Kako je Amerikanac Chris u svom domu napravio muzej posvećen Bosni i Hercegovini

Zbog stalne potrebe da svojim sugrađanima, a i bosanskohercegovačkoj dijaspori približi izuzetno bogatu višestoljetnu historiju Bosne i Hercegovine, u svom je domu u Minnesoti napravio muzej posvećen Bosni i Hercegovini. O muzeju, agresiji, genocidu, politici američke administracije prema Bosni i Hercegovini Chris Mathieu govori za Stav

 

Chris Mathieu Amerikanac je njemačkog porijekla, kojeg zbog njegovog odnosa prema Bosni često pitaju da li je rođen u bivšoj Jugoslaviji ili da li se oženio iz neke od ovih zemalja. Objašnjava da mu supruga nije s ovih prostora i da njegovi afiniteti proizlaze iz njegovih interesiranja za cijeli svijet i posebnog pristupa životu. Njegov je najbolji prijatelj Indijanac i uvijek ga je privlačilo učenje o različitim kulturama, religijama i idealima. Kaže i kako njegova porodica gaji posebna osjećanja prema Bosni i Hercegovini i da su njegov sin Dejan i supruga Kristy također velike pristaše multietničke BiH.

Chrisova supruga profesorica je u srednjoj školi i stalno podučava svoje učenike o BiH, ratu i potrebi da se neprekidno uči o drugim kulturama. Mathieu volontira u Institutu za istraživanje genocida u Kanadi i sarađuje s direktorom ovog instituta dr. Emirom Ramićem. Također, piše za eurobasket.com uglavnom o košarki u BiH, ali i u zemljama bivše Jugoslavije, zatim u NBA, američkim koledžima i na brojnim drugim mjestima gdje misli da postoji zanimljiva priča na ovu temu.

Zbog stalne potrebe da svojim sugrađanima, a i bosanskohercegovačkoj dijaspori približi izuzetno bogatu višestoljetnu historiju Bosne i Hercegovine, u svom je domu u Minnesoti napravio muzej posvećen Bosni i Hercegovini. O ovome, kao i o brojnim drugim pitanjima Chris Mathieu govori za Stav.

STAV: Gdje ste prvi put čuli za Bosnu? Recite nam nešto o tom “prvom kontaktu”. Je li to bila ljubav na prvi pogled, kao što to vole reći turisti koji prvi put dolaze u Bosnu?

MATHIEU: Pretpostavljam da sam se zaljubio u tri Bosne, u ljude, u zemlju i ideal, i sve tri ove Bosne su mi jednako važne. Također, kao Amerikanac koji dolazi iz najbogatije zemlje na svijetu, osjećam se odgovornim da pomognem ljudima u potrebi širom svijeta. To je osnova naše čovječnosti i, ako cinično brinemo samo za svoj narod, onda gubimo sve ono što nas povezuje i čini ljudima. Ali ne, nije to bila ljubav na prvi pogled (smijeh). Više kao priznanje, poštovanje na prvi pogled. Kao dijete, bio sam ljubitelj Tita i pokreta nesvrstanih (sve znam, to je veoma čudno dijete, mali Amerikanac koji sa svojih 8 ili 12 godina razmišlja o Josipu Brozu Titu) i, odrastajući u hladnom ratu, kada su SAD pokušavale dehumanizirati svog neprijatelja kako bi nas pripremili za eliminaciju polovice ljudske rase, sve mi se to činilo neljudskim i to se protivilo svemu onome u šta sam još kao dijete vjerovao, a ticalo se vrijednosti ljudskog života i uvažavanja različitih kultura i vrijednosti.

Također, izuzetno sam poštovao duh koji sam prepoznao u Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine održanim u Sarajevu. Zatim, iskreno sam se zaljubio u BiH i duh ljudi za vrijeme rata. Iako je to bio odbrambeni rat kako bi se jedan narod spasio od potpunog uništenja od ruku genocidnog neprijatelja, bilo je nešto očaravajuće i fascinantno u tom ponosnom otporu i uzdizanju iznad užasa koji su nametnuti narodu u BiH. Umjetnički izraz otpora, arogantno (na dobar način) poricanje neprijatelja u pokušaju uklanjanja čovječanstva i razbijanja duha naroda BiH, to je bilo ono u čemu sam našao nadahnuće i nešto što mi je bilo potrebno da svesrdno prigrlim i podržim. Osjećao sam da ljudi u BiH zaslužuju da im se čuje glas jer su odbili da budu onakvi kakvim su ih njihovi neprijatelji opisivali. Narod i njihovi predstavnici nikada nisu odgovorili istom mjerom na genocidnog neprijatelja koji je bio usmjeren na potpuno uništenje multietničke BiH, i to mnogo govori o ljudima u BiH.

