZ BiH gospodina Ignaca Koštromana, dopredsjednika Vlade HZ HB gospodina Valenta Antu, te da se razmotri ovo pismo i poduzmu određeni koraci. S dužnim poštovanjem, 17. travanj 1993. godine. Zapovjednik brigade ‘Jure Francetić'”, slijedi potpis Živko Totić, 21 sat. Pismo Živka Totića, iz kojeg smo prezentirali samo jedan dio, funkcioneri HZ HB Srednje Bosne nisu javno spominjali zato što je njihovo bahato ponašanje i hapšenje ljudi na komunikacijama i prouzrokovalo ovakav postupak ljudi na drugoj strani, koji nisu imali drugog načina da svoje saradnike oslobode iz kazamata HZ HB. Totić je razmijenjen 17. maja 1993. godine

 

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!