Mislim da je rat za nas internacionalce bio test, test genocida u Evropi prvi put nakon proglašenja “never again” genocida nakon strahota Drugog svjetskog rata. Ovaj test nismo položili jer smo dopustili da se genocid svakodnevno odvija, i to smo svi mogli gledati uživo na televiziji u Bosni, iz godine u godinu tokom rata. Vjerujem da nam se naš tadašnji nedostatak volje da se bavimo zločinima protiv čovječnosti, rješavanjem fašizma i rasističkih ideala sada vraća kako bi nas progonio na mnogo načina, počevši od, čemu smo svi svjedoci, uspona desnog ekstremizma u SAD-u, Evropi i širom svijeta.

STAV: Nedavno ste otvorili muzej posvećen Bosni i Hercegovini u vlastitom domu. Kako ste došli na ovu ideju i šta Vas je motiviralo da to uradite?

MATHIEU: Ideja mi se dugo motala po glavi. Već više od 25 godina prikupljam starine iz BiH i skupio sam veliku zbirku. Kada sam prvi put došao iz BiH u svoju kuću, zadivio sam ukućane onim što sam donio. S vremenom, ljudi iz BiH bi me kontaktirali tražeći da se sastanu sa mnom i pogledaju kolekciju, pa pretpostavljam da se upravo tu i rodila ova ideja. Radio sam na postavljanju galerijskog prikaza prije nekoliko godina, ali je to propalo, pa sam shvatio da ću, ako ikada budem imao priliku, sve što sam skupio lijepo i valjano prikazati. Bio sam motiviran da kreiram takav jedan prostor, jer svaka i najmanja stvar koju bih iz Bosne donio nosila bi sa sobom po jednu izuzetno zanimljivu priču. Nekima ih nije lahko slušati.

I da, zaista priče iz BiH mogu biti itekako bolne, ali smatram da, kada je riječ o Bosni, tu još postoji jedna važna priča koju treba ispričati. Mnogo toga nije poznato, čak ni ljudima koji žive tu. Postoji i globalni aspekt toga, od Tita, Zimskih olimpijskih igara 1984, sportskih događaja kao što je ekipa U16, koja je osvojila zlato. Bio sam s Josipom Pandžom, KSBiH i timom na Vječnoj vatri kad su se vratili sa zlatom. Pokupio sam korištene baklje koje su koristili na balkonu i one su, između ostalog, dio izložbe. Imam neke plakate i razglednice iz umjetničkog kolektiva “Trio Sarajevo” i mislim da je njihov rad bio fantastičan, jedinstven komadić povijesti koji se ne cijeni. Kad smo se preselili u Minnesotu, kupili smo dovoljno veliku kuću kako bismo otvorili ovaj mali muzej koji će brižno čuvati sve ove meni izuzetno vrijedne i drage predmete.

STAV: Gdje ste pronašli sve te predmete koji dolaze iz Bosne?

MATHIEU: Mnogo je različitih izvora, mnogo prijatelja, a i dolazio sam u BiH i Evropu šest puta. Spisatelj Saudin Dino Bećirević mi je dao neke osobne stvari iz rata. Također, neke predmete su mi dali i Jovan Divjak, Željko Komšić, kao i brojni prijatelji s izuzetno zanimljivim pričama. To su njihova iskustva i pamćenje koja sam htio ispoštovati sačuvavši ove predmete. Christopher Lee bio je poznati glumac koji je glumio u Ratovima zvijezda, igrao je i Drakulu, a glumio je i u Gospodaru prstenova. Sakupljao je oznake Narodne odbrane zapadne Bosne (NOZB) i Armije RBiH. Kada je umro, kupio sam veliki dio njegove kolekcije. Imam mnogo predmeta koje sam nabavio od vojnika UNPROFOR-a / IFOR-a / SFOR-a, kao i prijatelja koji su mi godinama pomagali na ovom meni izuzetno dragom zadatku.

Moj cilj je ispričati zanimljivu povijest BiH od razdoblja Tita do modernog doba i podsjetiti ljude na tradiciju tolerancije i inkluzivnosti, koja je povijest BiH. Cijenim antifašističke tradicije ZAVNOBiH-a i kako neke od susjednih zemalja BiH okreću leđa tim antifašističkim idealima i tradicijama. Ja želim nastaviti pričati priču kroz kontekst otpora genocida i čuvanja ljudskosti u nekim od najmračnijih trenutaka novije povijesti.

STAV: Poseban dio posvećen je Zimskim olimpijskim igrama 1984. u Sarajevu. Mislite li da je ta činjenica važna u vrlo bogatoj bosanskoj povijesti i da li je bitno naglašavati je?

MATHIEU: Apsolutno bitno! To je sjajan primjer multietničkog karaktera zemlje. Također, činjenica je da se u stvarnosti u Sarajevu nikada nisu ni trebale odigrati Zimske olimpijske igre i svi izgledi su prkosili da se to ikad dogodi. A na kraju se opet održala u Sarajevu. Nadalje, priča o tome da snijeg nije padao sve do početka Olimpijade, nakon čega se nebo otvorilo, pa su danima padale teške snježne oborine, kao da je ispričana izravno iz neke odlične knjige ili majstorski osmišljenog filma. Također, volim pripovijest o američkom glumcu Kirku Douglasu, koji u Sarajevu plaća 10.000 dolara za jedan hamburger, čak i ako nije istinita!

STAV: Šta je s dijelom muzeja koji je posvećen posljednjem ratu u Bosni? Kakvu poruku šaljete posjetiocima Vašeg muzeja?

MATHIEU: Veći dio muzeja je o ratu zato što imam toliko rijetkih artefakata koji imaju priču za ispričati. To je poruka o otporu fašizmu, o tome kako jedan narod odbija postati onakav kakvim ga njegov neprijatelj opisuje, zvjerskim i neljudskim. To je lekcija o umjetnosti kao otporu fašizmu i genocidu, a dijelovi s međunarodnim volonterima su globalna potreba za uključivanjem u svjetske poslove. Imam prijatelje koji su bili zapadni dobrovoljci i koji su se borili u HVO-u i ARBiH.

STAV: Vidjeli smo da mnogo različitih grbova Armije Republike Bosne i Hercegovine krasi Vašu muzejsku kolekciju. Kakva je Vaša percepcija te vojske? Kako na nju gledate i šta o njoj znate?

MATHIEU: To je čudesna vojska koju duboko poštujem! Prije svega, formiranje vojske u ratu je beznadežan slučaj, pogotovo kada se suočavate po veličini s četvrtom vojskom u Evropi (JNA) i pogotovo kada vas izdaju dijelovi HVO-a i tzv. vlasti Herceg-Bosne. Na kraju, zbog NOZB morate voditi rat ne na dva već na tri fronta. Poštujem ARBiH i u velikoj mjeri zbog toga što joj nikada politika nije rezultirala ratnim zločinima i genocidom. Pojedinci su počinili zločine i kažnjeni su, ali ne možete je usporediti s VRS i HVO i s tim šta su oni učinili i kako je ARBiH na to reagirala. 1992. i 1993, to su bile beznadežne godine za ARBiH, ali, uprkos svemu, svoju zemlju nikada nisu napustili, nikada nisu kapitulirali i ove činjenice zaslužuju najveće poštovanje i počast.

STAV: Šta je s Vojskom Republike Srpske? Nemate grbove njihove vojske na muzejskim panelima, makar ih mi nismo vidjeli. Zašto je to?

MATHIEU: Ovdje želim reći da postoje pošteni ljudi koji su se borili u VRS i nisu svi bili ratni zločinci. Neki su se pridružili jer su bili prisiljeni, doslovno uvučeni u njene redove. Neki su bili tu zbog mjesta gdje su živjeli, a neki su to učinili kako bi opstali. Srbi koji su ostali u ARBiH 1992. godine i koji su bili lojalni vladi donijeli su tešku odluku koja je mogla koštati života njih, kao i živote njihovih porodica. Međutim, nemaju svi visoke moralne standarde poput Srđana Aleksića ili Jovana Divjaka. Dokazano je da je VRS genocidna vojska, da je Ratko Mladić masovni ubica, tako da bi postavljanje znakova VRS-a bilo kao da sam ovjesio nacističku zastavu u svom muzeju. Ne, hvala! Posljednja faza genocida je poricanje zločina. Ako su pojedinci počinili zločine, trebali bi biti kažnjeni, a pokušaji izjednačavanja krivnje su uvreda za sve nevine žrtve bez obzira na identitet i pozadinu. Važno je da postoji stalni otpor i borba prema izjednačavanju zločina i smatram da je to odgovornost cijelog čovječanstva.

STAV: Međunarodno je poznata činjenica da se genocid dogodio u BiH tokom agresije. Kako objašnjavate činjenicu da danas ima mnogo ljudi koji sjede na vrlo važnim pozicijama, a koji i dalje poriču tu činjenicu?

MATHIEU: Ponavljam, posljednji čin genocida je poricanje zločina. Lakše se pretvarati da se to nije dogodilo nego se suočiti s realnošću, jer za neke u međunarodnoj zajednici priznanje genocida je također i priznanje neuspjeha da se on spriječi, što je mandat UN-a, kao i suočavanje s posljedicama takvog groznog zločina. Tu je i pitanje preživjelih koji do danas nekako pokušavaju nastaviti živjeti. To je bio sistemski neuspjeh čovječanstva.

STAV: A poricanje genocida koje dolazi iz Republike Srpske i iz Srbije? Koji je najbolji i najgori mogući scenarij kada je riječ o budućim događajima?

MATHIEU: To je bila propuštena prilika kada nismo uspjeli denacificirati te elemente u Srbiji i Hrvatskoj, koji su prigrlili fašizam i rasnu superiornost. To se mora riješiti ako ljudi žele nastaviti s normalnim životima izvan devedesetih godina prošlog stoljeća, inače se sve nastavlja, kao živa povijest. Pri tome je važno zapamtiti da su 1990. i 1991. godine Srbi u Beogradu gotovo srušili Miloševićev režim prije početka borbi i te Srbe treba priznati i zapamtiti zbog njihove hrabrosti. Ako nema obračunavanja sa zločinima, nema ni pomirenja, a onda šanse da se historija ponovi eksponencijalno rastu, što je nešto s čime ne mogu živjeti.

STAV: Zašto mislite, kao neko ko dolazi “izvana” i može vidjeti stvari jasnije i objektivnije, da je važno da svijet zna o istini o Bosni i o genocidu? Zašto je Vama osobno važno?

MATHIEU: Važno je da žrtve znaju da nisu same, da je svijetu stalo, da obraća pažnju. Za one koji su toliko toga izgubili, za njih je i njihov život prevelik teret. Važno je da prenesemo poruku, podijelimo priču i da im kažemo da je svijetu stalo do njih i njihovog gubitka. Najgora stvar koju možete učiniti žrtvi genocida ili zločinu protiv čovječnosti, osim samog zločina, jeste poricanje zločina i njihovog gubitka. To je onda kao da njihova bol i gubitak ne postoje, to je nešto što mi kao društvo nikada ne smijemo dopustiti. Važno je ovo spustiti i na personalni nivo jer je velika nepravda i izdaja narodu BiH učinjena od njihovih prijatelja, komšija, kolega i generalno ljudi kojima su oni nekada vjerovali. Takva izdaja je uvijek intimna i lična, a takve rane su najdublje.

S druge strane, i svijet je izdao BiH puštajući da se rat iz godine u godinu nastavlja, a da narod krvari. Izdaja je na kraju produbljena neprirodnim ishodom za narod BiH u obliku Dejtonskog sporazuma, preko kojeg su podijeljene zemlje, kao i školski sistem, napravljena je atmosfera u kojoj su nacionalisti nagrađeni za podjelu zemlje kroz korupciju i držanje ljudi siromašnim i uplašenim. Amerika i Zapad odgovorni su za patnju uzrokovanu podijeljenom politikom poslijeratne BiH, a odgovorni su i za političare na vlasti od rata naovamo.

STAV: Tokom agresije na BiH često ste kritizirali odluke o embargu na uvoz oružja Bošnjacima. Ko je kriv za embargo?

MATHIEU: Uglavnom Evropa, koja je bila zadužena za rješavanje raspada Jugoslavije. Tu je također i SAD-a. Bill Clinton je vodio kampanju intervencije i ukidanja embarga 1992. godine i, kada je izabran za predsjednika, okrenuo je leđa bh. građanima. Kada je zakonodavstvo konačno doneseno 1994. godine, vjerujem da je, iako je rekao da je podržao ukidanje embarga, stavio veto na njega. Za osam godina na vlasti on je samo dvaput stavio veto na zakonodavstvo, a ovo je bio jedan od njih. Krivim njega i njegovu administraciju u velikoj mjeri za patnju BiH od 1993. godine pa sve do danas, a Dejtonski sporazumi pretvorili su se u stalni izvor frustracije i grozotu za zemlju.

 

PROČITAJTE I...

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!